Vjerovanje u teorije zavjere je ozbiljan i opasan psihološki poremećaj koji proizilazi iz ljudske tendencije da vjeruju u nešto sto ne postoji i da na osnovu toga kreiraju svoje viđenje svijeta, tumačenje moralnosti, i usklađuju način ponašanja na osnovu tog vjerovanja. Osoba koja vjeruje u teorije zavjere živi u zabludi, a zabluda je čvrsto ubjeđenje da se stvari odigravaju na jedan određen način koji uopšte ne postoji i koji odudara od stvarnosti. Vjerovanju u teorije zavjere podložni su gotovo svi ljudi na svijetu, bez obzira na njihovu starosnu dob, društveni status, spol, nivo obrazovanja, seksualnu orijentaciju, i sve ostale karakteristike. Teorije zavjere su jednom riječju tajni planovi koje navodno čuvaju određene grupe ljudi i koje ih sprovode u tajnosti da bi ostvarili neke svoje ciljeve, ili ostvarili osobne profite, a sve na štetu onih koji baš vjeruju u te same teorije.
Vjerovanje u teorije zavjere je prouzrokovano različitim faktorima koji mogu biti biološke i društvene prirode.
Klasični primjeri vjerovanja u teorije zavjere koji su prouzrokovani biološkim faktorima su mentalna oboljenja kao što su recimo šizofrenija i druge bolesti koje prouzrokuju abnormalnosti i poremećaje u funkcionisanju mozga što dovodi do poremećaja rezmišljanja i percepcije stvarnosti. Na primjer, osobe oboljele od šizofrenije veoma često doživljavaju paranoju da im prijeti opasnost od nekoga ili nečega. Na primjer, osoba sa šizofrenijom može vjerovati da je lokalni fakultet, ili visoko-obrazovna institutcija u stvari tajna organizacija koja prijeti njemu ili njegovoj porodici. Osobe sa šizofrenijom mogu izjaviti da, recimo, FBI ili CIA žele da zajedno sa njegovim ocem stave otrov u njegovu kafu. Takođe, ljudi sa šizofrenijom lako mogu postati žrtve grandiozne zablude u kojoj počinju vjerovati da imaju neke natprirodne sposobnosti ili neku posebnu misiju na ovome svijetu. To se izražava vjerovanjem da mogu predvidjeti budućnost, da znaju šta se dešavalo u “prethodnom životu,” da vjeruju kako mogu lako izliječiti opake bolesti, ili recimo komunicirati sa mrtvima ili nevidljivim svijetom. Tu je, naravno, i somatička zabluda u kojoj osoba vjeruje da se nešto abnormalno dešava sa njenim tijelom. Osoba, recimo, može vjerovati da ima nos od zlata ili da mu je neko “ukrao” organe dok je spavao. Naravno, ovakve izjave osoba oboljelih od šizofrenije zvuče za psihički zdrave osobe potpuno apsurdno, ali, nažalost, za osobe oboljele od šizofrenije i za njihove porodice to stvara strašnu depresiju i poteškoće.
Ljudi sa Balkana veoma podložni teorijama zavjere
Međutim, šta se može reći sa tačke gledišta društvene psihologije kada stanovnici jedne zemlje ili regiona masovno počnu da vjeruju u neke stvari koje zvuče nestvarno? Kada bismo razgovarali sa stanovnicima Balkana o temama koje se tiču teorija zavjere, brzo bismo se uvjerili da su ljudi sa Balkana veoma podložni takvim vjerovanjima, kao što su vjerovanje da se slijetanje na Mjesec nikada nije desilo i da je to plod američke propagande, da američka vlada posjeduje Harp sistem sa kojim može da izazove (i da izaziva) prirodne nepogode kao što su zemljotresi i poplave, da je korona izmišljena, da Bil Gejts proizvodi vakcine sa čipovima, i još mnogo toga. Takođe, žitelji Balkana su veoma skloni vjerovanju proročanstvima i prorocima kao što su Tarabići, Deda Miloje, Baba Vanga, Nostradamus, kao i vjerovanju u čudotvorce koji mogu putem nekonvencionalne medicine da liječe ljude (Torabi). Balkanci su takođe skloni vjerovanju u amajlije, talismane, zapise i ostale predmete sa ljekovitim svojstvima, kao i vjerovanjima da džini ili neka nevidljiva stvorenja mogu da opsjednu čovjeka i da zatim traže pomoć od nadriljekara putem “salijevanja strave” ili nekih drugih vidova iscjeliteljstva. Takvo stanje uma i način razmišljanja za mnoge psihologe i one koji se bave društvenim znanostima potpuno su poražavajući. Zašto je to tako? Zašto žitelji balkanskog regiona imaju tendenciju da vjeruju u teorije zavjere i praznovjerja?
