Svakom režimu je potreban „novi“ jezik. Ne samo da bi komunicirao, nego da bi oblikovao stvarnost u kojoj će taj „novi“ jezik postati jedini mogući. U tom „novom“ jeziku potrebno je osmisliti i nove reči koje poslušno proizvode mišljenje. Tako se dešava da studenti više nisu studenti. Oni postaju jedno drugo „biće“: blokaderi. Blokaderi nemaju ime, ali imaju funkciju. Oni su oni koji zauzimaju prostor i koje je potrebno ukloniti.
Reč blokader nije neki novi termin za studente u blokadama, to je optužba, koja ne dolazi iz stvarnosti nego iz mehanizma moći. Odavno je Fuko razjasnio da moć deluje tako što proizvodi stvarnost, objekte i istinu. Kada vlast i njeni mediji upotrebljavaju reč blokaderi, oni ne govore o studentima, oni govore o nečemu što nije deo zajednice, o nečemu što ne spada u legitimni društveni poredak. Blokader tako postaje diskurzivni oblik isključivanja iz zajedničkog značenja.
Za Fukoa subjekt nije zadata nego proizvedena figura, koja dolazi kao rezultat odnosa znanja i moći. Subjekt postaje subjekt tek kada je priznat unutar diskursa koji mu dodeljuje identitet, ulogu i glas. Ali isti ti mehanizmi diskursa mogu da proizvedu i njegovu negaciju. Kada se student u jeziku transformiše u blokadera, događa se obrnuti proces: subjekt postaje objekt. Postaje ono o čemu se govori, ali ne i ono što govori.
Ali pre nego što student postane objekt događa se jedan još suptilniji proces: događaj jezika. Sasvim je jasno da funkcija medija nije samo da prenese poruke nego i da konstruiše političku realnost u skladu sa interesima dominantnih struktura moći. U procesu opšte medijatizacije politike, onaj koji protestuje se ne prikazuje kao glas koji nešto traži, nego kao figura poremećaja koja mora biti svedena na minimum značenja kako bi se neutralisala njena politička snaga. U tom smislu, upotreba izraza blokaderi za studente nije ni slučajna, ni neutralna. Ona je čin proizvodnje stvarnosti u kojoj subverzivni glasovi gube svoje značenje i bivaju transformisani u smetnju. Nijedna reč nije nevina, svaka nosi naslage moći i isključenja. Kada vlast i njeni mediji upotrebljavaju izraz kao što je blokader, oni ne žele samo da preusmere pažnju sa razloga protesta nego da iz temelja promene polje značenja, i to od politike ka logistici, ali i od subjekta ka telu koje smeta i koje mora biti uklonjeno.
U pitanju je dehumanizacija kroz govor, jer nema potrebe da čujemo i razumemo šta studenti imaju da kažu nego je potrebno da ih uklonimo. Ovde možemo razumeti zašto Džudit Batler insistira na tome da prepoznatljivost u jeziku prethodi političkom subjektivitetu. Ako nismo priznati kao neko čiji govor se računa, naše postojanje se suspenduje. Blokaderi predstavljaju upravo to: glasove koji ne dopiru nigde, jer im samo ime već određuje sudbinu. Zato se moramo vratiti Hani Arent i njenoj misli da politika počinje tamo gde postoji prostor za mišljenje, govor i delanje među jednakima. U totalitarnim tendencijama svakog savremenog režima govor se sužava, a mišljenje postaje opasnost. Kada student, u događaju jezika, postane blokader, on više ne govori nego biva govoren. Njegovo prisustvo se ne doživljava kao neslaganje nego kao uzurpiranje prostora. A Hana Arent nas upozorava da gubitak zajedničkog sveta, kao prostora gde se čuje i drugačiji glas, vodi ka depolitizaciji društva. Zato je važno razumeti da studenti kao blokaderi nisu isključivo „preimenovani“ nego su isključeni iz sveta u kome je mišljenje politike dozvoljeno.
Režimski mediji tako konstruišu narativ u kojem nema više potrebe za mišljenjem. U reči blokader se ne pronalazi student nego njegova „nova funkcija“. I zato je ova borba, borba za jezik. Ne samo za pravo govora, već za pravo da se uopšte bude prepoznat kao neko ko ima glas.
Studenti nisu blokaderi.
Autorka je diplomirana filološkinja i studentkinja komunikologije, koja aktivno učestvuje u studentskim protestima.