Bio sam ovog ljeta u Sarajevu na festivalu knjige. Bookstan. Održava se, mislim, osmi put zaredom. Organizatori već stidljivo govore o tradiciji. Maloj, doduše, ali ipak. U Sarajevu se, nakon Bookstana, održao i filmski festival evo već (šta kaže Google?) 29. put. To, za bosanske uslove, nija mala tradicija. Kad bih dalje guglao sigurno bih našao još koješta što se tradicionalno, a u vezi je sa kulturom, održava u Sarajevu.
-Zato sam uvijek bio ljubomoran na Sarajevo, kažem Chrisu.
-Objasni, kaže Chris.
Chris Keulemans je Holanđanin. Novinar, pisac, publicista. Često ga zovu da moderira razgovore o temama iz kulture ili politike. U Holandiji ali i izvan nje. U Sarajevo je došao na poziv organizatora Bookstana, izdavačke kuće Buybook, kako bi moderirao razgovor o knjizi Imaginarni Balkan, Marije Todorove. Nezaobilazna knjiga o Balkanu bugarske istoričarke sa titulom profesorke na univerzitetu u Ilinoisu (SAD) objavljena je 1997. godine. Dvije godine nakon toga izašla je na srpskom jeziku u izdanju Biblioteke XX veka. Na hrvatskom je Maria Todorova svoju knjigu vidjela 2015. u izdanju kuće Ljevak, a sada, više od četvrt vijeka od prvog izdanja, u Sarajevu je Imaginarni Balkan u izdanju Buybooka izašao u prevodu na bosanski jezik.
O knjizi i temi imaginarnog Balkana govorili su, osim autorice, Ivan Čolović, istoričar, publicista i izdavač (Biblioteka XX veka!) iz Beograda, Nerzuk Ćurak, novinar i univerzitetski profesor iz Sarajeva i Guido Snel, pisac, prevodilac i profesor književnosti na Univerzitetu u Amsterdamu. Chris je razgovor, koji se vodio na engleskom i bosanskom i srpskom jeziku moderirao s nevjerovatnom lakoćom iako je izlaganja bosansko-srpskog dvojca (Ćurak – Čolović) pratio preko slušalica povezanih sa simultanim prevodiocem.
Ovo navodim da bih naglasio da Chris Keulemans i Bosnu i Balkan dobro poznaje ali nedovoljno dobro da bi znao zašto bih ja, kao Banjalučanin, mogao biti ljubomoran kad je o Sarajevu riječ.
-Sarajevo je grad, Banjaluka je palanka. Ili, po bosanski, čaršija, rekao sam.
Vraćajući se iz Sarajeva svratio sam u Jajce. Tamo su se održavale, takođe tradicionalne, 42. po redu pozorišne igre. Kad sam došao u Banjaluku, na Trgu Krajine me je dočekalo Jandrino Jato i Baja Mali Knindža.
Zato što je grad, Sarajevo je porodilo Kusturicu i Sidrana, Indekse i Bijelo Dugme, Omladinski Radio i Nadrealiste. Tek u Sarajevu je Banjalučanin Mersad Berber postao slikar od imena. Za razliku od svog prethodnika, Petra Kočića, Đuro Damjanović, koji je ostao u Banjaluci, nikad nije postao poznat pisac. Zahvaljujući sarajevskom izdavaču Buybooku saznalo se za izvrsnog pisca Darka Cvijetića, a ne zna se, recimo, za Stevu Grabovca koji je isto tako genijalan pisac ali s manom – on živi, piše i objavljuje u banjalučkoj palanci.
Razgovor smo Chris i ja nastavili pričajući o bosanskim razlikama i sličnostima, o hercegovačkoj pronicljivosti i bosanskoj tvrdoglavosti, o bosanskoj književnosti, jeziku, državnosti. Tražeći način da razgovor na duhovit način privede kraju, Chris me je pitao šta je to što je tipično bosansko, a da se može naći u Sarajevu kao i u Banjaluci ili u Mostaru, Tuzli, Bijeljini, Trebinju, Bihaću …
-Korupcija, rekao sam. U cijeloj Bosni društvo je toliko korpumpirano da se ne može govoriti o korupciji u sistemu nego o korpuciji kao sistemu. Korpupcija predstavlja uspostavljeni sistem odnosa u Bosni i Hercegovini.
Iz njegovog pogleda sam shvatio da me nije razumio. Ili mu je bilo teško da povjeruje mojim riječima.
-Objasni, reče Chris.
-Korupcija je sveprisutna. Ona vlada u školstvu, zdravstvu, državnim službama, na šalterima, u sudnici, na ulici, u arhitekturi, građevinarstvu, u trgovini, u fabrikama, u pozorištu, filmu, u izdavaštvu…Za ‘prolaz’ na državnim ili entitetskim tenderima postoji cjenovnik kao i za upis u školu ili na fakultet.
Najgore u svemu je što se ljudi korupciji kao sistemu prilagođavaju ili, još bolje, potčinjavaju, ne pokazujući ni malo želje da mijenjaju sistem koji te prisiljava da plaćaš mito da bi ostvario pravo koje formalno posjeduješ kao što je pravo na obrazovanje, na liječenje i slično.
-Funkcioniše li taj sistem? Mislim, kad platiš, da li dobiješ ono za šta si platio ili je to neizvjesno, pita Chris.
-Ako platiš dovoljno, sistem fukcioniše savršeno, kažem i navodim primjer koji sam nedavno sam doživio.
-U bolnicu je smješten moj rođak. Čim se malo oporavi biće operisan, rečeno nam je. Prvih par dana mu intravenozno daju hranu i ljekove. Pacijent se relativno brzo oporavlja ali ne biva operisan. Dežurna sestra kaže da je za sve informacije nadležan ljekar koji „vodi“ pacijenta. Ljekar odgovara da treba uraditi internističke preglede i još koješta. Poruka je jasna: da biste ubrzali proces, treba platiti.
Ovdje je potrebno reći da bolničke troškove (medikacija, krevet, hrana, njega) za vrijeme dok porodica prikuplja novac da potplati ljekara, plaća fond zdravstva koji je i sam na stalnoj infuziji kod entitetskog budžeta. Bolnica tako, držeći pacijenta „na čekanju“, radi u korist vlastite i opšte štete.
U međuvremenu je porodica skupila potreban novac. Ljekar prima mito (na holandskom za mito postoji savršena riječ: smeergeld, novac za podmazivanje) i sljedećeg dana obavljeni su svi potrebni pregledi. Rezultat: kompletna bolnička slika pokazuje da pacijentu nije potrebna operacija, njegovi problemi potiču od hroničnih tegoba i, uz potrebnu medikaciju i otpusnu listu, pacijent je nakon tri nedjelje u bolnici mogao na kućnu njegu! Krug je time zatvoren. U prazan krevet dolazi novi pacijent i sve počinje ispočetka.
Ljekar koji je ‘pratio’ bolesnika dio novca za podmazivanje ulaže u statusne simbole (auto, vikendica, bazen, jakuzi…). Drugi dio mita ide na štednju kako bi se djeci obezbijedilo kvalitetno školovanje – u inostranstvu. Jer, zaboga, u zemlji u kojoj vlada korpucija diplome ništa ne vrijede i sve je neizvjesno. Osim smrti, zaključujem pesimistički.
Chris klima glavom. Ne kaže ništa. Ustajem i pružam ruku: ‘Vidimo se’. Tipično bosanski pozdrav izgovaramo u isti glas.