Proroci i proročice u političkim emisijama
Pa, vjerovatno zbog toga što su mediji na Balkanu, kao i društvene mreže, pretrpane takvim temama. Youtub kanali koji se bave takvom tematikom imaju na stotine hiljada pregleda u veoma kratkom periodu. A to seže još od ranih 1990-ih i sa početkom raspada SFRJ, kada su se mediji, prevenstveno Radio Televizija Beograd i Politika i ostali provladini mediji, počeli baviti takvim temama i u emisije političkog karaktera pozivati proroke i proročice koji su se bavili političkim analizama i predskazivali nešto uspješno. Horoskopi su se takođe bavili politikom i političkim temama. Tako nešto, da se ne zabunimo, nije ništa novo. Mediji zabavne prirode su često pisali o takvim temama koje su se uglavnom svodile na ljubavne uspjehe, uspjehe na poslu, ili temama vezanim za estradne umjetnike. Ali u bivšoj SFRJ, teško bi bilo naći primjere gdje su mediji zabavne prirode pisali o prorocima, nečemu nadprirodnom i to povezivali sa politikom. Takve teme nadprirodnog i fantazije nisu bile loše. Naprotiv, ljudima je potrebno da ponekad utonu u svijet mašte, da se opuste od svakodnevnice. Da gledaju filmove bazirane na fantastici, da čitaju knjige koje žanrovski spadaju u naučnu fantastiku i da se jednostavno opuste i odmore od svakodnevnice. Ali, of 1990. godine, ozbiljni mediji povezuju fantastiku sa politikom. Proroci, proročice, vidovnjaci, čudotvorci, se masovno pojavljuju u medijima i dobijaju znacajan medijski prostor da upravo govore o politickim temama i da kao pravi politicki analisti analiziraju politicku situaciju u zemlji. Takva pojava prvenstveno počinje u Srbiji, ali veoma brzo zahvata i Bosnu i Hercegovinu. Takvom tematikom se počinju baviti i visoki državni zvaničnici, akademici, umjetnici, i jednostavno cijelo društvo. Zato nije ni čudno što nakon više od 30 godina takvog medijskog manipulisanja, narod na Balkanu postaje sklon vjerovanju u teorije zavjere i praznovjerje uopšte.
Slučaj Semira Osmanagića
Uzmimo nedavni primjer, na FACE TV, Senad Hadžifejzović ugostio je Semira Osmanagića, čovjeka koji je za veliki dio Balkana znanstvenik, dok je za veliki dio svijeta van granica Balkana potpuno nepoznat. A za onaj manji dio koji ga poznaju, Semir Osmanagić glasi za kontroverznu ličnost koja se “proslavila” pričama o piramidama i mnogim teorijama zavjere plasiranim preko njegovog Youtube kanala. Osmanagićevi video zapisi obično dobijaju stotine hiljada pregleda u veoma kratkom vremenskom roku, kao i na hiljade “lajkova” i na hiljade komentara podrške njegovom radu. Semir Osmanagić, nema sumnje, uživa veliki ugled kod ljudi na Balkanu.
