I DIO
Vila na obronku Petrićevca protezala se na tri sprata. Ofarbana u nijanse nježne žute, decenijama unazad služila je kao sjedište ambasade, ali je prošle godine postala vlasništvo Filipa Dimitrijevića, poznatog banjalučkog fotografa.
Ulaz u dvorište bio je ograđen mesinganom ogradom, čije su dveri zjapile otvorene. Dva automobila stajala su ispred garaže na strmom prilazu u vilu, te su natjerali inspektora Stanića da svoje vozilo parkira na trotoar i pri trčanju do ulaza pokisne.
Koračajući prema verandi, inspektor je primijetio da se zavjese sa jednog od prozora na drugom spratu pomijeraju. Posegnuo je ka zvonu, a vrata se u tom otvoriše. Pred sobom je ugledao Filipa Dimitrijevića.
,,Vi ste iz policije?’’, upita Filip tihim glasom.
Od dobovanja kiše, Stanić ga je jedva čuo. Klimnuo je glavom, a Filip mu pokaza da uđe unutra.
Unutrašnje stepenice vodile su do drugog sprata. Hodnik je bio dobro osvijetljen, a na zidovima su bile obješene fotografije i plakete. Stanić pomisli da pripadaju vlasniku kuće.
,,Sjedite.’’, reče Filip, ,,Želite li nešto? Vodu?’’
,,Ništa. U redu je.’’
Veliki dnevni boravak plijenio je bogatstvom ukusa. Kamin na jednoj strani sobe pružao je užitak onima kojima su sjedili u crnoj ugaonoj garnituri preko puta. Zidovima je preovladavala crvena boja, ukrašena – Stanić je pretpostavljao, veoma skupim slikama pejzaža. Svjetlo je dopiralo iz samostojećih lampi. Pažnju je najviše privlačilo ogromno ogledalo na sredini plafona. Stanić primijeti da zavjesa sa prozora kroz koji je maločas osjećao nečiji pogled nije vraćena na mjesto; kroz prozor je vidio pljusak kako pojačava.
,,Očekivao sam, ovaj… Da će doći još neko.’’
Stanić se trenu iz razmišljanja, te iz džepa izvuče rokovnik.
,,Bio sam u blizini i primio poziv. Ekipa za uviđaj stiže.’’
Dok je zapisivao imena prisutnih i datum uzimanja izjave, inspektor je krajičkom oka posmatrao Filipa. Na sebi je nosio sivo odjelo, ukombinovano sa bijelom lanenom košuljom i mokasinama. Pepeljastu kosu uredno je učešljao na stranu. Sa izuzetkom neuredne brade i sitnom naprslinom na staklu naočara kroz koje mu je plavo oko izgledalo rastegnuto, izgledao je uredno.
,,Možete li mi tačno opisati sve čega se sjećate?’’
Filip se nasloni u fotelju i pogleda kroz prozor. Skinuo je naočare i protrljao oči.
,,Bio sam u radnoj sobi i ovaj, razvijao fotografije. Otišao sam ujutru odmah poslije doručka. Valjda je bilo 11 sati kada sam čuo vriske. Dotrčao sam ovdje i pogledao kroz prozor i vidio automobil kako odlazi.’’
,,Opišite automobil’’, prekinu ga Stanić
,,Veliki, crn, zatamljena stakla.’’
,,Sjećate li se da se radi o limunzini, karavanu ili terencu?’’
Poslije kraće tišine, Filip ustade i došeta do prozora. Gledao je kišu i uzdisao.
,,Terenac. Siguran sam. Samo ne znam koje marke.’’
,,Tablice pretpostavljam niste zapamtili?’’
,,Nisam ih čak ni vidio.’’
Stanić je bilježio odgovore i povremeno stavljao upitnike pokraj svake nejasnoće.
,,Kada ste pozvali policiju?’’
,,Komšinica iz kuće pored počela je vikati. Došla je u dvorište i vikala da su mi oteli dijete.’’
,,Dakle, Vaša komšinica je vidjela otmicu?’’
