Bila su to vremena kada je punk-rock preuzimao primat na sceni a muzičari bili energične i zeznute face. Džoni je nakon mnogobrojnih pokušaja uspio da se udruži s buntovnicima s razlogom sličnima sebi Leinerom i Hrnjakom i stvori neponovljivu Azru. Obrijao je svoju bradu i brkove, ošišao kosu i zasvirao fendera – show je mogao da počne. Fantastični trojac napravio je lom na sceni koja se prostirala od Triglava do Đevđelije. Kažu da su se pušili na bini kao parne lokomotive svirajući Lijepe žene, Graciju, Užas je moja furka, Balkan, Kurvini sinovi, A šta da radim…
Ja sam u to vrijeme bio klinja i nisam mogao da budem svjedok fantastičnih nastupa i njihovog preuzimanja trona od kraljeva rokenrola koji su harali scenom sedamdesetih godina. Smak, Atomsko sklonite, Indexi, grupa Time, Yu grupa, Bijelo dugme i slični bendovi imali su odlične melodične pjesme sa cool rifovima i dobrim vajbom, ali nove snage na čelu s Branimirom Štulićem bile su buntovnije i imale su, čini se, mnogo revolucionarniji pogled na rokenrol. Sa sirovom energijom, koja je izbijala iz električnih gitara i bubnjeva, Džoni je uspjevao da poveže odlične tekstove potkrijepljene filosofijom i kritičkim mišljenjem, što je svemu davalo umjetnički štih i dodatnu eksplozivnost. Nešto je, naprasno, počelo da se dešava, a to nešto bio je novi talas, iliti val, koji je zapljusnuo dotadašnju, možda pomalo i dosadnjikavu, rock scenu.
Pouzdana i jaka veza sa svime onim što se dešavao na rock sceni osamdesetih bio je moj otac koji je svakodnevno puštao Azrine pjesme na svojoj toski dvadeset. Gotovo da me je i uspavljivao tom mjuzom. ”Ovo je strašno dobar bend, ako to i ne shvataš danas skontaćeš kada budeš stariji”, sjećam se i sada kao kroz maglu kako mi govori otac, stavljajući neku od Azrinih ploča na gramofon. Zato se nije ni čuditi da je taj sound bio inspiracija za moje prve pjesme koje sam počeo izmišljati mnogo prije nego sam pošteno znao i svirati i pisati.
U tom klinačkom periodu strašnu misteriju mi je predstavljalo ime Azra; zapravo nisam povezivao zašto se bend zove Azra. Zbog pjevačice sigurno ne, jer vokal je bio nezamjenjivi Džoni. Onda sam pomislio da je u bendu nekada davno svirala nekakva rasna ženska po kojoj je grupa dobila ime, ili u krajnjem slučaju da se cura od nekog iz benda zvala Azra i da je to pravi razlog. U svakom slučaju Azra nikako nije zvučalo rokerski. Publika je bila naučena da se rock sastavi tog vremena zovu, recimo, Parni valjak, Prljavo kazalište, Električni orgazam i slično. Azra bi prije pasalo za ime nekakve opere, zvuči suviše suptilno i drugačije. S druge strane Džonijev bend i jeste zvučao drugačije, imao je izrazitu originalnost, pa zašto i ime benda ne bi bilo drugačije od drugih.
Bilo kako bilo Azra je, metaforično rečeno, moja prva drugarica iz komšiluka, sa kojom se družim odmalena a da se praktično sa njom nikada zvanično nisam upoznao. Tek mnogo vremena kasnije upoznao sam se sa legendarnim Borisom Leinerom na promociji njegove knjige Sve bio je ritam. Bio je to susret za pamćenje s puno zeze i smijeha. U razgovoru s Borisom iz prve ruke sam slušao o nekim pikanterijama s Azrinih turneja, a o kojima legendarni bubnjar nije pisao u svojoj autobiografiji. Što je i logično, jer zamislite kada bi rock muzičari u svojim autobiografijama iznosili u javnost sve ono što im se dešavalo tokom karijera. Dovoljno je da pokoljenja znaju da se osamdesetih godina rokenrol živio i to u pravom smislu te riječi. Poslije razgovora s Borisom zapitao sam se da li sam ja zapravo čovjek koji je rođen u pogrešno vrijeme, jer ono što su generacije prije moje doživljavale na koncertima tih zlatnih osamdesetih mi jedino možemo da sanjamo. Pomislio sam da je ovo što mi danas slušamo i sviramo pusto recikiranje onog što se stvaralo i sviralo ranijih godina, te da je muzička scena ogrezla u amaterizam. Da se slabo ko više profesionalno bavi muziciranjem i da je zbog svega toga rokenrol na izdisaju. Azra i bendovi koji su svirali osamdesetih nisu bili foleri – iskreno su ulazili u priču zvanu rokenrol. Malo je danas bendova koji se mogu pohvaliti da imaju barem zrno entuzijazma i iskrenosti kakav su imali muzičari iz Azrine epohe.
I slušanje muzike je nekada bilo mnogo suptilnije. Staviš ploču na gramofonu i prepustiš se uživanju. Preslušaš cijeli album, pa ponoviš – da utvrdiš gradivo. Pitam se, šta bi bilo sa albumima poput Filigranskih pločnika da su kojim nevjerovatnim slučajem objavleni u dvadeset i prvom vijeku. Da li bi uopšte mogli pronaći put preko mp3 formata i You Tube kanala do svoje publike? Da li bi bendovi koji su harali osamdesetih zasjali pravim sjajem da su započinjali karijere u današnja vremena? Da li će budućnost izroditi muzičke junake poput Džonija, Leinera i Hrnjaka? Da li će se duh osamdesetih ponovno vratiti, duh koji će neka nova generacija udahnuti punim plućima? Da li će ikada neki novi Džoniji, Leineri i Miše tutnjati kao parne lokomotive sa stejdževa, svirajući neka nova remek-djela poput Gracije, Balkana i Lijepih žena?
Autor Ernest Bučinski, 12. februar 2022. god., objavljeno u knjizi ”Azrini svjedoci” Borisa Leinera i Jasminke Mitrić