Sinoć na trgu Slavija, bio sam jedna od sto hiljada tačkica. Svjetlećih. Odavno nisam nešto važnije uradio. Kako je nekoć volio da kaže (odlazeći) Predsjednik – bio je to najveći skup u novijoj istoriji Srbije. Svi smo ponosni na njega. Mislim na skup.
Sto hiljada ljudi u Beogradu je jasno reklo šta misli o današnjoj vlasti i sistemu vrijednosti koji propagiraju. Poruka je jasna – odlazite i oslobodite preostalu dobru energiju i ljude u institucijama da rade svoj posao. Odgovornost za postupke!
Nakon nezapamćene tragedije u Novom Sadu, u nizu iteracija i nespretnih, bahatih odgovora vlasti na zahtjeve građana o odgovornosti, studenti su konačno zapalili vatru otpora i nade u učmalom, izmrcvarenom društvu. Jučerašnji dan je naprosto bio praznik za sve pravdoljubive i slobodno misleće građane Beograda, Srbije i Balkana. Toliko ljubavi prema studentima, toliko podrške i duha, toliko dostojanstva i nijedan incident. Predivno.
***
Dvadeset drugi decembar. U nekadašnjoj državi, proslavljan i znan kao dan JNA. Još uvijek u sjećanjima mnogih. U mojoj porodici to je takođe izuzetno značajan datum jer se tad rodio naš prvenac. Gotovo da nema važnijih trenutaka u životu od takvog.
E pa, nakon što je supruga spremila predivnu tortu, obukli smo se, utoplili, pozdravili sa sinom i krenuli na protest. Dakle, rođendan smo proslavili radno i na barikadama. Roditelji i djeca zajedno u borbi za bolju budućnost Srbije. Naše zemlje iz koje ne želimo da idemo već da je zajedno gradimo i unapređujemo.
Već oko Hrama Svetog Save bilo je jasno da ovoliku brojnost odavno neki skup nije imao. Nepregledne kolone glava, kapuljača, ljudi, djece, studenata, penzionera se spuštalo ka trgu Slavija. Užurbano jer je već prošlo 16č za kad je bilo planirano da skup počne. Simptomatično je bilo da nigdje nema ni jednog saobraćajnog policajca, tako da su studentski redari regulisali saobraćaj sa nekolicinom zalutalih automobila.
I dok smo se smjestili tu negdje stotinjak metara od samog trga, počela je akcija sa 15 minuta ćutanja za petnaest žrtava iz Novog Sada. Nešto dirljivije, ljepše i potresnije se odavno nije desilo. Nema gdje igla da padne i svi ćute. Tu i tamo se začuje plač bebe ili lavež psa i to je sve. Huk saobraćaja negdje u daljini. Desetine hiljada ljudi oko nas i svi ćute. Može li glasnije, može li gromoglasnije Predsjedniče?
Jedna od najvažnijih stvari koja se desila ovih dana i sedmica u Srbiji je to osjećanje popuštanja straha. Javio se stidljivo Nole, onda sinoć i novinari Memedović i Olivera Kovačević, pa zatim Bogdan Bogdanović, legendarni Aleksa i brojni drugi. Čak je i RTS korektno emitovao vijesti o događaju. Na samom protestu su bili Bodiroga i Sale Ilić. Obruč puca! Posebno raduje zviždanje Dačiću na dječjoj proslavi hora Čarolija. Niste više poželjni! Zbogom! – kao da čujem studente, njihove roditelje, babe i dede. Čitava naselja, gradovi, zemlje. Složno za promjene – sistema vrijednosti i ljudi koji su oteli državni aparat. Vrijeme je da se okrene novi list. Bez straha.
***
Očigledno je da na Balkanu samo Srbija ima kapacitet da se na ovakav način odupre otuđenim političkim elitama koje više ne žive život običnih građana. Težak je taj proces, mukotrpan, pun uspona, razočaranja i padova. Nadam se nekom uticaju spjenih sudova u regionu jer su i Hrvatska i BiH opterećene suštinski sličnim problemima. Takođe, prepun je internet redova kako sve ovo prave Rusi, CIA, albanci, naradžasta revolucija, Britanci, obojena revolucija, Kinezi, vanzemaljci i svi odreda. Niko ne spominje malog srpskog čovjeka kome se prelila čaša. E pa taj se dig'o bajo moj. Isti taj je isprašio Austrijance preko Drine u Prvom svjetskom ratu. I prekardašilo, pjevao je Đole Balašević. To je dominantan osjećaj srpskog roda. Nema tu više šta mnogo da se priča. Ovaj skup je istovremeno bio referendum, plebiscit i glasački dan. Ko to ne shvata i ne vidi, on nije normalan ili je izmanipulisan propagandom vlastodržaca.
Što se tiče Zapadnih sila, gospodin ambasador je juče bio sa Predsjednikom na otvaranju autoputa. Gle, baš zanimljivo da su odabrali isti dan kad i zakazani protest
Sve nas to ne treba da zanima jer se za izbor naše vlasti pitamo mi, građani. Još od rata u Bosni sam naučio da je jedna stvar politika, intrige, zavjere, podrške, obavještajni rad, a druga stvar sami ostvareni/izboreni odnosi na terenu. Građani Srbije treba da se fokusiraju na teren, slijede sopstvene studente i mladost (i srce), pa će stvari doći na svoje. Juče je na terenu igrao samo jedan tim – ujednjeni narod Srbije. Desnica i lijevica, studenti i penzioneri, prosvetari i medicinari, rudari i đaci.
Svi pod nebeskom nadstrešnicom Srbije.
***
Kasnije, dok smo ispod nadstrešnice slušali proglas dramskih umjetnika Srbije prije početka predstave u BDP-u, razmišljao sam o simbolici. Stojimo tu skrušeno dok legendarna Vesna Čipčić podrhtavajućim glasom čita proglas, opkoljena glumcima predstave i na kraju svi srdačno aplaudiramo. Velika simbolika – glumci i publika ujedinjeni, studenti i srednjoškolci sa profesorima i penzionerima. Svi smo jedno, nekako.
Kažu danas u najavi Velikih priča da čovjek koji ne izda sebe, ne treba da brine za dane koji dolaze. Onaj koji ne izda sebe (ne onako sebično, već čovječno), neće izdati ni druge. Tako se krči put ka svijetloj budućnosti.
Mi juče nismo izdali sebe, nismo izdali ni studente.
I zato, ima nade, dok snijeg zatrpava balkansko poluostrvo.
Sve u svoje vrijeme ..
P.S. Danas stiže rođendanska čestitka iz EPS-a i mojoj porodici nikad veći račun za struju u modernoj istoriji Srbije.
Vakat je.