Ne tako davno kibernetiku smo smatrali posljednjim stadijem
naučno-tehničkog progresa. Danas je ona, barem kao ideja, već
zastarjela. Kibernetički uređaji nastojali su podražavati život, a danas
govorimo o organskom srašćivanju tehnike i života, dapače, o tehničkom
konstituiranju života. Riječ je o sklopovima čovjek-naprava i
naprava-čovjek, koji sve više dolaze u središte svakodnevne reprodukcije
i održavanja života na Zemlji. Čovjek se kao organ ugrađuje u mašinu
kao što se i mašina ugrađuje u čovjeka. U sklopu čovjek-naprava, recimo u
kozmičku letjelicu kao mašinu, ugrađen je čovjek kao objekt
istraživanja i kao subjekt koji istražuje. U sklopu naprava-čovjek,
mašina se pak ugrađuje u čovjeka, na primjer (umjetni) bubrezi, kuk,
srce itd.
Sasvim je jasno da ti i takvi antropo-tehnički sklopovi u sebi više
ne nose klasični ”građanski” nagon za povećanjem profita putem povećanja
produktivnosti rada, zemlje i mašina. Naime, u te je naprave ugrađena
volja za izazivanjem svega što jeste, bivstvujućeg kao takvog i u
cjelini. Taj novi oblik odnosa prema svemu što jeste uhodava se u
naučno-istraživačkim pogonima koji posvuda gdje se javljaju potiskuju
druge forme proizvodnje života. U početku se ti pogoni organiziraju da
bi pomagali ili olakšavali postojeći model života, ali zapravo ga sve
više asimiliraju podvrgavanjem vlastitoj logici.
Analiza ovih procesa otvorena je mišljenju. Postavlja se, naime,
pitanje možemo li danas relevantno misliti izvan antropo-tehničkih
sklopova?
Tradicionalno obrazovanje pri tome postaje sasma insuficijentno. Sa
stajališta naučno-tehnički uvjetovanog života nije više riječ o tome da
li je čovjeka moguće obrazovati na ovaj ili onaj način, za ovu ili onu
djelatnost, ovu ili onu socijalnu ili bilo čiju potrebu, nego o tome
kako i na kojem mjestu ugraditi čovjeka u aparat. To znači da na ispitu
nije kako i zašto obrazovati čovjeka, nego kako i kamo ugraditi
čovjekovu sposobnost da uči.
Na svim stranama čujemo glasne lamentacije da u punom jeku masovne
proizvodnje knjiga, eksplozije obrazovanja i masovnog studiranja
susrećemo drastične oblike neobrazovanosti, dapače nepismenosti. Oni ne
proizlaze, kako se obično misli, iz neadekvatnog ili socijalno
diskriminatornog obrazovanog sistema, već otuda što se neprimjetno
promijenio sam odnos prema sposobnosti čovjeka da može učiti. Ljudska
osobina memoriranja i učenja danas je na dispoziciji, možemo je
upotrijebiti u čistom obliku, kao takvu, a ne već ”iskorištenu” nekim u
principu zastarjelim znanjem. Ona postepeno zadobiva novu funkciju koja
devalvira tradicionalni drill unaprijed datih oblika
djelatnosti, ponašanja, vještina ili znanja. Učenje i memoriranje unutar
antropo-tehničkih sklopova prestaje da bude rezervoar gotovih znanja i
postaje interesantno u svom dosad sasma potisnutom vidu, naime da je
sposobno uočiti i fiksirati, to jest upamtiti ono izvorno što se
jednokratno pojavljuje, koje nikad prije nije bilo uočeno, ono neznano.
Pamćenje se dakle transformira u prijemnik nepoznatih glasova, u radar, i
prestaje biti magazin sve nepreglednijih nosača znanja. Više nije
potrebno pasivno pamtiti. Rutinski pamtiti i učiti mogu danas mašine, a
ljudsko pamćenje mora biti upotrijebljeno tamo gdje mašine sustaju, u
bilježenju onog čisto novog. Na istoj dispoziciji stoje i sve druge
ljudske osobine, upotrebljive su samo u svom čistom ili što čišćem
obliku i služe kao indikatori u novim izazovima. U takvim je okolnostima
itekako razumljiva izjava Günthera Andersa: ”Danas se ograničenim ne
treba smatrati onaj koji ima ograničenu sposobnost mišljenja, nego onaj
koji ima ograničenu sposobnost imaginacije”.
U tradicionalnoj školi se, međutim, ništa novo ne izaziva, u njoj se u
skladu s njenim svjetsko-historijskim određenjem i ne smije ništa novo
dogoditi, ona, kao i klasična kapitalistička industrija, ima zadatak da
umnožava unaprijed date prednacrte i predloške.
