Moj dida sa Šolte je bijo kod nas doma u Splitu. Dida je ujutro
sidijo u kužini i gledao je u čikaru sa kavom. Moja mama je stavila na
stol kogomu i čikaru za sebe. Dida je piljio u polumisec od pjene i
čekao je da mu se kava oladi. Mama je njega pitala: „Šta si se ti tako
zamislija? Jel sve okej?“ Dida je rekao: „Sve okej… Samo u zadnje vrime
previše razmišljan o smrti!“ Mama je rekla: „Ajme, čako, pa ne smiš
tako!“ Dida je rekao: „Zašto ne smin? Meni se čini da mi je to dobro!“
Mama je pitala: „Zašto bi ti to bilo dobro?“ Dida je rekao: „Zato šta je
nikako ne mogu skužit! Ja san, ćerce, većinu stvari u životu svatija,
al smrt nikako ne mogu dokučit! Šta više o njoj mislin, sve mi je
dalja!“ Onda je dida nagnijo se prema mami i rekao je: „A dobro je šta
mi je smrt sve dalja, jel tako?“
Moja mama je vrtila sa glavom i rekla je: „Čako, čako, nekad si,
majkemi, ka malo dite…“ Onda je moj tata ugibao u kužinu. Tata je pitao:
„Zašto je fosilac ka malo dite?“ Mama je tati sipnila kavu iz kogome u
čikaru i rekla je: „Govori da u zadnje vrime previše razmišlja o smrti!“
Tata je pitao: „Pa otkad to mala dica razmišljaju o smrti?“ Dida je
rekao: „Nemoš svih mirit po sebi, zete! Ti si od malih nogu pokaziva daš
teško razmišljat o bilo čemu!“ Tata je nakeserijo se i rekao je: „Moj
pokojni ćaća je uvik govorija da triba manje mislit, a više radit!“ Dida
je rekao: „E znan, zato i je pokojan!“ Tata je zakočijo čikaru isprid
ćunke i piljio je sa nekužitisom. Dida je rekao: „A ja lipo svako jutro
uz kavicu barenko po ure razmišljan o smrti! Nekad i uru! Onda skužin da
mi je neskužljiva! Šta više o njoj mislin, sve mi je dalja! I miran
sam! Ne triba mi bolja terapija!“
Mama i tata su vrtili sa glavama i utiho su se smijuckali. Dida je i
dalje gledao u čikaru. Tata je njemu rekao: „Znači, dok god ti radi
glava, ti si na sigurnom!“ Dida je rekao: „Tako je, zete! Ja mislin da
ću od danas počet i posli večere razmišljat o smrti, barenko po ure!
Bolje se osigurat!“ Tata je rekao: „Meni je to fenomenalno kako tebe u
tin godinama još drži entuzijazam!“ Dida je pitao: „Kakvi entuzijazam?“
Tata je rekao: „Pa ono, mislin, još te drži volja, imaš neke životne
planove, neostvarene želje i te stvari!“ Dida je rekao: „Ne radi se tu o
volji i planovima, zete! Ja san sve želje u životu ispunija!“ Onda je
on srknijo guc kave i rekao je: „Jedino šta bi još tija je da se prije
smrti vratim u domovinu! Da umren na rodnoj grudi!“ Mama i tata su
zapiljili se u dida sa zinutim ustima. Onda je mama rekla: „Koja ti je
to sad spika, čako? Pari da si gastarbajter!“ Tata je rekao: „E, jebate!
Reka bi čovik da dirinčiš na bauštelu u Njemačkoj! A cili život se nisi
maka sa svog otoka!“ Dida je rekao: „Ja san ti se, zete, rodija u
Jugoslaviji! Za mene bi bilo stravično da me pokopaju u Hrvackoj!“ Onda
je on nagnijo se prema tati i rekao je: „Nema ti, dragi moj, ništa gore
nego umrit u tuđini!“
Onda je moja mama zakolutačila sa očima. Plus je mrmorila: „Gospe
moja, opet će krenit sa pilanom…“ Onda je moj tata nakeserijo se prema
didi i rekao je: „A čuj, fosilac, ja bi ti rado kupija voznu kartu da se
vratiš doma! Al ne znan tačno koji avijon ili vlak ovih dana vozi za
Jugoslaviju, he-he-he… Možda ide neka podmornica?“ Dida je rekao: „Ništa
se ti ne brigaj, zete! Nema boljeg putovanja od čekanja!“ Tata je
rekao: „E bogami ćeš se dobro načekat…“ Dida je rekao: „Izdržaću ja!
