Na žalost, postoje ljudi koji sa svim gore navedenim imaju problema. Na žalost, ovdje u Oboru, oni su u većini.
Nego, ajmo od početka.
Neka budala je jednom turila u istu rečenicu objektivnost i novinarstvo. Onda je taj beslovesni ludak zaključio da je autocenzura najveći neprijatelj novinarstva, objektivnog. Nije, nego!
Prvo, hajde da pogledamo šta današnji novinar u Oboru mora da dela u toku svog radnog vremena. Ustane, ode na posao, na uređivačkom
kolegiju mu saopšte, koji će događaj pratiti toga dana, on sa tehničarem (kamermanom, fotografom i sl.) ,a ponekad i sam ode na isti, vrati se, smontira ga (ako je u pitanju radio-tv) grana novinarstva, urednik pregleda, lektor lektoriše i to bi bilo to.Prilog ide u etar. Dakle, svako više-manje pismen, a ko je usavršio gore navedene lokomotoričke sposobnosti dobija epitet novinara. Onda poslije par godina u alkoholnim isparenjima dotična persona zaključi kako mu je taj posao ,,ušao pod kožu“ i kako od stresa, odmah poslije rudara, prvi Bogu na istinu idu u svom radnom vijeku.
U realnosti Obora ovakve zanatlije, kuriri dobro dođu. Kao što sam prije govorio, nije ni čudo da nam državica ima najviše novinara i nagaznih mina po glavi stanovnika. Rođaci, niti je to novinarstvo, niti to ima veze sa bilo kakvom objektivnošću! Jer, ako bi se dosljedno rukovodili gore navedenom opisu sedmosilaša, onda se gubi u potpunosti individualnost. Svejedno je kako će jedan događaj bilo ko ispratiti. I upravo je to tako. Ako pročitate, pogledate, poslušate bilo koju informativnu emisiju u Oboru sve je isto. Jedino, što je logično, zna se da srpska strana, šta god to značilo, ima 4 priloga više o šefu, afirmativna naravno, 3 klasična pljuvačka namijenjena mrskim im glavešinama iz Federacije, red pravoslavlja, vrijeme, kultura i sport. Identično je, naravno, sa obrnutim proporcijama i u većem oborskom entitetu.
Kakvi crni autorski pečati, kakva crna objektivnost, nezavisnost i slični licemjerni prefiksi, kojima se, izgleda, najviše zamlaćuju gore navedeni novinari.
Ali, kao što rekoh, struka je prihvatila i kurtu i murtu. Kako drugačije objasniti da voditelj Dnevnika lupi ko Maksim, kako je,eto, još Matija Ćetković izjavio da ćemo se ganjati. E, moj mladiću, da je bar Ćetković i ganjanje mjesto ćeranja. Posebno su mi draga bazična nepoznavanja realnosti. Studentica godine, generacije, čega li već na žurnalistici u Banjaluci, lupeta kako je, eto, na jednom od svojih modnih hodočašća vidjela fascinantnu statuu Leonardovog ,,Davida“. Računam da su njoj u glavi Leonardo, Rafaelo, Donatelo i Mikelanđelo, obične nindža kornjače. O trošku istog javnog emitera, gospojica ode u Pariz, pa reče kako je fotkala i čuveni Notr Dame (šta god da je to).
Dakle, govorim o najprezentnijim licima jedne državne medijske kuće i ne, ne govorim o gafovima. Ovo je bazično, materijalno neznanje.
Ali, onda počinje žurka rođaci! Vođe i prvi ljudi ovakvih ,,medijskih sistema“, telale, kako svaki novinar treba raditi na sebi i kako ne treba podleći autocenzuri.
To bi otprilike značilo, neka se djeca uče nečemu, pa neće biti autocenzurisana, šta li? O cenzuri se, naravno ne priča. Prvo, vodeći ljudi Obora i njihovi mali Gebelsi su do savršenstva, ovakvim novinarstvom stvorili samoodrživi medijski sistem cenzorstva. Nemaju se oni tu šta brinuti. Ako im državni novinari čine kombinaciju Forest Gampova i klasičnih kadrovika u omjeru 90% na prema 10 % (kriza je, neće valjda još nekog i plaćati) sve je potaman.
Kako bi bilo i moguće zamisliti neki tekst, autorsko djelo, emisiju, od polupismenog spavača koji nosa vijesti tamo-amo i glumi sajt neke klimave agencije, da se vazdigne i nešto na svoju ruku uradi. Ja još nisam čuo da je u Oboru neko nekoga cenzurisao. Ruku na srce i nema razloga za to.
I dok je za ove prve neznanje i glupost amalgam, koji možemo podvesti pod autocenzuru, tu je i onih 10% podvižnika, koji su još od Milke Planinc, Branka Mikulića, preko velikana Dragana Dabića te trenutno aktuelnog bossa Mile Dodika, naučili ,kako treba uvijek biti dobro podmazan šraf u državnom peru. Njih ćete najlakše prepoznati, kao ljude, koji su uvijek tu negdje. Znaju oni sve, ali nema te istine, logike, etike, koja će im pomjeriti zadnjice iz kakvog socrealističkog zdanja, koje danas nosi naziv javnog ili nacionalno-javnog glasila. Pokrenuće se oni, ali pazite, imaju moć kretanja u mjestu. Kad krene kakva lokal revolucija, strpe se da se ,,dječica ižive“ pa ako se svrgne kakva lopina, odmah ruknu autorski tekst, kako su eto, oni najviše utučeni bahatošću prošlog nitkova. Ako se narečeni nitkov izvuče i ojača vlast, odmah će prošpijati sluđenu dječicu.
Takvim ,,novinarima“, poput žohara i bubašvaba ni nuklearni udar nije nužno neprijatelj. Možda im je najveća kazna lična paranoja i satisfakcija neuspjeha u kojoj permanentno decenijama žive. Opet slaba vajda za sve one silne stanovnike Obora, koji su na krilima ovakvih ,,pera“ poklali jedni druge, pa se sad svako malo pitaju šta im bi.
E, sad kad imate jednu ovakvu veselu kamarilu ,jedan od najlakših i najbezbrižnijih poslova je biti direktor našeg jednog-tri medijska servisa. Ovo jedan-tri, sam stavio zato što se ni oni ne mogu dogovoriti, koliko ih ima. Postoji, opet frakcija, koja tvrdi da imaju dva Javna servisa. Ludilooooo!
I zato sam rekao da mi je neopisivo drago što radim posao koji volim. Jedina autocenzura, može mi biti etička granica, kada je pita zla skuplja od tepsije dobra. Branka Miljkovića je ubila prejaka riječ, ali u Oboru i bljuvotina može nekom skinuti glavu. A, da se takve stvari ne bi dešavale i da bi ja prestao zemlju nazivati Oborom sve sa velikim ,,O“ neću se libiti pisati, raditi i govoriti ono što mislim, a pogotovo takvo pravo ne želim oduzimati drugome.