Filip skrušeno klimnu.
Iz džepa kaputa Stanić izvadi telefon i pozva centralu. Zatražio je dodatnu patrolu da ispita komšinicu. U daljini je čuo policijske sirene. Odložio je telefon shvativši da se patrola približava kući. Požurio je sa ispitivanjem u želji da izvuče što više informacija prije nego što kuću preuzmu istražitelji, čije je prisustvo zbunjivalo svakog civila.
,,Gospodine Dimitrijeviću’’, reče Stanić ozbiljno, ,,Žrtva jutrošnje otmice je vaša šestogodišnja kćerka, Anđela Dimitrijević, zar ne?’’
,,Tako je’’, odgovori Filip spustivši glavu
Stanić ustade i poče šetati po sobi. Pogledom je tražio portrete ili porodične fotografije. Pitao se zašto u dnevnom boravku nema nijednog predmeta koji podsjeća na uspomenu.
,,Kiša pada još od noćas. Zašto je Vaša kćerka jutros bila sama vani?’’
,,Oprostite, inspektore’’, brecnu se Filip, ,,Kakvo je to pitanje?’’
Približivši se fotografu, Stanić ga prodorno pogleda. Ovaj se pokušao pomjeriti, ali Stanić mu prepriječi put.
,,Sasvim normalno pitanje. Moram otkloniti svaku sumnju.’’
,,Svako jutro ona se igra napolju.’’, odvrati Filip, ,,Kada je sunčano vozi plastični trotinet, a kada je hladno, igra se lutkama tu dole u verandi. Znate, ne igra se mnogo sa drugom djecom.’’
,,Zašto?’’
Umjesto odgovora, Filip iz novčanika izvadi fotografiju koju pruži inspektoru.
Mala djevojčica crne kose, obučena u roze komplet imala je neobičan osmjeh dok gleda u fotoaparat. U pozadini su se nalazili crteži sa motivima Diznijevih filmova.
,,Vaša kćerka ima Daunov sindrom?’’, upita Stanić
,,Zato se ne igra sa drugima. Znate kakva su djeca…’’
,,Okrutna’’, uzvrati Stanić i zakorači unazad.
,,Znate, inspektore, djeca sa Daunovim sindromom su društvena. Anđela nije bila, osim kada je išla u Udruženje djece sa posebnim potrebama, ali oni ne rade ljeti. Inače nije voljela biti u kući. Imala je jak imunitet pa je ni zima nije sprječavala (bolje ekavska varijanta, a ako već hoćeš ijekavsku onda ne ide -i) da se igra napolju. Nisam joj htio braniti.’’
,,Vi niste provodili vrijeme sa njom napolju?’’
,,Ponakad jesam.’’, odgovori Filip posramljeno, ,,Posmatrao sam je dok se igra. Ali većinom sam bio unutra. Kada ne fotografišem događaje, radim unutra. Sada je sezona, imam mnogo posla.’’
,,Da li je neko znao da se uvijek igra sama vani?’’
,,Čitav komšiluk. Ne vjerujem da bi joj iko od njih naudio.’’
,,Mogući neprijatelji? Vaše supruge i Vas?’’
,,Supruga je umrla prije par godina. Anđela je njena kćerka iz prvog braka.’’
,,Vi i Vaša supruga niste imali djece?’’
,,Jedno je bilo na putu kada je poginula.’’, odgovori Filip, ,,U saobraćajci.’’
,,Žao mi je.’’
,,Samo pronađite Anđelu.’’
Stanić mu stavi ruku na rame. U tom trenutku neobična hladnoća propraćena trncima prostruja mu tijelom. Zahvalio se Filipu na njegovom vremenu i pitao može li zadržati Anđelinu fotografiju. Dao mu je uputstva o javljanju na telefon u slučaju poziva otmičara.
Kada je ekipa za uviđaj stigla, Stanić je izašao iz kuće i popričao sa inspektorima. Provukao se ispod žute trake koja je, umjesto mesingane ograde, okruživala dvorište.
