Ali premda je moja savjest upravljala mojim djelima, moja su
mišljenja prošla revoluciju. Mislim da se daleko previše posla obavlja u
svijetu, da se ogromna šteta nanosi vjerovanjem da je rad vrlina, i da
je ono što treba propovijedati u modernim industrijaliziranim zemljama
posve drukčije od onoga što se oduvijek propovijedalo. Svatko zna priču o
putniku kroz Napulj koji je vidio dvanaest prosjaka kako se izležavaju
na suncu (bilo je to prije Mussolinijevog doba) i ponudio liru
najljenijem od njih. Jedanaest je od njih poskočilo da je uzme, a on ju
je dao dvanaestom. Ovaj je putnik bio na pravom putu. Ali u zemljama
koje ne uživaju u sredozemnom suncu besposličarenje je teže i bit će
potrebna velika javna propaganda da se ono uvede. Nadam se da će, nakon
čitanja stranica koje slijede, čelnici Udruženja kršćanskih mladića
(YMCA) pokrenuti kampanju da se dobre mladiće potakne da ne rade ništa.
Ako bude tako, moj život neće biti uzaludan.
Prije nego što razradim svoje argumente za
lijenost, moram se riješiti jednog koji ne mogu prihvatiti. Kad god
osoba koja već ima dovoljno za život predloži da se uključi u neku
svakodnevnu vrstu posla, kao što je podučavanje u školi ili tipkanje,
njemu ili njoj se kaže da takvo ponašanje otima kruh iz nečijih usta i
da je zbog toga zlo. Kad bi ovaj argument bio valjan, svatko bi od nas
samo trebao biti besposlen da bismo svi imali puna usta kruha. Ono što
ljudi koji tako govore zaboravljaju je da čovjek ono što zaradi obično i
potroši, a trošenjem stvara zapošljavanje. Sve dok čovjek troši svoj
dohodak, on stavlja upravo onoliko kruha u usta drugih ljudi trošeći
koliko uzima iz usta drugih ljudi zarađujući. Pravi zločinac, s ovog
gledišta, je onaj koji štedi. Ako samo sprema svoju štednju u čarapu,
kao onaj poslovični francuski seljak, jasno je da ne stvara
zapošljavanje. Ako ulaže svoju štednju, stvar je manje jasna, i
pojavljuju se različiti slučajevi.
Jedna od najuobičajenijih stvari koja se čini sa
štednjom je da se posudi nekoj vladi. Imajući u vidu činjenicu da se
glavni dio javnih rashoda većine civiliziranih vlada sastoji od otplate
za prošle ratove ili pripreme za buduće ratove, čovjek koji posuđuje
svoj novac vladi u istom je položaju kao loši ljudi u Shakespeareovim
djelima koji unajmljuju ubojice. Krajnji rezultat ekonomskih navika tog
čovjeka je povećanje oružanih snaga države kojoj posuđuje svoju štednju.
Očito bi bilo bolje da je potrošio novac, čak i da ga je potrošio na
piće i kockanje.
Ali, reći će mi, slučaj je posve drukčiji kad se
štednja ulaže u proizvodne pothvate. Kad takvi pothvati uspiju i
proizvedu nešto korisno, s ovim bi se moglo i složiti. Ovih dana,
međutim, nitko neće zanijekati da većina poduzeća propada. To znači da
je velika količina ljudskog rada, koji se mogao posvetiti proizvodnji
nečega u čemu bi se moglo uživati, utrošena na proizvodnju strojeva koji
su, jednom proizvedeni, ležali neupotrijebljeni i nisu donijeli dobro
nikome. Čovjek koji investira svoju štednju u koncern koji bankrotira
šteti prema tome i drugima i sebi. Da je potrošio svoj novac, recimo, na
zabave za svoje prijatelje, oni bi (možemo se nadati) bili zadovoljni, a
bili bi i oni na koje je potrošio novac, kao mesar, pekar i pivar. Ali
ako ga potroši (recimo) na polaganje tračnica za tramvaj u nekom mjestu
gdje ispadne da tramvaj ne žele, preusmjerio je veliku količinu rada u
smjerove u kojima nikome ne proizvodi zadovoljstvo. Usprkos tome, kad
postane siromašan zbog propasti svojih investicija smatrat će ga se
žrtvom nezaslužene nesreće, dok će veselog rasipnika, koji je potrošio
svoj novac filantropski, prezirati kao budalu i lakomislenu osobu.
