Dvije i po tisuće godina prije Krista, u vremenu koje znanost šire
naziva prapoviješću, a pobliže bakrenim dobom, uz obalu Dunava, u
Vučedolu nedaleko Vukovara, bilo je naselje veličine jednog današnjeg
općinskog središta. U bijednim nastambama što su grubo tesanim gredama
bile odignute od tla, da se kakva zvijer, ris, vepar ili medvjed ne bi
uvukao i poklao čeljad na spavanju, oko dvije tisuće lovaca, sakupljača
plodova i prvih stočara tu se molilo močvarnim duhovima i demonima šume,
prinoseći im sporadično i ljudske žrtve, ako bi im se neukima učinilo
da su misteriozna bića koja vladaju prirodom zbog nečega ljuta na njih.
Arheolozi su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća detaljno
istražili ovaj lokalitet i iz mnoštva grubo kovanog oruđa i keramike
koje su iskopali iz srijemske ilovače dobili vrlo dobar uvid u život i
običaje takozvane vučedolske kulture. Najljepši, svima poznat artefakt
koji su našli je glinena kadionica u obliku ptice. Nazvana je golubicom,
premda se vjerojatnije radi o jarebici.
Gipsanu repliku toga malog spomenika prije nekoliko dana mogli smo
vidjeti u rukama jedne djevojke. Na prosvjedu, koji je s ne sasvim
jasnim povodom nazvan “Za hrvatski Vukovar”, Vučedolsku golubicu je
šinjorina ponosno nosila umotanu u bodljikavu žicu i to bi trebalo
značiti… pa, ne znam zapravo točno što. Ako mi je dopušteno,
pretpostavio bih kako ona keramičku kadionicu iz bakrenog doba nekako
doživljava hrvatskom, a oštra žica joj zorno kazuje o zatiranju našeg,
hrvatskog imena i kulture.
Ima li ona takva nekakva vjerovanja, Hrvate to u vremenu smješta
mnogo dalje od Rimljana, Tračana, Feničana i svih drugih antičkih
naroda, ona ih nalazi u mračnim, slabo istraženim dubinama ljudske
prošlosti, dok se nije znalo za broncu i željezo, a o Euklidovom poučku i
Platonovoj Državi da i ne govorimo, otkriva ih više od tri tisuće
godina prije nego su volovske zaprege s našim cijenjenim precima uočene
na ovim prostorima. Kako bi inače Vučedolska golubica mogla biti
hrvatska?
Kakav zaista ćušpajz u glavi mora imati vukovarska gospođica
Kremenko da bi djelo jednog musavog i raščupanog nekrsta smatrala
dijelom svoje nacionalne baštine? Zar ona stvarno misli da je narod tu
uz Dunav, još prije četiri i po milenija, borbeno vitlao kopljima
vičući: “Ovo je Hrvatska!”, dok su ih s druge strane rijeke barbari iz
drugog plemena izazivali visoko podižući tri prsta? Iako, priznajem, ne
bi to bila prva idiotarija koju smo čuli od onih što su ustali protiv
ćiriličnih natpisa na državnim i javnim ustanovama u Vukovaru.
Meni je možda i draža tvrdnja kako oni, Bože sačuvaj, ne mrze Srbe,
nego im, eto, ćoškasta pravoslavna slova nikako nisu draga. Teško je
reći čiju inteligenciju strašnije obezvrjeđuje ta besmislica, onih koji
je izgovaraju ili onih koji bi u nju trebali, kao, povjerovati. Gotovo
se rastužim ovim domobranskim oprezom, dođe mi skoro milo od šovinista
koji ne žele biti prepoznati kao šovinisti i rekao bih im: “Nemojte se,
brate, skanjivati. Kažite slobodno da ne volite Srbe jer u suprotnom
samo ispadate glupi.”
Kameno doba
Vučedolska golubica u bodljikavoj žici djeluje još i suvislo u
usporedbi s ovakvim izjavama. Dapače, što dulje razmišljam o arheološkom
artefaktu na prosvjedima protiv ćirilice, počinje mi se polako
promaljati kako tu možda ipak ima nešto razumno. Mogao bih naći
prikladno objašnjenje, premda se ono zacijelo ne bi svidjelo djevojci
koja je golubicu nosila.
Evo što je meni palo na pamet. Keramička golubica s razlogom je
ovdje jer ona pripada prapovijesti, a ljudska se povijest, kako znamo,
računa od pojave pisma. Ustajući protiv jednog pisma, ćirilice,
vukovarski demonstranti žele pokazati kako oni pripadaju vremenu prije
pismenosti, dok čovjekova vrsta još nije urezivala nekakve znakove u
glinene pločice, klesala ih u kamenu ili bilježila trskom i crnilom na
papirusu.
Sve mi se ovdje sada lijepo složilo, jedino nisam baš siguran je li
izabrano dobro razdoblje. Vučedolska golubica je iz bakrenog, a ovi naši
mi se više nekako čine da su u kamenom dobu. Kako bilo, sve je dobro
dok barbari ne počnu prinositi ljudske žrtve.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije