Početkom jula, nekoliko sati posle smrti uticajnog američkog filozofa
Stenlija Kavela, vodeće novine i magazini objavili su nekrologe koji
naglašavaju eklekticizam njegovog dela. Tajms, na primer, piše
da je Kavel „pronalazio zanimljive ideje ne samo u radovima velikih
mislilaca iz prošlosti, već i u holivudskim romantičnim komedijama“. Vašington post ga naziva „nekadašnjim džez pijanistom koji je muziku zamenio filozofijom, ali je zadržao interesovanje za umetnost, baveći se skrubol komedijom, Šekspirovim dramama i posleratnom ‘novom muzikom’ u potrazi za filozofskim idejama.“
Opseg Kavelovih interesovanja je zaista bio širok. On je filozofiju –
impuls da se pronađe smisao ljudskog iskustva – razumeo kao raznoliku i
demokratsku aktivnost, koja se ne može ograničiti samo na univerzitet i
koja prirodno teži širenju na sve aspekte kulture kroz koju učimo da,
kako on to formuliše, „neometano mislimo o stvarima o kojima ljudska
bića ne mogu da ne misle“. Ovaj pristup ga je načinio jednim od
najčitanijih i najvoljenijih mislilaca svoga doba.
Ono što nedostaje u ovim nekrolozima je centralni značaj pitanja koje
se provlači kroz skoro sve što je Kavel napisao tokom svoje
50-ogodišnje karijere: šta znači biti građanin Sjedinjenih Američkih
Država – šta podrazumeva ovaj status zasnovan istovremeno na svetosti
principa slobode i pravde, ali i na genocidu izvršenom nad domorodačkim
zajednicama i prihvatanju ropstva. Taj deo našeg nasleđa nas posramljuje
od osnivanja Amerike do danas, kada trpimo katastrofalne posledice
vladavine Trampove administracije.
Kavel je veći deo svoje karijere proveo na odseku za filozofiju na
Harvardu i razlikovao se od svih drugih profesionalnih filozofa. Nije se
čvrsto držao nijedne tradicije, ni škole mišljenja, nije se ograničavao
na samo jednu oblast filozofije, niti se filozofskim pitanjima bavio na
već oprobane načine. Umesto toga, pomagao je svojim čitateljkama i
studentkinjama – uključujući i nas tri – da zamisle šta bi mogla da
znači misao „ono što je najdublja istina u vašem srcu, istina je za sve
ljude“ – iz Emersonovog eseja „Samodovoljnost“. Kavelova zamisao nije se
sastojala u tome da je sve ono što je istina za vas objektivno i
potpuno istinito, već da je obraćanje pažnje na ono što je za vas bitno
neophodan uslov za ozbiljno mišljenje kao takvo.
On je ovu zamisao sprovodio i u sopstvenim filozofskim
istraživanjima, iako je znao da je filozofirati na ovaj način samo po
sebi riskantno. Može se ispostaviti da reflektovanje o sopstvenim
interesovanjima nije ništa drugo do ono što Emerson naziva „hirom“ – ili
nešto još gore od toga.
Kavel svojim čitaocima nikada nije nalagao šta treba da misle – to je
bio pedagoški stav, ključan za njegov način bavljenja filozofijom.
Smatrao je da je za uspeh demokratije neophodno učiniti mišljenje
privlačnim. Sopstvenim primerom je pokazivao šta znači misliti svojom
glavom i ohrabrivao svoje čitaoce da otkriju i razviju sopstvene
senzibilitete: po njemu, ovo je bio preduslov za razvoj one vrste
individualnosti neophodne za demokratsko blagostanje.
Takođe, on je tumačio američku demokratiju kao zahtevan ideal, koji u
svom najboljem izdanju uzima oblik razgovora u kojem učesnici jedan
drugom predstavljaju mogućnosti građanstva. Ova preokupacija predstavlja
nit koja povezuje njegove diskusije o međusobno tako različitim
figurama kao što su Vitgenštajn, Ketrin Hepbern, Platon, Toro, Frenk
Kapra, Kjerkegor, Semjuel Beket, Ledi Magbet i Džon Stjuart Mil, i
eklektičnom skupu tema kao što su filozofski skepticizam, moć ljudskog
glasa, naš odnos prema prirodi i ono što je nazivao ontologijom filma.
Ova preokupacija se razvija na različite načine u mnoštvu Kavelovih
knjiga, uključujući i one o filmovima iz „zlatnog doba“ Holivuda, poput
knjige Potrage za srećom, kao i one koje se bave delom Ludviga Vitgenštajna i Dž. L. Ostina, uključujući i Kavelovu prvu zbirku eseja Moramo li misliti ono što kažemo?.
Mnogi oduševljeni čitaoci Kavela bili su toliko opčinjeni njegovim
jedinstvenim rasponom interesovanja da su ih i sami usvojili. Međutim,
Kavelov cilj je bio da njegovi čitaoci primete stvari koje sami
prepoznaju kao zanimljive, a zatim razviju načine da misle o njima i
kroz njih. Ovo bavljenje stvarima koje nas zanimaju Kavel je video kao
našu dužnost, ljudsku i građansku, bez obzira na to koju od nesavršenih
država na svetu nazivamo svojom.