Sve je ovo samo preliminarno. Želim reći, posve
ozbiljno, da se mnogo štete nanosi u suvremenom svijetu vjerovanjem u
krepost rada te da je put do sreće i blagostanja u organiziranom
smanjivanju rada.
Prije svega: što je rad? Postoje dvije vrste
rada: prva, koja mijenja položaj tvari na ili u blizini Zemljine
površine s obzirom na drugu takvu tvar; druga, govoriti drugim ljudima
da to čine. Prva je vrsta neugodna i loše plaćena; druga je ugodna i
visoko plaćena. Druga vrsta podliježe beskonačnom proširivanju: nisu tu
samo oni koji daju zapovijedi, nego i oni koji savjetuju kakve bi se
zapovijedi trebale dati. Obično se dvije suprotstavljene vrste savjeta
daju simultano od dvaju organiziranih institucija; to se zove politika.
Vještina koja se traži za ovu vrstu posla nije poznavanje stvari o
kojima se daju savjeti, nego poznavanje vještine uvjerljivog govora i
pisanja, odn. reklamiranja.
Po cijeloj Europi, ali ne i u Americi, postoji i
treća klasa ljudi, koja je cijenjena više od bilo koje klase radnika.
To su ljudi koji, zbog posjedovanja zemlje, mogu prisiliti druge da
plaćaju za privilegiju što im se dopušta da postoje i rade. Ovi su
zemljoposjednici besposleni, i moglo bi se prema tome od mene očekivati
da ih hvalim. Nažalost, njihovo je besposličarenje omogućeno jedino
trudom drugih; zapravo je njihova želja za ugodnim besposličarenjem
povijesno bila izvor cijelog evanđelja rada. Zadnja stvar koju bi oni
ikad poželjeli je da drugi slijede njihov primjer.
Od početka civilizacije do industrijske
revolucije, muškarac je u pravilo mogao teško radeći proizvesti malo
više nego što je bilo potrebno za preživljavanje njega i njegove
obitelji, premda je njegova supruga radila barem jednako teško kao i on,
a njegova djeca pridonijela svojim radom čim su bila dovoljno stara za
to. Mali višak iznad osnovnih potreba nije ostajao onima koji su ga
proizveli, nego su ga prisvajali ratnici i svećenici. U vremenima gladi
nije bilo viška; ratnici i svećenici su, međutim, i dalje osiguravali
jednako onoliko kao i prije, što je dovelo do smrti od gladi mnogih
radnika. Taj je sustav trajao u Rusiji do 1917. godine , a još traje na
Istoku; u Engleskoj je, usprkos industrijskoj revoluciji, ostao na snazi
kroz napoleonske ratove i sve do prije sto godina, kad je osnažila nova
klasa proizvođača. U Americi, taj je sustav završio s Revolucijom, osim
na Jugu, gdje je opstajao do Građanskog rata. Sustav koji je trajao
tako dugo i završio tako nedavno ostavio je duboki trag na mislima i
stavovima ljudi. Mnogo toga što uzimamo zdravo za gotovo u vezi s
poželjnošću rada izvedeno je iz takvog sustava, i, kako je
pred-industrijsko, nije prilagođeno suvremenom svijetu. Suvremene
tehnike omogućile su da slobodno vrijeme, u granicama, bude ne samo
povlastica male privilegirane klase, nego pravo dostupno svima u
društvu. Moralnost rada je moralnost robova, a suvremeni svijet nema
potrebe za robljem.