Drugim riječima, postojeće znanje nije danas najveći resurs
socijalnog napretka, nego samo novo znanje. Postojeće je znanje danas
besplatno, ono je pristupačno u bibliotekama, na internetu, u
zastarjelim školama ili u konzervativnim učenim glavama i košta koliko i
minutaža priključka na Internet, članarina u knjižnici ili honorar
predavanja ”uglednog” nacionalnog akademika. To je znanje jeftino kao i
postojeće masovno školovanje za potrebe klasičnog industrijskog društva.
Zašto je postojeće znanje tako bagatelno i zašto su i plaće obrazovnih
radnika koji prenose i posreduju takvo knjiško i verbalističko znanje
mizerne? Zato jer je skupo samo novo znanje i zato što je radikalno
promijenjen pristup novom znanju. Danas više nije riječ o eksploataciji i
aplikaciji gotovog, raspoloživog znanja pri rješavanju socijalnih,
industrijskih, zdravstvenih i bilo kojih drugih problema, nego o
industrijskoj proizvodnji novog i skupog znanja. Gotovo se znanje ne
primjenjuje pri rješavanju problema, nego se problemi rješavaju novim
znanjem koje prije nije postojalo. U najsavremenijim školama ne usvajaju
se više samo poznata znanja, nego se uvježbavaju različiti oblici
pristupa znanju i metode proizvodnje novoga znanja. Stepen izvrsnosti
nekog univerziteta mjeri se stepenom novoga, kapitalski još ne
iskorištenog znanja koje se prenosi inovacijama. Pa ni Evropska unija
danas ne investira kapital (da bi suzbila nezaposlenost), nego financiraprojekte, a oni koji ih odobravaju raspolažu znanjem na
temelju kojega ih procjenjuju kao izgledne ili bezizgledne. Projekti se
proizvode na osnovu aplikacije novog znanja, a novo se znanje može
projektirati jer je nepoznato i nepredvidivo.
Što izaziva ta promjena paradigme proizvodnje života? Što je ona izazvala, recimo, u Finskoj, Švicarskoj, Norveškoj, Njemačkoj?
Glavni je učinak upravo post-kapitalističko društvo koje svoj visoki
standard zahvaljuje naučnom rješavanju problema, odnosno organiziranoj
proizvodnji novog znanja, ne samo u naukama, nego i u svim drugim
oblastima života. Ono svoj visoki standard ne zahvaljuje monetarizaciji
rutinskog rada onih koji se masovno školuju na tradicionalnim
univerzitetima, nego monetarizacijom inovacija koje su nevjerojatno
skupe, a oni koji ih kupuju dobivaju time već opsolentno znanje. Visoki
dohodak ostvaruje se monetarizacijom rijetkog i nevjerojatno skupog,
nadasve brižljivo čuvanog, sekretivnog novog znanja, a ne eksploatacijom
i aplikacijom postojećeg ili gotovog rutinskog znanja koje sve više
zastarijeva i gubi na vrijednosti. No posjednici tog novog rijetkog
znanja sve više dolaze u sukob sa snagama tradicionalnog rutinskog
jeftinog znanja, pa se tako ocrtavaju i konture novog socijalnog
konflikta. Naime, oni koji posustaju u proizvodnji inovacija nastoje
svoj neuspjeh kompenzirati političkim sredstvima. Ojačani val
konzervativizma, kako na ljevici tako i na desnici, a u našim krajevima u
permanentnoj (i medijskoj) ofanzivi, s dobrim i plemenitim namjerama
vodi u onaj kapitalizam koji je već stvar historije, u kapitalizam koji
se osilio na jeftinom gotovom znanju i besplatnom masovnom obrazovanju i
zato na jeftinom kvalificiranom radu. No to je već druga i duga tema.
Vratimo se na kraju antropo-tehničkim sklopovima. Oni predstavljaju
modus čovjekova odnosa prema onome što jeste. Odgovor na pitanje o
smislu bivstvovanja, čovjek dobiva i posredstvom tih sklopova, nikako
bez njih ili prije njih. Analizom njihove strukture dospijevamo do
razumijevanja samoga sebe i svijeta u kojem egzistiramo. Do tog se pak
razumijevanja može doprijeti samo zato jer čovjek nije biće koje
naprosto jeste, nego biće koje hoće postati to što jeste, kojemu je
njegovo bivstvovanje izvorno – projekt. Uređaji kojima se taj čovjekov
projekt da se bude ostvaruje, čovjeka ne određuju. Obrnuto, čovjek
određuje te uređaje. Razlikovanje ovog projekta da se bude od uređaja
kojima se on ostvaruje imenuje se razumijevanje, odnosno smisao. Iz
karaktera upotrijebljenih sredstava da se bude otkriva se smisao ili
besmisao projekta, to jest smisao ili besmisao ljudskog opstanka ili
tu-bivstvovanja, dobar ili rđav život na zemlji. Analiza tih
antropo-tehničkih uređaja zato je poglaviti zadatak mišljenja.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.pescanik.net