U nedelju ujutru sam se zanela u vesti o predstojećem venecijanskom venčanju Džefa Bezosa, direktora Amazona. Ali ubrzo me je obuzeo razdražujući egzistencijalni osećaj da bi trebalo da radim nešto drugo – na primer da najzad završim čitanje Danijela Deronde Džordž Eliot.
Vabbè!1 Fascinirana sam uvek prgavim žiteljima Venecije i njihovim protestima protiv Bezosa. Ono malo preostalih meštana negoduje zato što treći najbogatiji čovek na svetu planira da se oženi TV voditeljkom Loren Sančes u njihovom gradu. Naši uzani kanali su premali za takvu navalu zvanica, kažu oni. Grad je suviše mali, suviše velika svetinja, suviše opterećen turistima. Kanaređo je mnogo više od bogataškog igrališta, dodaju, ali greše – očigledno je upravo to svrha Venecije još od 12. veka.
Uporni demonstranti su obmotali zvonik crkve San Đorđo Mađore transparentom na kome piše „Ne Bezosu“. Slični plakati su preplavili grad. Građanska aktivistkinja Marta Sotoriva izjavila je za Guardian: „Ovo venčanje je simbol svega što uništava Veneciju.“ Za takvom hiperbolom može da posegne samo neko iz grada koji sebe slavi kao La Serenissima (najveličanstvenija).
U poslednjem trenutku Bezos je navodno promenio mesto venčanja. Bilo je planirano da se ono održi u zdanju Skuola Grande dela Mizerikordija iz 16 veka, ali je grupa demonstranata „Nema mesta za Bezosa“ zapretila da će gostima blokirati ulaz i da će napuniti kanal krokodilima na naduvavanje.
Naravno, Bezosovo venčanje je dušu dalo za takav tretman na mestu gde se visoki snobizam prema novim bogatašima ukršta sa postimperijalnom setom i duboko ukorenjenom sumnjičavošću prema Americi. „Bilo ko, samo ne Jenki“ je refren koji uvek ujedinjuje Evropu.
Nepobitna je istina da ne treba prljati Veneciju, reprezentativni izlog Italije, nečim tako budalastim kao što je venčanje slavnih (to nije uspelo ni Džordžu i Amal Kluni 2014). Ali ćudljivi i cerebralni grad iz Hemingvejeve imaginacije nikad nije ni postojao u pravom smislu, a Venecija je već dugo kič tematski park za odrasle, sa 70% boljom umetnošću i 100% gorom hranom.
Ako želite da saznate nešto o Veneciji treba da čitate Džen Moris, a ne mene. Ipak, nisam propustila nijedan insajderski izveštaj o ovom venčanju veka, iako moje poznavanje Džordž Eliot trpi veliku štetu zbog toga. Navodim druga venčanja koja su se okitila tom oznakom: udaja Grejs Keli za princa od Monaka 1956, Čarls i Dajana 1981, Kejt i Vil 2011, Kim i Kanje 2014, skromna svadbena žurka od 600 miliona dolara za sina najbogatijeg čoveka Indije 2024. Oštroumni čitalac će se složiti sa mnom da ovo nisu uvek bili uspeli događaji.
Ali svi oni imaju nešto zajedničko. Uvek ih prati isti glupi komentar: „To više nema veze sa ljubavlju.“ Na šta ja kažem – više? U dugoj, podrobno istraženoj istoriji braka taj emocionalni zahtev, drugim rečima – ljubav, nov je element. Svih šest „venčanja stoleća“ više liče na Trampovu vojnu paradu nego na venčanje dvoje ljudi u nekoj gradskoj opštini. U pitanju je konsolidacija estetske moći i imperijalne ambicije. Ljubav? Koješta.
Ne želim da branim venčanje Bezosa, sile kosmičkog mraka, i Sančes, žene koja uvek nosi premalu odeću. Ali u moru samozadovoljnih esteta koji iskazuju prezir prema tom događaju prosto osećam da moram reći: teško da je to prvo ružno venčanje u romantičnim hronikama. Nije čak ni prvo u Veneciji. Uz nekoliko plemenitih izuzetaka, venčanja naginju lošem ukusu.
U stvari „loš ukus“ možda nije tačan opis. Evo šta je arhetip: sediš u pregrejanom šatoru u nekom polju koje je, iz nekog razloga, vrlo daleko od kuće; serviraju ti rostbif spretno kao konji; nižu se govori, predugi i puni otrcanih viceva ili tako otužno sentimentalni da ti pripadne muka; vino je mlako. Ako baš moram sve to da istrpim zbog dragog para, neka bar dekor bude Veronezeov.
Finn McRedmond, The New Statesman, 25.06.2025.
Prevela Slavica Miletić