Očito je da se, u primitivnim zajednicama,
seljaci, prepušteni sebi, ne bi rastajali od mršavog viška na kojem su
opstajali ratnici i svećenici, nego bi ili proizvodili manje ili trošili
više. Najprije ih se grubom silom tjeralo da proizvode i daju višak.
Postepeno se, međutim, uvidjelo da je moguće navesti mnoge od njih da
prihvate etiku prema kojoj je njihova dužnost bila da teško rade, premda
je dio njihovog rada odlazio na to da se drugima omogući
besposličarenje. Na ovakav je način količina potrebne prisile smanjena, a
smanjili su se i troškovi vlasti. Dana današnjeg, 99 posto britanskih
nadničara bilo bi iskreno šokirano kad bi se predložilo da kralj ne bi
trebao imati veći dohodak od radnog čovjeka. Zamisao o dužnosti,
povijesno govoreći, bila je način da oni pri moći navedu druge da žive
za interese svojih gospodara umjesto za svoje interese. Naravno, moćnici
skrivaju ovu činjenicu sami od sebe navodeći se da misle kako su
njihovi interesi jednaki širim interesima čovječanstva. Ponekad je ovo i
točno; atenski robovlasnici su, na primjer, koristili dio svog
slobodnog vremena za stvaranje trajnog doprinosa civilizaciji koji bi
bio nemoguć u pravednom ekonomskom sustavu. Dokolica je nužna za
civilizaciju, a u prijašnjim vremenima dokolica nekolicine bila je
moguća zbog truda mnoštva. Ali njihov je trud bio vrijedan, ne zato što
je rad dobar, nego zato što je dokolica dobra. A uz suvremenu tehniku
bilo bi moguće raspodijeliti dokolicu pravedno, bez štete po
civilizaciju.
Suvremena tehnika omogućila je da se količina
rada potrebnog za osiguranje života svima enormno smanji. Ovo je postalo
očigledno tijekom rata. U to vrijeme svi su muškarci u vojsci, i svi
muškarci i žene uključeni u proizvodnju streljiva, svi muškarci i žene
uključeni u špijuniranje, ratnu propagandu ili urede Vlade povezane s
ratom, povučeni iz proizvodnih djelatnosti. Usprkos tome, opći nivo
blagostanja među nekvalificiranim nadničarima na strani Saveznika bio je
viši nego ikad prije ili otad. Značaj ove činjenice prikrio se
financijama: zbog posuđivanja se činilo da se sadašnjost hrani
budućnošću. Ali to bi, naravno, bilo nemoguće; čovjek ne može pojesti
štrucu kruha koja još ne postoji. Rat je uvjerljivo pokazao da je
znanstvenom organizacijom proizvodnje moguće održati suvremene
populacije u prilično komfornim uvjetima uz samo mali dio radnog
kapaciteta suvremenog svijeta. Da je, nakon rata, znanstvena
organizacija, stvorena da oslobodi muškarce za borbu i rad na streljivu,
sačuvana i da su radni sati u tjednu srezani na četiri, sve bi bilo
dobro. Umjesto toga stari je kaos obnovljen, oni čiji se rad tražio
prisiljeni su raditi prekovremeno, a ostali su ostavljeni da gladuju kao
nezaposleni. Zašto? Zato što je rad dužnost, i zato što čovjek ne bi
trebao dobivati svoju plaću proporcionalno onome što je proizveo, nego
proporcionalno svojoj kreposti koja se ogleda u njegovom upornom radu.
