„Monstrum, psihopata, koljač, zločinac, treba ga bacit niz neboder, kreten, bolesnik, zatuć ga treba, manijak, kompleksaš, koljač, na lomaču s njime, u zatvor, na mučenje, zlostavljač, dabog da crko, šugavac, zaklat ga jer bolje spriječit nego liječit…“ Ovo su samo neka od Facebook čašćenja upućena Ante Paliću, zagrebačkom studentu koji je bacio mačku niz balkon i to snimio kamerom te postavio na svome Facebook profilu. „Leteća mačka, malo sam dao maci krila, hahaha“, napisao je kao komentar na svoje nedjelo. Ništa novo na temu mučenja životinja, rekli bismo, samo još jedan prikaz ljudske surovosti za svaku osudu. No, posebno me zaintrigirao jedan od komentara s Facebooka koji glasi: „u zoološki vrt s njime među ostale životinje.“
Komentar je to koji stoji kao blistavi primjer društvenog licemjerja. Dakle, da bi osvetili mica macu Antu Palića treba poslati među ostale životinje u kavez da služi doživotnu kaznu jer će time biti zadovoljena pravda. Uz to, netko je iskopao sliku te ljudske „životinje“ koja se zove Ante Palić i sada se masovno sharea na Facebooku uz gore navedene komentare. Više je ljudi u Hrvatskoj u 70 sati osudilo Antu Palića, nego Antu Pavelića u 70 godine.
Crtići
Uostalom, na što nam liči Palićev opis bacanja mace niz balkon? Sjećamo li se možda crtića Tom i Jerry u kojem se mačka i miš naganjaju i mrcvare u svim mogućim kombinacijama. Sjećamo li se crtića u kojem kanarinac kaže „mislim da sam vidio mica macu“ pa se animirani junaci naganjaju do besvijesti. Sjećamo li se crtića u kojem lovac neuspješno naganja Zekoslava Mrkvu, pa raznih pataka, ptica trkačica… svih tih Disneyevih junaka koji su nam obilježili djetinjstvo i na koje smo se smijali, a da nitko nije ni pomislio da su ti crtići odveć nasilni.
Treba li, stoga, s tolikom žestinom osuditi Antu Palića i pritom zaboraviti na nas same koji smo uključili TV i na nekom Junior kanalu svome djetetu pustili crtić u kojem mačke i patke eksplodiraju, odsječene su im glave, priklještene su o vrata, izbijaju im se zubi, režu repovi i tako dalje u svim mogućim kombinacijama. Hajmo dalje.
Lovci
Lov. Taj sport privilegirane društvene elite i inih dokonih muškaraca koji, dok se ne igraju rata, grupno love zečeve i srndaće po šumama i gorama. Pričao mi je jedan lokalni lovac, iz mog susjedstva, da vole upucati mačku „jer ona najviše odleti u zrak kad je pogodiš i to je prestrašno smiješno“. Skupi se tako njih dvadesetak, ozbiljnih kao smrt, i krenu u lov. Poredani u liniju naganjaju zeca, pucaju, urliču, laju sa lovačkim psima… i izbuše Zekoslava Mrkvu. Onda odu u lokalni lovački restoran i nakrkaju se srnećeg gulaša i hvale se kako je njih dvadeset ubilo jednog zeku, dva fazana i jednu mačku. Onda pjevaju narodne pjesme i „mirna Bosna“.
Tužno je biti takvo muško, kao što je tužno svoju muškost trenirati i dokazivati maltretirajući vlastitu ženu i djecu. U Samoborskom gorju, u blizini Zagreba, pojavila se prije par godina potpuno bijela srna. Čudo prirode, ali lovci rekoše da je genetska deformacija te nisu imali mira dok je nisu locirali i odstrelili. Zatim su se slikali za novine, nogama pritiskujući krvavu glavu ustrijeljene bijele srne, ti dežmekasti lovci crvenih noseva.
Uzgred, ima li goreg licemjerja od aristokrata, primjerice onih engleskih, koji baštine lov kao neki monarhistički obred, a istodobno su izrazito aktivni u „Društvu za zaštitu životinja“. To se zove kravlje ludilo u lovu na zeca. Ante Palić nije najgori. Ma on je za njih nešto kao, šta ja znam, John Lennon, Maharishi. Ne mogu iz glave izbaciti ni slike svih onih novovjekih biznismena koji se hvale da sponzoriraju lovišta ili su im vlasnici. Prenose časopisi za ljepotu(!) slike tajkuna i inih korporativnih lovaca sa puškom u ruci u lovu na divlje životinje. To je prestižno, molim, štoviše lijepo. Kažu: „znate, mi hranimo životinje, pomažemo im da prežive zimu.“ Pa to je priča o Ivici i Marici – nahranim te da bi te pojeo. A šta je sa njihovim radnicima koje tretiraju kao životinje. Vidio sam neki dan da jedna radnica u samoposluzi nosi crvenu traku preko ramena. Pitah je „šta vam je to“, misleći da je neki praznik. Ženica se zacrvenila od stida. Kasnije sam saznao da tako korporativni lovci obilježavaju radnice sa menstruacijom.