Izdrža san dosad, pa ću još malo! Nisan lud umrit pri vrimena, pa da me
pokopaju u stranoj zemlji! Miljama daleko od rodne grude!“ Onda sam ja
uletijo u kužinu i pitao sam: „Zašto će dida pokopat?“ Mama je meni
rekla: „Nizašta, magarče! Šta lupaš gluposti!“ Ja sam pitao: „O čemu ste
pričali?“ Tata je porumenkijo i rekao je: „Ma ništa, bezveze! Malo uz
kavicu razgovaramo o smrti!“ Ja sam cijuknijo: „Ali će dida umrit?“ Mama
je rekla: „Neće, sine! Šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Kakve su
ti to sumanute ideje!“ Onda je dida zavrtijo sa glavom i rekao je: „Kako
to razgovarate sa ditetom, ka da je debil!“ Onda je on pogledao u mene i
rekao je: „Naravski da ću umrit, unukiću, kad mi dođe vrime! Samo tvoji
glupi roditelji mogu virovat da će Hrvacka bit vječna!“
Onda je tata nasmješkao se prema didi i rekao je: „Viš u kojen si se
ti problemu naša, fosilac! Sa jedne strane bi tija da Hrvacka traje šta
kraće, da moš umrit u Jugoslaviji, a sa druge bi ti bilo drago živit šta
duže! To je teški nesporazum, jebemu mater!“ Mama se keserila: „He-he,
zajebano je kad čovik oće i stisnit i prdnit…“ Dida je prvo malo dumao i
češkao se po čelu. Onda je on nagnijo se prema meni i rekao je: „Robi,
ako se kojin nesretnim slučajen desi da ja umren pri vrimena, lipo ćeš
me dat kremirat i prosut mi pepel u more! Da otplovin u pizdu materinu
odavde! Jel dogovoreno?“
Onda je dida srknijo guc kave i dodao je: „A sve san ti to napisa i u
oporuki!“ Ja sam pitao: „Šta je to oporuka?“ Dida je rekao: „To je
jedan papir di piše da kad dida umre, sve šta dida ima ostaje tebi!“
Mama i tata su iskobečili oči. Dida je srknijo još guc kave i rekao je:
„To ti je sa potpisom i pečatom pohranjeno kod advokata Kaliterne!
Vidićeš, osin kuće, vinograda i kajića na Šolti, ima i nešto keša!“ Mama
je pitala: „Kojeg keša?“ Tata je pitao: „Di ga držiš?“ Dida je rekao:
„Šta sad ima veze! Sve piše u oporuki!“ Tu je u kužini uletila
tišinčina. Veliki su srkućali kavu i šutili su. Plus su mama i tata
imali nafunjene face. Ja sam drinkao kakao. Onda je mama didi rekla:
„Znači, koliko san ja skužila, ćer si priskočija?“ Dida je rekao: „Zašto
bi te priskočija?“ Mama je rekla: „Pa sad si reka da si napisa oporuku
di sve ostavljaš unuku, uključujući keš, a ćeri ništa!“ Dida je rekao:
„Ostavija bi ja tebi, ćerce, al svi znamo da će Robiju novci više
tribat!“ Mama je pitala: „Zašta će mu tribat?“ Dida je rekao: „Pa šta ja
znan, za razne stvari…“ Mama je pitala: „Naprimjer za koje stvari?“
Dida je rekao: „Naprimjer da kupi veću grobnicu za pokojne roditelje!“
Robi K. (IIIa)