To je moral Države Robova, primijenjen u
okolnostima koje uopće ne sliče onima u kojim je nastao. Nije čudo da su
rezultati bili katastrofalni. Pogledajmo jedan primjer. Pretpostavimo
da je, u određenom trenutku, određen broj ljudi uposlen u proizvodnji
pribadača. Oni proizvode onoliko pribadača koliko svijetu treba, radeći
(recimo) osam sati dnevno. Netko načini izum zbog kojeg isti broj ljudi
može napraviti dvaput više pribadača: pribadače su već toliko jeftine da
je teško da će ih se više kupiti po nižoj cijeni. U razumnom svijetu,
svatko u proizvodnji pribadača radio bi četiri sata umjesto osam, i sve
ostalo bi se odvijalo kao i prije. Ali u stvarnom svijetu to bi se
smatralo demoralizirajućim. Ljudi i dalje rade osam sati, proizvodi se
previše pribadača, neki poslodavci bankrotiraju, a polovica ljudi ranije
vezana uz proizvodnju pribadača ostaje bez posla. Na kraju, količina
slobodnog vremena ista je kao i u drugom scenariju, ali polovica ljudi
je potpuno besposlena, dok polovica i dalje previše radi. Na ovaj način,
osigurava se da će neizbježno slobodno vrijeme posvuda uzrokovati
patnju umjesto da bude univerzalni izvor sreće. Može li se išta
nerazumnije i zamisliti?
Ideja da bi siromašni trebali imati slobodno
vrijeme bogatima je oduvijek bila šokantna. U Engleskoj, u ranom
devetnaestom stoljeću, uobičajeni muškarčev radni dan trajao je petnaest
sati; djeca su ponekad radila jednako, a bilo je vrlo uobičajeno da
rade dvanaest sati dnevno. Kad su zabadala koja se u svašta petljaju
ukazala da je možda takvo radno vrijeme predugo, rečeno im je da rad
priječi odrasle da piju, a djecu da rade nepodopštine. Kad sam ja bio
dijete, ubrzo nakon što su radnici u gradovima stekli pravo glasa,
određeni javni praznici bili su ustanovljeni zakonom, što je izazvalo
veliko gađenje u višim klasama. Sjećam se kako sam čuo staru Vojvotkinju
kako kaže: “Što bi siromašni hjeli s praznicima? Oni bi trebali raditi.” Ljudi su danas manje iskreni, ali taj sentiment opstaje i uzrok je velikog dijela naše ekonomske konfuzije.
Razmotrimo na trenutak radnu etiku iskreno, bez
praznovjerja. Svako ljudsko biće nužno troši tijekom svog života
određenu količinu proizvoda ljudskog rada. Pretpostavljajući, kao što
možemo, da je rad općenito neugodan, nepravedno je da čovjek troši više
nego što proizvodi. Naravno, on može proizvoditi usluge umjesto robe,
kao liječnik na primjer; ali trebao bi osigurati nešto zauzvrat za svoju
hranu i smještaj. U ovoj mjeri, obveza rada mora se priznati, ali samo u
ovoj mjeri.
Neću se zadržavati na činjenici da u svim
suvremenim društvima izvan SSSRa mnogi ljudi izbjegavaju čak i ovu
minimalnu količinu rada, naime svi oni koji nasljeđuju novac i svi oni
koji se žene novcem. Ne mislim da je činjenica što se tim ljudima
dozvoljava da budu dokoličari ni blizu toliko štetna kao činjenica da se
od nadničara očekuje da ili prekomjerno rade ili gladuju.
Kad bi obični nadničar radio četiri sata dnevno,
svega bi bilo dovoljno za sve i ne bi bilo nezaposlenosti –
pretpostavljajući određenu i vrlo skromnu mjeru razumne organizacije.
Ova ideja je šokantna za one kojima ide dobro, jer su oni uvjereni da
siromašni ne bi znali što bi s tolikim slobodnim vremenom. U Americi
ljudi rade prekovremeno čak i kad su dobro osigurani; takvim ljudima je,
prirodno, odbojna ideja o slobodnom vremenu za nadničare, osim u
kontekstu tmurne kazne nezaposlenosti; zapravo, oni dokolicu ne vole čak
ni kod svojih sinova. Začudo, dok svojim sinovima žele da rade tako
teško da nemaju vremena ni za civiiziranost, ne smetaju im njihove
supruge i kćeri koje nemaju nikakvog posla. Snobovsko divljenje
beskorisnosti, koje u aristokratskom društvu obuhvaća oba spola, u
plutokraciji se ograničava na žene; ovo, međutim, ne čini to nimalo
prihvatljivijim zdravom razumu.