Izletnici i njihovi kućni ljubimci
Poštovaoci prirode kao sakralnog mjesta iskonske ljepote. Čim izletnici zasjednu na neki proplanak odmah sanjaju o roštilju. Čim vide srnu, zeca ili fazana sanjaju o tome kako bi bilo lijepo vidjeti ih na kakvom tanjuru. Na izlete vode pse i mačke koje drže u svojim gradskim stanovima. Na jedanaestom katu nebodera (ne liče li ponekad na ljudske golubinjake) imaju pravi zoološki vrt. Psa ili mačku, kanarinca, zamorca, bijelog miša, zmije, paukove, majmune… sa psima spavaju, ljube se s mačkama, oblače im raznu odjeću kad je vani zima da se ne prehlade (jer su im dlaku ošišali da bi ljubimac imao neku šik frizuru), kastriraju ih da se ne bi razmnožavali, potpuno ih lišavajući njihove iskonske prirode i potreba.
Jer, pas više voli valjati se u blatu nego spavati u lenoru opranim plahtama, a ptičica više voli letjeti po zraku neko biti zarobljena u krletci. Koliko smo puta vidjeli vlasnike pasa po gradovima, čiji dlakavi ljubimac, čim izađe van, njuška kosti i smeće, valja se po prašini, po lokvama, a nesretni vlasnik viče „fuj Fleki, fuj, sram te bilo“, zatim plačnim glasom zaključi da će se pseća „bebica“ morati kupati kada se vrate kući.
Nema radosnije vijesti od one kada pročitam da netko traži svoga kanarinca. „Pomozite, pobjegao mi je žuti kanarinac s pjegicom na lijevom krilu, dajem bogatu nagradu nalazniku“, čitao sam na jednom stupu zlurado se radujući nesreći vlasnika.
Sloboda je neizmjerljiva kategorija i vrijednost, sloboda, ta slatka riječ. Pa makar kanarinac uginuo nakon sat vremena van krletke, bio je slobodan, sat vremena je letio uživajući u svojoj iskonskoj prirodi. Tih sat vremena slobode vrijedi više nego čitav život proveden u krletci, shvaćamo li to. Razmislite malo bolje prije nego ubijete Antu Palića, jer možda bi prvo trebali prestati spavati sa svojim psom i pustiti žutog kanarinca na slobodu.
Gurmani
Jelo. Svinja sa jabukom u čeljusti, goveđe glave ukrašene peršinom i servirane u finom skupocjenom posuđu, pečeni zec sa mrkvom u ustima, fazan ukrašen paunovim perom, vol na ražnju oko kojega se plešu narodna kola, svi oni kolopleti kobasica i sudžuka koji na kupu izgledaju kao nečija crijeva… da, svaki dan se jedu životinjski ekstremiteti, mozgovi, jetra, jaja, jezici, papci i batci, stomaci, crijeva, a zgražavamo se nad Antom Palićem. U takozvanim finim građanskim porodicama jede se sa šest viljuški i na deset tanjura, jede se fino dekorirano meso, a kada je riječ o klanju životinja onda će isti reći da to ne mogu gledati: „fuj, jao jadne životinje, grozno, odvratno, ne podnosim krv…“
Treba li toliko mesa na našem jelovniku, pogotovo ako znamo da je ono na dnu hranidbene nutritivne ljestvice? Divim se ljudima sa sela koji će često reći da se „meso jelo samo jednom tjedno“. Divim se čovjeku lovcu, onom koji nije imao izbora, pa je lovio medvjede i jelene da bi se prehranio i ogrnuo za ciče zime. Divim se Eskimima i Indijancima, čak je prahistorijski čovjek bio uglađeniji od nas koji serviramo životinje u porculanskom posuđu. Lovio je i jeo meso radi preživljavanja, a ne radi zabave.
„Piju, piju, vidi kokice, joj, vidi zeku kako je sladak“, onda tras satarom po glavi. Spoznao sam to jednom prigodom na proputovanju Gorskim kotarom. Na odlasku sam u lokalnom restoranu, gdje staju autobusi s putnicima, na livadi raznježeno gladio janjad. Na povratku sam je gledao nabijenu na ražanj, izbuljenih očiju, koji se okretao, i guštajući je jeo. Polazim od sebe, dakle, licemjera. Šta da ja zamjeram Anti Paliću, koliko sam kokoši i zečeva i krava pojeo? Čitava stada, čitave kokošinjce sam proždro mljackajući.
Ljudska „životinja“
Živimo u šumi, moja žena, moj sin i ja. Kupili smo kuću u prirodi, van Zagreba, i odselili se iz grada. Naša kuća se nalazi u tzv. zelenoj zoni. Ujutro nam pred kućom prolaze srndaći i zečevi, čujem fazane kako se pare, ježeve kako pušu kao da se nadimlja zemlja. Srndaći zastanu pa se dugo gledamo u oči. Oni se ukoče od straha, bojeći se da ću iz svojih očiju izvaditi dvocijevku i upucati ih, potom preparirati, a glave im kao trofej objesiti iznad televizora u svom dnevnom boravku. Postidi me njihov pogled, mene ljudsku „životinju“. Možda mi se učinilo, ali mislim da sam vidio sebe u njihovim očima, i mica macu koju je Ante Palić bezdušno bacio niz balkon.
Od istog autora:
Kako je Meho ušao u nastavni program hrvatske književnosti
Život je teška ćuna iako fakat je vakat za fukat u lakat