No, u zadnjoj emisiji u kojoj ga je ugostio Senad Hadžifejzovic, tema je bila o vanzemaljcima, o neidentifikovanim letećim objektima, Harp sistemu, o tajnama CIA and FBI, o tajnim organizacijama kao što su MG12 koja je formirana navodno poslije incidenta u Ruzveltu u Novom Meksiku, o tome šta je Vilijam Kejsi bivši direktor CIA izjavio o dezinformisanju sopstvenog naroda. Vrhunac je za mnoge bila Osmanagićeva priča o njegovoj prijateljici Dijani Manilovi, KGB operativcu koja je vodila neko tajno odjeljenje KGB-a koje je okupljalo ljude sa posebnim nadprirodnim sposobnostima i kako je ta obavještajka mogla da predvidi, ne samo budućnost i kako je pomogla jednom Rusu da postane milijarder, nego je čak rekla Semiru Osmanagiću kako je on prije 800,000 godina bio na Marsu i da je navodno otkrio neko blago za koje je bio optužen da ga je ukrao i kako su danas ti isti ljudi koji su ga optužili baš oni koji napadaju njegovu teoriju o piramidama. Takođe, pričalo se još o mikserima iz Kine koji imaju lokatore, o tajnim labaratorijama, o tome kako Njemačka podstrekuje sukobe među Slavenima, kako nam istoriju pišu Beč, London, i Vatikan, pa tako mi ne možemo znati svoju pravu istoriju, i šta sve još ne. Ah, umalo da zaboravim proročanstva Tarabića koje je Semir Osmanagić objašnjavao, kako su predvidjeli dolazak Josipa Broza Tita na vlast i italijanske i njemčcke avione iznad Jugoslavije.
E, upravo emisije ovakve prirode su i jedan od glavnih razloga takve društvene svijesti. Od početka raspada SFRJ, narodi na Balkanu konstantno su izloženi ovakvim vijestima i emisijama. Dovođenje proroka, proročica, samoproglašenih čudotvoraca, kvaziistoričara i kvazinaučnika u informativne programe ili objavljivanje njihovih tekstova u dnevnoj štampi su svakodnevnica. Gotovo da ne prođe neki događaj ili neki nesrećni slučaj, a da se u sredstvima informisanja ne pojave priče o tome kako je taj događaj bio predskazan od Babe Vange ili nekog drugog proroka. Kao, recimo, i tvrdnje da je za nedavni zemljotres u Turskoj odgovorna Amerika ili Izrael. Ali nisu samo mediji ti koji se bave plasiranjem teorija zavjere, nego je to bila, a jeste i sada, praksa političara, akademaca, pa čak i visokih vojnih zvaničnika. To da su se akademci pozivali na proročanstva Tarabića ili Deda Miloja još od 1990. godine nije ništa strano, pa stoga i ne čudi to što javnost uglavnom vjeruje u takva praznovjerja. Jer, ako glavni mediji, akademici, i državni zvanićnici koji vode jedno društvo tvrde nešto, onda u to nešto treba vjerovati.
Teorije zavjere kao izgovor za vlastiti neuspjeh
Doduše, mogli bismo se zapitati zašto država dozvoljava plasiranje ovakvih informacija ili zašto ljudi koji čine društvenu zajednicu ne osuđuju takvu vrstu javnog dezinformisanja? Pa, odgovor je jasan. Plasiranje dezinformacija o teorijama zavjere veoma pogoduje velikom broju državnih zvaničnika, kao i prosječnim ljudima. Vjerovanje u teorije zavjere dovode čovjeka u stanje da za sopstveni, kao i za društveni neuspjeh, optužuje, ne samoga sebe, nego upravo nekoga ko nema nikakve veze sa tim neuspjehom i tako stvara psihološki odbrambeni mehanizam da neuspjeh nije njegova krivica nego nešto namjerno izazvano od strane nekog neprijatelja. Optuživati Amerikance i Harp sistem za prirodne nepogode slično je kao što su Nijemci i nacisti masovno optuživali Jevreje za posljedice velike ekonomske krize iz 1929. godine. Takve priče naročito doprinose političarima koji su ujedno i vođe jednog društva da za sopstvene neuspjehe optuže nekog drugog.
