Odslužio sam vojni rok. Iz Štipa sam se preko Skopja vraćao kući. Imao sam par sati do voza za Beograd i provodio sam ga besciljno šetajući gradom.
Novac koji su mi za put poslali roditelji nije stigao na vrijeme, imao sam nešto malo dinara što sam skupio od drugara iz klase.
I naletim u nekom novom šoping centru, i dalje je tu, na music shop, moguće čak Jugotonovu prodavnicu. Tih dana apsolutni hit bila he Sinead O'Connor, i obrada Princeove Nothing compares to you.
Vrijedna napomena, da bi poslušao muziku koju voliš, u vojsci si morao da se pouzdaš u urednike muzičkog programa radio stanica i da će u nekom momentu telepatski da odluče da te počaste omiljenim pjesmama. Par dana ranije, izašao je njen novi album i nisam se ni sekunda dvoumio da ga tim zadnjim dinarima u džepu kupim, ushićen kao rijetko kad.
Bio sam pasionirani slušalac muzike, zanimali su me autori, njihove biografije i slušao sam muziku satima svakodnevno. Sinead je bila nešto drugo, nešto s čim se nikad nisam susreo. Cijeli album je bio odličan, možda i nepravedno u sjeni najvećeg hita.
Taj glas je pripadao ranjenoj i istovremeno hrabroj ženi, plačnoj i gordoj. Svaki stih, iako otpjevan s nevjerovatnom lakoćom, uklesavao se, kao čekićem u kamen, u misli i bubne opne. Taj glas je mogao da sruši stijene, kipio je od pravednog bunta. U djetinjstvu nije bila mažena. Iako je imala sve uslove da bude velika svjetska zvijezda, grozila se pomisli da se njen glas i pjesme komercijalizuju.
Ošišala se na ćelavo kad su joj iz izdavačke kuće rekli da treba da izgleda ženstvenije. U spotu je pustila stvarnu suzu, ne zato što je od nje to traženo. Nije dolazila da primi nagrade koje je dobijala. Poderala je usred najgledanije svjetske emisije fotografiju Pape, ukazujući na probleme unutar Crkve o kojima se ne govori. Tad joj je i karijera krenula u sunovrat, za šta nije previše marila.
Potražite kako pjeva u sred Medison gardena Bob Marlijev War, dok joj hiljade ljudi zviždi i negoduje.
Nije odustala nikad od svojih stavova iako su bili na njenu štetu i bila je poprilično usamljena u tome, boreći se sa svojim demonima. Pokošena gubitkom sina, kao da je jedva čekala da krene za njim, bio je jedini smisao njenog života.
U jednom meni važnom dijelu života, kad sam počeo da promišljam kuda i kako, svojim glasom davala je dodatnog smisla mojim sanjarenjima i tugovanjima, razmišljanjima, bojila je svojim glasom moje strahove i činila ih podnošljivijim.
A to nije malo.