Mudro korištenje slobodnog vremena, mora se
priznati, proizvod je civilizacije i obrazovanja. Čovjeku koji je
prekovremeno radio cijeli svoj život postat će dosadno ako odjednom
postane besposlen. Ali bez značajne količine slobodnog vremena čovjek je
odvojen od mnogih najboljih stvari. Nema više nikakvog razloga zbog
kojeg bi većina populacije trebala patiti zbog ovog uskraćivanja; samo
blesavi asketizam, obično na tuđi račun, navodi nas da i dalje
inzistiramo na prekomjernom radu i sad kad ta potreba više ne postoji.
Premda je mnogo toga u novoj doktrini koja
kontrolira vlast u Rusiji drukčije od tradicionalnih učenja Zapada,
postoje i neke stvari koje su posve iste. Stav vladajućih klasa, a
pogotovo onih koji provode obrazovnu propagandu na temu dostojanstva
rada, skoro je isti kao onaj koje su vladajuće svjetske klase oduvijek
propovijedale onima koje su zvali “časnim siromasima”. Uporan rad,
trezvenost, volja da se prekovremeno radi zbog napretka u dalekoj
budućnosti, čak i podložnost autoritetu, sve se to ponovno javlja;
štoviše autoritet i dalje predstavlja volju Gospodara Svemira, koji se,
međutim, sad zove novim imenom, Dijalektičkim Materijalizmom.
Pobjeda proletarijata u Rusiji ima dodirnih
točaka s pobjedom feministica u nekim drugim zemljama. Vijekovima su
muškarci priznavali superiornu svetost žena i tješili su ih zbog
njihovog nižeg položaja tvrdeći da je svetost poželjnija od moći.
Konačno su feministice odlučile da žele oboje, jer su pionirke među
njima vjerovale sve što su im muškarci rekli o poželjnosti vrline, ali
ništa od onoga što su im rekli o bezvrijednosti političke moći. Slična
se stvar dogodila u Rusiji s obzirom na manualni rad. Vijekovima su
bogati i njihove ulizice pisali u slavu “časnog truda”, hvalili
jednostavan život, propovijedali religiju koja uči da će siromašni mnogo
vjerojatnije ući u nebesa od bogatih, i općenito pokušavali navesti
radnike da vjeruju kako postoji nekakva posebna plemenitost u mijenjanju
položaja tvari u prostoru, upravo kao što su muškarci pokušali navesti
žene da vjeruju kako su stekle nekakvu posebnu plemenitost iz svog
seksualnog porobljavanja. U Rusiji se svo to učenje o izvrsnosti
manualnog rada shvatilo ozbiljno što je dovelo do toga da se radnika
slavi više od ikoga drugog. Radi se u suštini o starim apelima, ali ne
zbog starih potreba: oni se potežu zbog potrebe za udarnicima za
specijalne zadatke. Manualni rad je ideal koji se postavlja pred mlade i
temelj je svake etične poduke.
U ovom trenutku, možda, radi se o dobrim
namjerama. Velika zemlja, puna prirodnih resursa čeka razvoj i mora se
unaprijediti s vrlo malo kredita. U takvim okolnostima, težak rad je
nužan, i izgledno je da će donijeti velike nagrade. Ali što će se
dogoditi kad se dosegne točka na kojoj bi svakome moglo biti ugodno bez
prekovremenog rada?
Na Zapadu se ovim problemom bavimo na različite
načine. Ne pokušavamo postići ekonomsku pravednost, tako da veliki dio
ukupne proizvodnje odlazi maloj manjini populacije, od kojih mnogi uopće
ne rade. Zahvaljujući potpunom nedostatku bilo kakvog centralnog
nadzora nad proizvodnjom, proizvodimo veliki broj neželjenih stvari.
Održavamo veliki postotak radno sposobnog stanovništva besposlenim, zato
što njihov nerad nadoknađujemo prekovremenim radom drugih. Kad se sve
te metode pokažu neadekvatnim, imamo rat što uzrokuje da veliki broj
ljudi proizvodi eksplozive, a da veliki broj drugih ljudi te eksplozive
aktivira, kao da smo djeca koja su upravo otkrila vatromet.