Rusofilija vs. rusomanija
Još jedna karakteristika teoretičara zavjera sa Balkana, a što se moglo dobro osjetiti u govoru Semira Osmanagića u gostovanju kod Senada Hadžifejzovića, jeste to da su sve teorije zavjere uglavnom usmjerene protiv Sjedinjenih Američkih Država. Amerika se povezuje sa svim problemima Balkana i modernog svijeta. Američka tehnologija se vidi kao opasna. Američka naučna dostignuća, kao i sami naučnici, predstavljeni su kao opasni, što se može vidjeti u pričama o Harp sistemu i tajnim planovima Bil Gejtsa. Ili pak američka tehnološka dostignuća konstantno se omalovažavaju i podcjenjuju, kao recimo u tvrdnjama da Amerikanci nikada nisu sletjeli na Mjesec i da su to izmislili. Američke obavještajne službe poput CIA uvijek su predstavljene kao vodeći lideri u nekim mračnim planovima. Da su američki predsjednici svi postavljeni sa određenim planom. Takođe, često se Amerikanci dovode u vezu sa pričama o vanzemaljcima, neidentifikovanim letećim objektima, tajnim naučnim projektima i to sve u svrhu uništenja ili porobljavanja čovječanstva. Doduše, teoretičari zavjere sa Balkana rijetko kada povezuju Rusiju i rusku vladu sa takvim toksičnim teorijama zavjere. Naprotiv, Rusija se povezuje sa nekim pozitivnim teorijama zavjere, u kojima se ruska naučna dostignucć uvijek veličaju kao veoma efikasna i korisna. U Osmanagićevom govoru, to se moglo prepoznati u njegovoj priči o tajnom odjelu KGB-a za paranormalno u kojem su radili ljudi koji su mogli predvidjati budućnost. Ta priča o KGB-u i takvoj vrsti djelatnosti nije ništa novo. To smo mogli čuti i u ranijim pričama o teorijama zavjere. Semir Osmanagić je opisao svoj susret sa pukovnicom Dijanom Manilovom u Singapuru, koja mu je ispričala kako je on prije 800 hiljada godina bio na Marsu i da bio optužen za krađu nekog zlata, a da ga isti ti koji su ga optužili za krađu zlata sada optužuju za piramide u Visokom. Osmanagić je ispričao i to da je ta pukovnica vješto pomogla nekom Rusu da postane milijarder i kako ga je upozoravala kada će biti ubijen, pa je tako mogao da izbjegne atentat. Interesantno je da ta ista pukovnica KGB-a koja može da “vidi” budućnost nije vidjela da će se SSSR raspasti, te da invazija SSSR-a na Afganistan, kao i invazija Rusije na Ukrajinu neće biti uspješne. Osmanagić se u objašnjavanju svog viđenja rata u Ukrajini osvrnuo na Njemačku i iskritikovao je za (ponovo neki tajni plan) to da se slavenske zemlje moraju konstantno držati u stanju konflikta. Već pred kraj intervjua, gledaoci stiču dojam da Bosna i Hercegovina, kao i Balkan, treba da idu u savez, ne sa Amerikom, nego sa Rusijom.
Eh, zašto su te teorije zavjere koje vidimo kod stanovnika Balkana usmjerene protiv Amerike, ali često u korist Rusije? Pa, vjerovatno zbog toga što mediji na Balkanu konstantno “bombarduju” javno mnjenje ruskom propagandom. Ako pogledamo web stranice ili portale regionalnih medija, o Rusiji se uglavnom piše pozitivno. Ako u Google pretraživač, kao i u bilo koji web pretraživač, upišemo “Rusi prave …” dobićemo veoma interesantne članke poput: “Rusi prave robote pčele, Rusi i Japanci prave robote koji će raditi na Marsu, Rusija pravi tri velika udarna drona, Rusi prave solarne elektrane u Rafineriji nafte.” Pa tek onda teme o moćnom ruskom oružju, tehnici, nauci, i koječemu. Političke teme koje nastoje opravdati rusku invaziju na Ukrajinu, Gruziju, Čečeniju, gotovo su svakodnevnica. Jednostavno, rusomanija je zavladala, a ne rusofilija. Dok je rusofilija ljubav i interesovanje prema ruskoj umjetnosti, književnosti, kulturi, rusomanija je slijepa ljubav prema nekoj mitskoj Rusiji, koja postoji samo u iskrivljenoj percepciji naroda.
Na kraju se može postaviti pitanje. Kako promijeniti ovakav način razmišljanja? Vjerovatno upoznavanjem stanovništva sa kritičkim načinom razmišljanja. Ne pustim kritikovanjem, nego mentalnom sposobnošću da se analizira vjerodostojnost jedne informacije. Ali to je nešto što mora započeti od samog obrazovnog sistema, pa teko onda od vodećih medija koji takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju javne svijesti. Koliko je to moguće, za sada je teško reći, ali vjerovatnoće su minimalne.