Kiša je sve jače dobovala dok je iz automobila posmatrao ogromnu vilu u kojoj je do maločas sjedio. Neobična hladnoća koju je maločas osjetio, ponovo mu protrese tijelo.
*
Te noći Stanić je ležao u spavaćoj sobi i slušao disanje supruge koja je spavala kraj njega. Oluja ga je trznula iz sna. Probudio se okupan znojem; sanjao je kako otmičari sa maskama otimaju njegove dvije kćerke. Pokušao ih je zaustaviti, ali kada bi im se približio, ispred njega se pojavilo staklo kroz koje nije mogao proći. Na kraju se našao u mraku. Sam, napušten i uplašen.
Munja odbljesnu nebom, samo na momenat. Poslije toga opet je nastao mrak, presijecan sijevanjem koje je obasjavalo drveće.
Stanić je pomilovao suprugu po kosi i uzdahnuo.
Kuća Filipa Dimitrijevića je nakon njegovog odlaska opkoljena kamerama. Svi telefoni bili su ozvučeni, a preko noći su dva policajca čuvala stražu. Napravili su zapisnik o većim transakcijama koje je Filip obavio u posljednje vrijeme. Stanić je želio pronaći motiv – nadao se da je razlog otmice finansijska dobit. Nadao se da će preko Filipovih finansijskih tokova i skorih susreta napraviti listu osumnjičenih koje bi stavili na praćenje, sve dok iščekuju zahtjev za otkupninu. Kroz policijsku karijeru susreo je nekoliko takvih slučajeva, svi su brzo okonačni, uglavnom srećnim ishodom.
Prije spavanja, na internetu je pročitao Filipovu biografiju. Rođeni banjalučanin koji je imovinu naslijedio od bogatih roditelja od puberteta se bavio fotografijom. Članak je govorio o čovjeku velikog talenta, sa istančanim poznavanjem umjetnosti, ali kao tragičara porodičnog života. Koliko nesreće jedan čovjek može podnijeti?
Misli su mu lutale od ogromne vile do zamišljenog podruma u kojem je sada vjerovatno bila Anđela. Napetih živaca očekivao je poziv za otkupninu.
Telefon zazvoni.
,,Molim?’’
,,Inspektore’’, reče glas a druge žice, ,,Izvinite što smetam ovako kasno, ali..’’
,,U redu je. Da li su se otmičari oglasili?’’
,,Ne mogu preko telefona’’, odgovori službenik, ,,Najbolje je da dođete u stanicu.’’
,,Na putu sam.’’
,,Inspektore!’’
,,Da?’’
,,Ne idite na glavni ulaz, već u odjeljenje za sprječavanje visokotehnološkog kriminala’’
Veza se prekinu. Stanić je još malo sjedio u mraku i razmišljao. Htio je nazvati Filipa i reći mu da imaju neki trag, ali znao je da oštećenu stranu ne smije uplitati u istragu. Roditeljska saosjećajnost miješala se sa profesionalnošću. Na kraju se suzdržao..
Pogledao je suprugu prije nego što je zatvorio vrata i poželio da je noćas ne mora napustiti. Bljesak munje ponovo obasja sobu.
Brujanje računara nadjačavalo je zijevanje umornih policajaca i zvuk sipanja kafe sa automata. Gomila kablova razbacanih po podu saplitala je Stanića dok je tražio stolicu ispred računarskog servera u odeljenju visokotehnološkog kriminala. Slabo osvjetljena prostorija bazdila je na cigarete i izgorjelu plastiku. U neudobnim foteljama sjedili su policijski tehničari obučeni za praćenje sajber kriminala.
,,Zašto ste me pozvali ovdje?’’, upita Stanić
Biljana Vuković, voditeljka odjeljenja pokretom ruke pokazala mu je da pogleda monitor. U kasnim tridesetim godinama i crnoj širokoj odjeći podsjećala je na stereotipnog računarskog stručnjaka. Krupne naočare na očima i ispijeno lice ukazivali su na strahote kojih se na policijskim ekranima nagledala.