Nemaju ti horoskopi veze ni s čim. U njegovom livanjskom selu, rastumačio je, djeca su sva različita, ne mogu biti drukčija jedno od drugoga, a sva su redom djevice. “Pa kako sva djeca djevice?” začudila se voditeljica. “Eto, lijepo”, kazao je Maganjić. “Ćaća im za Božić došao iz Njemačke.”
Naši radnici na privremenom radu u inozemstvu, kako su ih zvali u
novinama i na televiziji, a inače su se zvali gastarbajteri ili
jugošvabe, imali su sezonu pravljenja djece. Na Badnju večer vratili bi
se iz crkve lagano pijani, jer je župnik nakon ponoćke častio uglednijim
muškarcima, i već kod ulaza izuli cipele i krenuli se raskopčavati, a
onda, sve veselo pjevajući “U sve vrime godišća”, došli u kuhinju i
zgrabili zajapurenu domaćicu za prsi. “Stipe, budalo, tuka mi se peče!”
vrisnula bi žena. “Stani jedan tren, samo da isključin špaher.”
Tako
se nekad, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, za Božić
dijete začelo, a devet mjeseci kasnije, oko Male Gospe, rađale
gastarbajterske djevice u horoskopu. Danas kad se narod opet masovno
iseljava jer ovdje nema kruha, vrijedi se sjetiti tih vremena. Bila su,
čini mi se, ljepša. Gastarbajteri su dolazili kući Mercedesovim ili
Volkswagenovim karavanima slegnutim od tereta. Tako bi ih natrpali
televizorima, videorekorderima, kazetofonima, mikserima, loncima,
tanjurima, čekićima, bušilicama, loptama, kopačkama, skijama, globusima,
kaputima od antilopa s krznenim ovratnicima, žutim špicaricama,
posteljinom, goblenima, tapiserijama, deterdžentima, kolutovima
trapista, bijelim kobasicama i drugim čudesima, da nisu vidjeli stražnje
staklo.
Vozili bi u gomili stvari šćućureni kod volana, bez počinka,
dan i noć od Frankfurta ili Kolna ili Düsseldorfa do svojih krških
zabiti, a obitelji su im trčale ususret kad bi se automobil ukazao iza
brda, radujući se darovima. Bilo je takvih bezobraznika da bi prije “Šta
si mi kupio?” nego “Faljen Isus” rekli. Samo bi koji dječak, što je
materi ljetos ukrao dvadeset maraka da odvede čitav razred na sladoled, a
mater mu zaprijetila: “Vidićeš ti svoga boga kad ti ćaća dođe iz
Njemačke”, nespokojno šutio nadajući se najgoremu, ali naravno da je i
njega, razbojnika, ćaća zagrlio i poljubio, na što se mali rasplakao kao
kišna godina.
Čudesna je bila preobrazba naših gastarbajtera.
Njemačka ih je, na mnogo načina, činila boljima, razumnijima,
osjećajnijima, pristojnijima. Jednom musavi seoski dripci što su umjeli
samo mlatiti motikom i sjeći kosirom, iz prosvijećene su se europske
zemlje vraćali kao građani i gospoda, samosvjesni, dobro odjeveni,
pruski disciplinirani, švapski marljivi i precizni, vladajući različitim
obrtima. Naučili su od svega pomalo, zidati i žbukati, upravljati
građevinskim strojevima, razvoditi strujne kabele, spajati cijevi za
vodu, postavljati pločice i popravljati automobile, a alati u njihovim
radionicama i garažama bili su uvijek čisti, nauljeni i lijepo složeni,
sve s njemačkim imenima: bormašina, flekserica, švasaparat, letlampa,
vaservaga, šraubštok, šrafcigeri i gedore, a na zidu iznad radne klupe
različita kliješta, sve će im živce iskidati dok sinove nauče kako se
zovu: špicange, cvikcange, flahcange, rorcange, grifcange, zegercange i
kombinircange.
“Ajde u pizdu materinu”, kazat će na kraju poraženo, “dodaj mi te tamo zelene.”
Gastarbajteri
su napokon promijenili i svoja sela, i materijalno i duhovno, koliko
god se mnogi to trudili osporiti. Novac koji su zaradili i iskustva koja
su stekli, navike koje su među civiliziranim svijetom oni usvojili,
učinili su naše gluhe vukojebine ugodnijima za život i mnoge od onih
horoskopskih djevica školovale za inženjere i liječnike. Gastarbajteri
nisu unaprijedili samo sebe, nego i zemlju i društvo. Premda ih se često
doživljavalo oholim i sebičnim hvalisavcima, svi smo na kraju
profitirali od njih. Jer, prije i poslije svega, oni su ipak bili,
novine i televizija nisu lagale, na privremenom radu u inozemstvu. Sve
se opet vratilo na ishodište.
Oni su dolazili ženama i djeci za
Božić. Njihovi su sinovi i kćeri išli s nama u školu. Uvijek su,
uzgredno, imali najljepše torbe i pernice. S trkaćim biciklima i pravim
kožnim loptama gastarbajterska djeca mogla su birati prijatelje, a ne
kao mi koji smo trpjeli bezveznjake, samo da nam netko dođe na rođendan.
Gastarbajteri su, osim toga, u zavičaju gradili kuće, sadili su
vinograde. U penziji su se zauvijek vratili, a kad koji umre, pokopaju
ga na mjesnom groblju, kraj njegovih roditelja.
Sve je to tako
drukčije od ovih današnjih gastarbajtera za koje se i ne pretvaramo da
su privremeno u tuđini. Predsjednica, kako vidimo, više i ne računa na
njih, nego po Argentini traži rezervno stanovništvo. Gledamo čitave
obitelji kako odlaze s osječkog i đakovačkog kolodvora znajući da je to
zauvijek, da novi ekonomski emigranti nemaju smiješnu ambiciju zidati
veliku kuću u svome selu i častiti sve u gostionici kako bi pokazali da
su uspjeli. Jednom kad odu, Hrvatska njima više ništa ne znači.
Popularno
je vjerovanje da se nekadašnja jugoslavenska država loše odnosila prema
gastarbajterima, a da ni gastarbajteri nisu osobito voljeli
jugoslavensku državu. I to nije bez osnova. Mnogo je bilo slučajeva da
bi nevoljnik došao kući nakon beskrajne vožnje, ne bi se još ni
raspakirao i podijelio darove, a već bi ga neki ušljivi udbaš došao
kinjiti, prijetiti kako će mu oduzeti pasoš ako ne reče tko je u
Gasthausu Romanija pjevao ustaške. Ipak, u tu užasnu komunističku
diktaturu gastarbajteri su se vraćali. Usprkos svim neprijateljstvima,
Jugoslavija je starom naraštaju gastarbajtera bila njihova domovina.
Neobična je pojava da Republici Hrvatskoj, za koju se općenito misli da
je bolja, pravednija i slobodnija, novi naraštaj nije ni približno tako
odan. Kraj svih priča kako smo se spasili otkad smo stekli neovisnost,
ovoj se državi nesumnjivo vjeruje manje.
Preuzeto iz Jutarnjeg lista