Život je često nepravedan. Jednakost svih ljudi onemogućena je već jednostavnom biološkom činjenicom da se rađamo s različitim skupom osobina, visoki, naočiti i pametni u boljem, ili niski, ružni i glupi u gorem slučaju.
Koliko god se netko, od prirode na ovaj ili onaj način uskraćen, trudio, koliko god očajno žudio za ljubavi, ugledom i novcem, neće doseći ni dijelić onoga što je netko drugi, blagoslovljen genetskim naslijeđem, s lakoćom postigao.
I koliko god se društvo to trudilo sakriti, koliko god se zaklinjali u ravnopravnost šansi i osuđivali diskriminaciju zbog izgleda, ljutili se kako debeli prosječno zarađuju manje od vitkih, vanjština je važna, tjelesna ljepota je možda i najcijenjeniji dar.
Pogledajte, na primjer, generala Antu Gotovinu. Od svih optuženih za ratne zločine, narod se s njim najsnažnije i najiskrenije poistovjećivao. Za njegovu se obranu sakupilo daleko više novca nego i za jednog drugog visokog časnika. O njemu su se pisale pjesme, njegovo se ime klicalo, njegovo je lice bilo uočljivo zastupljenije od svih drugih na plakatima i majicama.
Svi drugi, i Norac, i Markač, i Bobetko, i Glavaš, bili su samo epizodisti u velikoj priči o hrvatskoj nevinosti, premda zaista nema nikakvog dokaza da ih je Gotovina nadvisivao u vojničkim vještinama, da je bio sposobniji, hrabriji, srčaniji rodoljub ili moralnija osoba.
Tek je jedna stvar presudila masovnoj omiljenosti, to da je Ante Gotovina zgodan muškarac. Naočite ljude lakše je voljeti, oni će postati simboli borbe mnogo prije nego netko neugledniji. Che Guevare se, vjerujte, nitko ne bi sjećao da je bio nosat, debeo, kratkovidan i ćelav, na kineskom pamuku u većim se količinama otiskuju samo privlačna lica.
Gotovini, naravno, baš kao ni Che Guevari, nije odmogla ni pustolovna prošlost i ugled međunarodnog zavodnika. On je naprosto frajer, alfa mužjak, oficir i džentlmen, tip kojemu bi svaka čestita Hrvatica dala, pa i da je udana i majka, redovita u župnim aktivnostima. Dapače, poznajem i uvjerene ljevičarke i pacifistkinje koje na to ne bi trebalo mnogo nagovarati. Testosteron je često jači od ikakve ideologije.
Zanimljiva se stvar dogodila kad se Gotovina, oslobođen svih optužbi, prošle godine vratio u domovinu i sve nas silno zatekao porukama o završetku rata, o miru i toleranciji između Hrvata i Srba. Zinuli smo od zaprepaštenja, ispratili smo ga u Haag kao nesmiljenog ratnika vičnog hladnom i vatrenom oružju, a on se nekoliko godina kasnije vratio se kao John Lennon, mekećući “give peace a chance”.
Uzmite natrag ovoga Dalaj Lamu i dajte nam pravog generala Gotovinu, zavapili su neki, a neki su se našli i iskreno uvrijeđeni, pa i izdani. No, nije to dulje potrajalo. Premda je Gotovina kazao nešto što nijednoj drugoj desničarskoj ikoni ne bi bilo dopušteno, oprostili su mu. Opet, zato što je zgodan. Ružne možete nasmrt zamrziti, ali na lijepe ljude, znate i sami, ne možete se dulje ljutiti.
Dobroćudni lider
No, kad je Gotovina propustio svoju šansu da se proslavi, iz drugog je plana iskočio drugi general pravomoćno oslobođen optužbi za ratne zločine. Na zagrebačkom dočeku Mladen Markač važno se isprsio, popravio uniformu i kazao sve što su od Gotovine očekivali čuti, pa i možda više.
Baš se čovjek potrudio, bio u pravo mjeri i ponosan što je Hrvat, i gnjevan na međunarodnu zajednicu, i razočaran vlastima i tužan zbog mladih ljudi koji su pali za domovinu. Sve je Markač napravio kako je trebalo i tisuće na Trgu bana Jelačića su mu zapljeskale, ali samo pristojno, mlako i bez strasti. Bez Gotovine nije to bilo to.
I ponovno, sve je bilo u vanjštini. Od Ante Gotovine ženama drhte noge, a Mladena Markača se boje samo veprovi. Makar je ovaj drugi uočljivo uživao u trenutku i štreberski se trsio iskazati, ipak nije mogao dati ono što je narod želio. Štogod je kazao, sa svojom okruglom dobroćudnom, susjedskom pojavom, nije moglo imati ni približnu snagu kao iz Gotovininih usta.
Ako ste ikad čitali stripove, znate o čemu govorim. Drugačije je kad nešto kaže Zagor Te Nej i kad to isto kaže Don Felipe Gajetano Lopez Gonzales i Martinez zvani Čiko. Markač ima ugodno lice čovjeka od kojeg biste kupili domaću viljamovku, ali revoluciju vam ne bi mogao prodati.
Na nedjeljnim prosvjedima kontra ćirilice prvi put nitko nije donio sliku Ante Gotovine i možda dijelom i zbog toga to nije bio bogzna kako uspješan skup. Njegove pravilne crte nekad su činile cijelu ideju privlačnijom. Uvjerljivosti desnice tragično nedostaje ta muževna pojava.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije