Avet progoni Evropu, avet polarizacije. U polarizovanim demokratijama, trajno neprijateljstvo i manjak poverenja između političkih aktera imaju negativne posledice po demokratiju: Oni potkopavaju mogućnost političkih dogovora, i na kraju mogu čak i ugrožavati funkcionisanje demokratije. Međutim, polarizacija u zapadnoj i istočnoj Evropi ima dva različita lica: u nekim zemljama, debata se polarizuje oko političkih tema, poput ekonomije, dok u nekoliko istočnoevropskih zemalja, politički spor nastaje oko korupcije, erozije demokratije i vladavine prava. Time, i odgovor na polarizaciju ne može biti isti.
U ovom periodu, polarizacija se manifestuje u većim evropskim demokratijama, kao što su Nemačka, Francuska i Poljska. Tamo se politička javnost podeli na krajnje levičare i desničare, na krajnje konzervativce i liberale, i njihovo političko neprijateljstvo otvara i društvene podele. Kad su stranke polarizirane, nestaje teren za stvaranje parlamentarne većine. U nekim okolnostima, poput trenutne situacije u Poljskoj sa konzervativnim predsednikom i liberalnom parlamentarnom većinom, potraga za konsenzusom postaje izazov. Drugo, zbog polarizacije, sve više građana vidi političkog protivnika kao nelegitimnog, čime i oni prihvataju poricanje demokratskih normi u borbi sa političkom neprijateljem.
U nizu drugih zemalja centralne i istočne Evrope, međutim, političku debatu rasplamsava korupcija. Problem na koji studenti u Srbiji ukazuju postoji u različitim vidovima širom regije, najme, u Bugarskoj, Crnoj Gori, Gruziji, Mađarskoj, Moldaviji, kao i u Slovačkoj. Možda pojam “korupcija” čak i trivijalizuje problem, jer mi ne pričamo o mitu koje se daje saobraćajnom policajcu, već o bliskim vezama između dela političara i organizovanog kriminala, te o ogromnoj zloupotrebi javnih sredstava. Naravno, svaka od tih zemalja ima i političke aktere i civilno društvo koji se bune protiv korupcije i kriminala.
Kriminalno delovanje političara i “biznismena”, da koristimo taj eufemizam, može dovesti čitave ekonomije na ivicu kolapsa. Moldavija se jedva oporavila od bankarskog skandala iz 2014. godine. Tada su tri najveće banke kroz prevarantske transakcije ukrale 12% BDP-a, a država je uskočila, i još danas nosi kao posledicu finansijske probleme. Jedan od oligarha koji stoji iza pljačke banaka, Ilan Šor, aktivno se uključio u politiku. Sada se bori svim sredstvima protiv reformističke predsednice Maje Sandu, na primer kroz kupovinu glasova i finansirajući kampanje. Malo dalje, u Gruziji, najveći oligarh, Bidzina Ivanišvili, odlučio je da uđe u politiku, osnovao i finansirao svoju sopstvenu stranku, “Gruzijski san“, te pretvorio tu zemlju u autoritarni režim. Svi ti primeri pokazuju mnogo simptoma polarizacije: oni dovode društvo do gubitka poverenja i priznavanja legitimnosti između političkih aktera. Ipak, postoje značajne razlike između dva lica polarizacije. Naravno, nakon što je Moldavija zabranila pro-oligarške, kriminalne političke subjekte, oni su se žalili da je reč o zabrani političkog mišljenja. Međutim, kad je u pitanju drugo, kriminalno lice polarizacije, bitka se ne vodi oko zabrane diskusije o LGBT pravima, kako to na primer tvrde zabranjene stranke u Moldaviji, ta bitka se tiče same demokratije.
Taj drugi tip sukoba često i prelazi iz parlamentarne arene na sudske procese ili na ulicu. U Slovačkoj, demonizacija političkih protivnika i istraživačkih novinara je kulminirala ubistvom poznatog istraživačkog novinara Jana Kuciaka i njegove partnerke 2018. godine. Šest godina kasnije, levičarsko-autoritarni premijer Robert Fico je postao žrtva napada. Ubistvo Zorana Đinđića ne moramo ni pomenuti. Izraz “polarizacija” ima miris simetričnog sukoba, ali u svim pomenutim zemljama, političke pretnje i nasilje se prvenstveno mogu pripisati jednoj strani. Dva napada u Slovačkoj svedoče o tome: izgleda da je napad na Fica bio politički motivisan, ali počinitelj je politički malo konfuzan i izvršio je napad sam, dok se ubistvo novinara povezuje sa biznis akterima i tajnom službom, koji su opet blizu nekih političara, a prema pisanju slovačkih medija, čak su i povezani sa bivšeg/novog premijerom Ficom. Naravno, postoji sumnja da i Đinđićevo ubistvo ima političku pozadinu. Protiv prvog, ideološkog tipa polarizacije, često se propisuje dijalog kao lek. Međutim, taj lek kod drugog tipa polarizacije može imati vrlo opasne nuspojave. Naime, kada se kritikuje pro-demokratska opozicija ili civilno društvo, jer odbijaju dijalog i kompromis sa vlašću, to je trivijalizacija problema i ponižavanje žrtava nasilja i kriminala.
