Prvog novembra 2024. godine, dogodila se velika tragedija u Novom Sadu, pala je nadstrešnica na Željezničkoj stanici, kojom prilikom je stradalo 16 nevinih ljudi, među kojima je bilo i dece. Onaj koji sve zna, Onaj koji se za sve pita, odmah je rekao da je sve rekonstruisano, ali da samo nadstrešnica nije. Ta neistina bila je okidač za proteste, studenti su, posle napada na njih, blokirali fakultete, krenula je pobuna, pridružili su se građani.
Studenti su izneli zahteve, među kojima je glavni bio da se pokaže dokumentacija i kazne odgovorni, vlast je zatrpala javnost hiljadama dokumenata, koji su pokazivali da niko nije kriv. Protestima su se pridružili opozicija i zborovi građana, za vlast su to bili teroristi i strani plaćenici. Kad se videlo da vlast ne odstupa od svojih „dokumenata“, studenti su zatražili vanredne parlementarne izbore, jer su shvatili da samo tako mogu doći do odgovora. Stiglo se do Brisela i Strazbura, studenti su prepešačili, i održali proteste u svakom većem gradu. Vlast je nastavila sa svojim „argumentima“, usledilo je nasilje batinaša i policije, privođenja i hapšenja, protiv studenta i građana je upotrebljen i Zvučni top, PreCednik je poručio da će napisati knjigu „Kako sam pobedio Obojenu revoluciju“…
Bližila se godišnjica tragedije, studenti su za 1. 11. 2025. najavili veliki komemorativni skup u Novom Sadu. PreCednik se i dalje držao svojih „argumenata“, neće to biti nikakav pomen, u pitanju su satanistički i paganski običaji. Čak se, nakon što mu je PreCednik zamerio da je slabo to što radi, javio i Đuro, čovek koji je turen da bude premijer, koji je imao da kaže da je sve ovo zato što je demokratija bila prevelika, i da je to podstaklo ljude da uđu u jednu anarhističku varijantu, pa je anarhizam zavladao Srbijom. Bivši premijer, predsednik partije na vlasti, savetnik PreCednika gospodina, imao je da doda da će Srbija pobediti nasilnike i lažove…
I Srbija je krenula ka Novom Sadu, studenti su pošli peške iz 24 mesta, od Novog Pazara do Subotice, Pazarska ruta je iznosila preko 400 km. Svuda su im priređeni veličanstveni dočeci, i crkve su otvarale svoje dveri, vlast se držala „neutralno“, Beogradskoj grupi, od preko 4000 ljudi, u Inđiji su zatvorena vrata sportske hale i škola, čak im nije data ni cisterna sa vodom, dosta njih je prespavalo na ulici… Lično PreCednik se javio iz Uzbekistana, na pitanje šta će biti u Novom Sadu, u danu komemoracije, odgovorio je: A šta je u subotu, ima neka utakmica, ili šta? I nastavio da će u Novom Sadu biti veći skup za 10 dana, te da stvarno ne zna šta to može da se očekuje u Novom Sadu, ako misle da izazovu promenu vlasti tako što će da tuku nekoga na ulici, ili razbijaju zgrade, to se neće desiti, neka pogledaju brojeve, pa će im biti jasno da to nije moguće… Bio je i intiman, svaki dan mu dođe da pozove oca, da ga pita, da li je ponosan na sina?
Ako se napisano ima u vidu, nije čudo što je za Najbolju novu srpsku reč u 2025. godini izabrana reč Bezrečica. To je kad čovek ostane bez reči pred nekim događajem ili prizorom. Tako je odlučio stručni žiri, a po glasovima publike ta reč je Studentoljublje. Za Bezrečicu je to što su Putevi Srbije, pred skup, najavili rekonstrukciju Beogradske petlje, čime su otežani prilazi Novom Sadu iz uže Srbije, kao i saopštenje Željeznice Srbije da se obustavlja željeznički saobračaj u celoj zemlji, pogađate, zbog dojave o eksplozivnim napravama.
Dan pred komemorativni skup, Delegacija EU u Srbiji, zajedno sa svim ambasadorima, izdala je saopštenje da pomno prati aktuelnu političku situaciju u Srbiji… te da je poštovanje osnovnih prava i vrednosti, uključujući slobodu mirnog okupljanja, i slobodu medija, vrednosti EU koje moraju da se štite i podržavaju. Javljeno je da se u Novom Sadu akreditovalo 47 stranih medijskih ekipa. Usledila je najveća Bezrečica, PreCednik gospodin se, u petak, tačno u 17 i 15, javio “sa svi televizori” u vidu Majke Tereze, i rekao da se nada da će komemoracija proteći u miru, te da su svi pravili greške, uključujući i njega, mnogo mu je žao, i izvinjava se zbog postupaka prema studentima, demonstrantima i svima sa kojima se nije slagao!!! U to ime Vlada Srbije je, za godišnjicu tragedije, proglasila Dan žalosti. Na ovo je promptno odgovorio akademik Dušan Teodorović: Kaže da će sutra da ide u crkvu, idi i naglas kaži, lažno sam otvorio gradilište i proglasio ga za otvorenu stanicu. Obmanjivao sam građane, ubio sam 16 ljudi, ja i i moja banda smo ukrali preko 700 miliona evra.
U subotu je Novi Sad, i pored opstrukcija vlasti, bio prepun, MUP je saopštio da je „na neprijavljenom skupu bilo 39 000 ljudi“, što znači da ih je bilo bar pet puta više. Pred srušenom nadstrešnicom Željezničke stanice, u 11:52, održan je 16-to minutni pomen žrtvama. Nakon toga, prva se obratila studentkinja koja je rekla da su se žrtve dogodile zato što su nekima bili važniji milioni od poštovanja zakona i ljudskih života. Nije kriva gravitacija, to je zločin, porodice žrtava zaslužuju da znaju ko ih je ubio i za to neko mora da odgovara. Posle godinu dana imamo nula odgovornih, ruke su im krvave! Pored ostalih, javila se majka poginulog Stefana, Dijana Hrka. Zatražila je od Vučića da raspiše izbore i rekla da stupa u štrajk glađu. „Moram da znam ko je ubio moje dete, ko je ubio 16 ljudi“, poručila je. Štrajkovaće ispred Skupštine grada Beograda, koja je do Ćacilenda. Ovde još jedna Bezrečica, promptno se javio SNS poslanik Mrdić, koji kaže da je već stupio u štrajk glađu u Ćacilendu, „jer vlast nema nikakve veze sa padom Nadstrešnice“.
Novosadski komemorativni skup se završio sa mrakom, još jedan 16-minutni pomen je održan na Dunavskom keju. Iz čamaca je pušteno 16 balona za žrtve tragedije. Na Petrovaradinu je razapet veliki transparent „Vidimo se svakog drugog dana, dok ne bude pravda“! To je odgovor studenata, na pitanja, šta posle Novog Sada?