Kavel je verovao da demokratija cveta samo onda kada svaka osoba u
njenom delokurugu poseduje slobodu i resurse da prihvati, razvije i
izrazi svoje ukuse i aspiracije, kao i da iskaže poštovanje prema
ukusima i aspiracijama (koji zaslužuju poštovanje) svojih sugrađana, i
tako ostane otvorena za mogućnost novih verzija sebe same. Iznad svega,
Kavel nas je podsticao da merimo uspehe svojih vlada njihovom
sposobnošću da podrže ovakvu viziju ljudskog blagostanja, koju je
nazivao „moralnim perfekcionizmom“, pod kojim nije podrazumevao potragu
za savršenim konačnim stanjem, već kontinuiranu posvećenost mogućnosti
blagostanja demokratske zajednice.
Kavel je verovao ne samo u to da funkcionalna demokratija mora
promovisati vrednosti slobode i jednakosti, već i da ona to mora činiti
zato da bi stvorila uslove u kojima možemo koristiti reči kako bismo
osmislili svoje živote. Njegovo celoživotno interesovanje za
Vitgenštajnova „Filozofska istraživanja“, u velikoj je meri zasnovano na
činjenici da nam ovaj filozof skreće pažnju na to da naše baratanje
rečima zavisi od naše spremnosti da prepoznamo značaj sličnosti između
konteksta u kojima ih koristimo. Trebalo bi da uvidimo da korišćenje
jezika nije samo suvo intelektualni poduhvat, i da naša sposobnost da
govorimo sa autoritetom zavisi od veštine beskonačnog projektovanja
naših koncepata u nove kontekste.
Ovo je poenta čuvenog pasusa iz eseja „Dostupnost Vitgenštajnove
kasnije filozofije“, u kojem Kavel kaže da je naš zajednički život u
jeziku zasnovan na tome što „delimo puteve interesovanja i osećanja,
načina reagovanja, smisao za humor, za značaj, za ispunjenost, za ono
što je skandalozno, za to šta je slično čemu drugom, za to šta je prekor
a šta opraštanje, za to kada iskaz predstavlja tvrdnju, kada zahev, a
kada objašnjenje – ceo vrtlog postojanja koji Vitgenštajn naziva
‘oblikom života’.“1
Iako svako od nas učestvuje u stvarima koje Kavel pominje u ovom
pasusu, svaki put kada mislimo ili govorimo mi se neizbežno vraćamo na
sopstveni sud o tome šta je značajno. Birajući određene reči koje
koristimo u ovoj ili onoj situaciji mi zapravo iznosimo tvrdnje o tome
šta je kada prikladno reći. Kavel naglašava da ova lekcija ima i svoje
političke posledice: ona implicira da je mišljenje aktivnost koju ne
možemo prebaciti na nekog drugog. Bez materijalnih i političkih uslova
koji podstiču pojedince da izraze sopstveno mišljenje o onome što je
značajno u opasnosti smo da se srozamo na nivo nemisleće rulje koju
Hajdeger naziva „das Man“, i u stanje koje predstavlja smrt demokratskog
razgovora, a koje Emerson, Amerikanac zaokupljen slabošću i
nesavršenošću američke vere u „genija“ svakog pojedinca, naziva „pukim
konformizmom“.
Uviđanje prirode ove opasnosti od ključnog je značaja u vremenu poput
našeg kada se javnost na dnevnoj bazi suočava sa besramnim lažima i
povicima o „lažnim vestima“ od strane Donalda Trampa i njegove zlokobne
kamarile. Poenta ovih propagandističkih izmišljotina je pokušaj da nas
pretvore u nemisleće krdo, da unište sposobnost nezavisnog mišljenja
koja je žila kucavica demokratije. Protivotrov za ovaj toksin je
stvaranje društvenih uslova koji će svakom građaninu omogućiti da
učestvuje i istraje u sokratskom zadatku – tako uporno naglašavanom u
Kavelovom delu – kontinuiranog upoznavanja sebe, prepoznavanja puteva
osećanja i mišljenja o onome što mu je bitno i – ovo je presudno –
testiranja ovih senzibiliteta u javnom suočavanju sa senziblitetima
naših sugrađana.
Izazovi ovog poduhvata prevazilaze prosto nalaženje retoričkih i
materijalnih resursa kojima bi se mogla odstraniti obmana. Biti učesnik u
dovoljno dobrom demokratskom polisu predstavlja kontinuirani projekat
koji zahteva da svoje uporne i stalno razvijajuće ukuse i interesovanja
uzmemo za ozbiljno i da neprekidno radimo na stvaranju sve šireg
društvenog i jezičkog prostora u kojem će svaka osoba koja dospe na naše
obale, ili na naše granice, imati slobodu da traga za sopstvenom
srećom.
Autorke su bivše studentkinje Stenlija Kavela i
profesorke filozofije: Nensi Bauer na Taftsu, Elis Kreri na Oksfordu, a
Sandra Ložije na Univerzitetu u Parizu 1 Panthéon-Sorbonne.
Nancy Bauer, Alice Crary, Sandra Laugier, The New York Times, 02.07.2018.
Preveo Rastislav Dinić