Ponekad, ideologija se koristi kao sporedni proizvod. Najme, bivši entitetski predsednik Milorad Dodik koristio je nacionalizam i fantom separatizma da bi odvukao pažnju od njegove zloupotrebe vlasti. U Mađarskoj, Fides-ova kampanja protiv Džordža Soroša i LGBT-prava je inscenirana da bi podelila opoziciju, i zamaglila loše stanje ekonomije i korupciju. Čak deluje i da je mađarska vlada namerno eskalirala migrantsku krizu 2015. godine, da bi to pitanje stavila u prvi plan, i time sebi obezbedila podršku desničarskih birača. Milo Đukanović i crnogorski Demokratski socijalisti (DPS) su možda imali čak i najkreativniju formulu za 30-godišnju vladavinu: sastojci su bili klijentelizam, kupovina glasova i pitanje nezavisnosti. Đukanović je optužio sve ostale stranke ili kao prosrpske, ili kao potencijalne koalicione partnere s prosrpskim strankama, i time su svi sem DPS-a postali izdajnici nezavisnosti. Sa tim koktelom, nestale su legitimne alternative, a DPS-u bile odvezane ruke za saradnju sa mafijom, dok je sigurno pobeđivao na izborima. Orban, Dodik i Đukanović imaju jednu zajedničku tačku u biografiji: oni su svi skroz promenili svoju ideologiju tokom političke karijere. Ne bih isključio da je to pokazatelj da oni ideologiju pre svega koriste kao strateško oružje.
Međutim, istočno-evropska polarizacija funkcioniše i bez ideologije. Srpski SNS, na primer, slabo priča o stranačkoj istoriji iz 1990-ih, nego sve danas kruži oko poprilično neideološkog obećanja “ekonomskog tigra”. Naravno, za tu svrhu koristi monopol na nacionalnim televizijama i sakuplja birače kroz klijentelističke mreže. Nacionalizmom se služi samo privremeno, da bi prevazilazio krize. Prošle godine, u izbornoj kampanji u Gruziji, vladajuća stranka je naglašavala svoju zaslugu u dobijanju statusa kandidata za EU. Time je preuzela udarni argument opozicije, te prevazišla glavnu političku razliku. Međutim, to je bila laž: već pre izbora je bilo jasno da je glavna prepreka u eurointegraciji vladajuća stranka i njena zloupotreba moći. Odmah nakon izbora, vlada je skroz zalupila vrata EU.
Manje zapadnoevropske zemlje su kroz istoriju razvile jednu proverenu – ali trenutno u Francuskoj i u Nemačkoj vrlo kontroverznu – formulu za borbu protiv polarizacije: depolarizacija putem angažmana i kompromisa. Politika u mojoj matičnoj zemlji, Švajcarskoj, zasnovana je na ovaj formuli. Ali u borbi protiv drugog lica polarizacije, ova formula predstavlja dilemu za opoziciju i za pro-demokratske strane aktere. Naravno, dijalog i paktovi nekada su bili vrlo uspešni u zemljama pogođenim korupcijom i mafijaškim strukturama, te su doveli do obnove demokratije i vladavine prava. To je bio slučaj u Severnoj Makedoniji, 2015. godine, nakon velikih protesta protiv skandala korupcije i prisluškivanja. Tamo su se vlada i opozicija u “Prižinskom dogovoru” saglasili o osnivanju specijalnog tužilaštva, novim izborima, što je dovelo do promene vlade. To, međutim, zahteva spremnost vladajuće stranke, ili barem jedne značajne frakcije, za istinske reforme i odstupanje od vlasti. Ali dijalog i kompromis ne smeju nikako biti univerzalni lek, kao što ga mnogi međunarodni akteri koriste. Jer ko ulazi u poslove sa organizovanim kriminalom, rizikuje da mu okrvavi ruke. Time, pritisak međunarodne zajednice na političke aktere da se opozovu razgovorom, rizikuje da diskredituje opoziciju i civilno društvo. Naime, uspeh dijaloga u Severnoj Makedoniji bio je rezultat, pre svega, pritiska međunarodne zajednice na premijera da podnese ostavku i da pristane na prelazni kabinet i krivičnu istragu. Ima i drugih razloga zašto dijalog nije opcija: U Gruziji, odskoro, veći deo lidera opozicije sedi iza rešetaka.
Daniel Bochsler je profesor političkih nauka pri Univerzitetu u Beogradu i Centralno-Evropskom Univerzitetu u Beču. Vodi EU projekat ‘Horizon Europe’ o međunarodnoj podršsci demokratiji u Istočnoj Evropi.