Kombiniranjem svih tih načina uspijevamo, premda s teškoćom, održati
zamisao da velika količina teškog manualnog rada mora biti sudbina
prosječnog čovjeka.
U Rusiji, zahvaljujući većoj ekonomskoj
pravednosti i centralnoj kontroli nad proizvodnjom, problem će trebati
drukčije rješavati. Razumno rješenje bilo bi da se, čim se nužnosti i
temeljni komfor mogu osigurati za sve, radno vrijeme smanjuje postepeno,
dopuštajući glasu naroda da odluči, na svakom stupnju, želi li više
slobodnog vremena ili više dobara. Ali, nakon što su podučavali vrhovnu
vrlinu teškog rada, teško je vidjeti kako bi vlasti mogle ciljati na raj
u kojem će biti mnogo dokolice i malo rada. Čini se izglednijim da će
stalno nalaziti svježe sheme zbog kojih se sadašnje slobodno vrijeme
mora žrtvovati zbog buduće produktivnosti. Nedavno sam pročitao
ingeniozan plan koji su predložili ruski inženjeri za ugrijavanje
Bijelog mora i sjeverne sibirske obale izgradnjom brane preko Karskog
mora. Projekt vrijedan divljenja, ali koji će izgledno odgoditi
proleterski komfor generacijama, dok se plemenitost rintanja pokazuje u
ledenim poljima i snježnim olujama Arktika. Ovakva stvar, ako se i
dogodi, bit će rezultat smatranja vrline teškog rada kao cilja po sebi,
radije nego sredstva postizanja stanja stvari u kojem više nije
potreban.
Činjenica je da pomicanje tvari unaokolo, premda
je u određenoj količini nužno za naša bivanja, nedvosmisleno nije jedno
od značenja ljudskog života. Kad bi bilo, trebali bismo smatrati svakog
građevinskog radnika superiornim Shakespearu. U ovoj smo stvar bili
zavedeni zbog dva razloga. Jedan je potreba da se siromašni održe
zadovoljnim, što je dovelo do toga da bogati, tisućama godina,
propovijedaju dostojanstvo rada, dok se za sebe brinu da u tom pogledu
budu nedostojanstveni. Drugi je novostečeno zadovoljstvo strojem, zbog
kojeg uživamo u zadivljujuće pametnim promjenama koje možemo proizvesti
na površini Zemlje. Nijedan od ovih motiva na ostavlja veliki utisak na
stvarne radnike. Ako ga pitate što je najbolje u njegovom životu,
vjerojatno neće reći: “Uživam u manualnom radu jer se osjećam kao da
ispunjavam najplemenitiji ljudski zadatak, i zato što volim misliti o
tome koliko čovjek može izmijeniti svoj planet. Istina je da moje tijelo
traži periode odmora, koje moram uklopiti što bolje mogu, ali nikad
nisam tako sretan kao kad dođe jutro i kad se mogu vratiti rintanju iz
kojeg izvire moje zadovoljstvo.” Nikad nisam čuo radnika da kaže
takvo nešto. Oni smatraju rad, kako ga i treba smatrati, nužnim
sredstvom preživljavanja, a iz svog slobodnog vremena crpe nekakvu
radost u kojoj mogu uživati.
Kaže se da, premda je malo dokolice ugodno,
ljudi ne bi znali kako da ispune svoje dane kad bi radili samo četiri od
dvadesetčetiri sata. U onoj mjeri u kojoj je to za suvremeni svijet
točno, to je i osuda naše civilizacije; to ne bi bilo istina u bilo
kojem ranijem periodu. Prije je postojao kapacitet za bezbrižni užitak i
igru koji je u nekoj mjeri potiskivan kultom efikasnosti. Suvremeni
čovjek misli da bi sve trebalo raditi zbog nečeg drugog, a nikad zbog
stvari po sebi. Osobe ozbiljnog uma, na primjer, stalno osuđuju naviku
odlaska u kino i govore nam da to navodi mlade na kriminal. Ali sav rad
koji odlazi u proizvodnju filma je respektabilan, zato jer je rad, i
zato jer donosi novčani profit. Zamisao da su poželjne djelatnosti one
koje donose profit okrenula je sve naglavce. Mesar koji vas snabdijeva
mesom i pekar koji vas snabdijeva kruhom su hvale vrijedni, jer stvaraju
novac; ali to što vi uživate u hrani kojom su vas oni snabdjeli
beznačajno je, osim ako ne jedete samo da biste stekli snagu za svoj
posao. Grubo govoreći, smatra se da je stjecanje novca dobro, a trošenje
novca loše. Uvidjevši da se radi o dvjema stranama iste transakcije,
ovo postaje apsurdno; netko bi jednako mogao tvrditi da su ključevi
dobri, a da su ključanice loše. Kakva god bi se vrijednost mogla naći u
proizvodnji dobara, ona se mora u potpunosti nastavljati na prednost
koja se stječe njihovom potrošnjom. Pojedinac, u našem društvu, radi za
profit; ali društveno značenje njegovog posla leži u potrošnji onoga što
proizvodi. Upravo ovaj raskol između pojedinačnog i društvenog značenja
proizvodnje otežava ljudima jasno mišljenje u svijetu u kojem je
stvaranje profita poticaj za proizvodnju. Previše razmišljamo o
proizvodnji, a premalo o potrošnji. Jedan rezultat toga je da pridajemo
premalo važnosti uživanju i jednostavnoj sreći te da ne cijenimo
proizvodnju prema zadovoljstvu koje daje potrošaču.
Kad predlažem da se radno vrijeme smanji na
četiri sata, ne sugeriram time da bi se sve preostalo vrijeme nužno
trebalo provoditi u posve beznačajnim aktivnostima. Sugeriram da bi
čeverosatno radno vrijeme trebalo osigurati čovjeku nužne potrebe i
osnovne životne ugode, a da bi mu ostalo vrijeme trebalo biti na
raspolaganju da ga koristi kako on smatra da treba. Suštinski važna
komponenta svakog takvog društvenog sustava je da bi se obrazovanje
trebalo produžavati s obzirom na ono što je uobičajeno u sadašnjici te
da bi trebalo djelomično stremiti i stvaranju sklonosti koje bi
omogućile čovjeku da inteligentno ljenčari. Ne mislim prvenstveno na
vrstu stvari koje bi se smatrale “profinjenim”. Seljački su plesovi
izumrli osim u udaljenim ruralnim krajevima, ali poticaji koji su ih
kultivirali moraju i dalje postojati u ljudskoj prirodi. Užici urbanog
stanovništva postali su uglavnom pasivni: odlazak u kino, gledanje
nogometnih utakmica, slušanje radija, i slično. Ovo je posljedica
činjenice da je njihova aktivna energija posve iscrpljena poslom; kad bi
imali više slobodnog vremena, ponovno bi aktivno uživali.
U prošlosti, postojla je mala klasa onih koji se
odmaraju i veća radnička klasa. Klasa onih koji se odmaraju uživala je u
prednostima za koje nije bilo temelja u društvenoj pravednosti; ovo ju
je nužno učinilo ugnjetavačkom, nesimpatičnom i navelo je da izmišlja
teorije kojima bi opravdala svoje privilegije. Ove su činjenice uvelike
umanjile njenu izvrsnost, ali usprkos tom nedostatku ona je doprinijela
gotovo sve što zovemo civilizacijom. Njegovala je umjetnost i otkrila
znanost; pisala je knjige, izmislila filozofiju i profinila društvene
odnose. Bez klase onih koji se odmaraju, čovječanstvo ne bi nikad izašlo
iz barbarizma.
Metode klase koja se odmara bez obveza su,
međutim, bile izvanredno rasipne. Nikoga od članova klase nije se moralo
podučavati da bude marljiv, a klasa u cijelosti nije bila posebno
inteligentna. Klasa je mogla proizvesti jednog Darwina, ali nasuprot
njega moralo je biti desetine tisuća seoske gospode koji nisu nikad
pomislili na nešto inteligentnije od lova na lisice i kažnjavanja
krivolovaca. Danas bi sveučilišta trebala na sistematičniji način
omogućiti ono što je klasa onih koji se odmaraju omogućila slučajno i
kao nusproizvod. Ovo je veliko poboljšanje, ali ima nekoliko
nedostataka. Sveučilišni život toliko je različit od života u preostatku
svijeta da su oni koji žive u akademskom okružju obično nesvjesni
preokupacija i problema običnih muškaraca i žena; štoviše, načini na
koji se izražavaju obično su takvi da njihovim mišljenjima uskraćuju
utjecaj koji bi trebali imati na široku javnost. Još jedan nedostatak je
da su studiji na sveučilištima organizirani tako da će se čovjek koji
razmišlja o nekom originalnom smjeru istraživanja vjerojatno
obeshrabriti. Akademske institucije su prema tome, premda korisne,
neprimjereni zaštitnici interesa civilizacije u svijetu gdje je svatko
izvan njihovih zidova prezauzet za nekorisna stremljenja.
U svijetu u kojem nitko nije primoran da radi
više od četiri sata dnevno, svaka osoba koja ima znanstvenu znatiželju
moći će je zadovoljiti, a svaki će slikar moći slikati bez gladovanja,
bez obzira na kvalitetu svojih slika. Mladi pisci neće morati privlačiti
pozornost senzacionalističkim šundom, s ciljem da steknu ekonomsku
neovisnost potrebnu za monumentalna djela, za koja, kad im vrijeme
konačno dođe, izgube i ukus i sposobnost. Ljudi koji se u svojoj
profesiji počnu zanimati za neki aspekt ekonomije ili vlasti, moći će
razviti svoje ideje bez akademske otuđenosti koja rad sveučilišnih
ekonomista obično lišava realnosti. Zdravstveni radnici imat će vremena
da uče o napretku u medicini, učitelji se neće morati grčevito truditi
da podučavaju uobičajenim metodama koje su naučili u mladosti, a koje su
se u međuvremenu pokazale netočnim.
Iznad svega, bit će sreće i užitka u životu,
umjesto pohabanih živaca, umora i dispepsije. Nužni rad bit će dovoljan
da učini slobodno vrijeme užitkom, ali ne pretjeran da uzrokuje
iscrpljenost. Kako ljudi neće biti umorni u slobodnom vremenu, neće ni
zahtijevati samo pasivnu i banalnu zabavu. Barem će jedan postotak
vjerojatno posvetiti vrijeme neutrošeno u profesionalnom radu na
stremljenja od značaja za javnost, a kako njihovo preživljavanje neće
ovisiti o tim stremljenjima, njihova će originalnost biti nesputana te
neće biti potrebe da se prilagođavaju standardima koje su postavili
stari mudraci. Ali prednosti razonode pojavit će se i šire od ovih
iznimnih slučajeva. Obični muškarci i žene, imajući priliku za sretan
život, postat će ljubazniji, manje će osuđivati te će biti manje skloni
sumnjičavo gledati druge. Želja za ratovanjem će izumrijeti, djelomično
zbog ovog razloga, a djelomično zato što to zahtijeva dugi i teški rad
sviju. Dobra narav je, od svih moralnih kvaliteta, ono što svijetu
najviše treba, a dobra je narav posljedica lagodnosti i sigurnosti, a ne
života u grčevitoj borbi. Moderne metode proizvodnje dale su nam
mogućnost za lagodnost i sigurnost za sve; mi smo, umjesto toga,
odabrali da jedni previše rade, a da drugi gladuju. Dosad smo
nastavljali energično kao što smo to radili i prije strojeva; u tome smo
bili nerazumni, ali nema razloga da nastavimo s nerazumnošću zauvijek.
Bertrand Russell, Harper's Magazine, 1932. godine, na hrvatski preveo Antonio Šiber.