Ti detalji, koji su
dodatno zgražavali publiku, istovremeno su raspirivali maštu, anonimnih, ali i
uredno potpisanih komentatora po portalima, čiji su prijedlozi kazni za
počinitelje često bili jednako gnusni kao i sama vijest.
Par dana kasnije, ti
isti mediji javljaju, manje pompezno doduše, da je sve bilo izmišljotina. Samo jedan mali detalj nije bio izmišljen –
imena učesnika ove priče, kao i sela u kojem žive.
Bez ikakvog
objašnjenja, izvinjenja i sa mnogo manjim naslovima, demant je prošao kako već
demanti prolaze – nezapaženo. Publiku to jednostavno ne zanima.
Ispostavilo se da ni
ovako veliki propust profesije nije poslužio kao lekcija novinarstvu. Naprotiv.
Samo dan nakon ove
medijske egzibicije, u Rusiji je pao avion. U ovoj teškoj tragediji poginuli su
svi putnici na letu. Ovdašnjim medijima to nije bilo dovoljno za vijest. Pored
naslova o padu aviona, dodat je info da zainteresovani mogu da pogledaju i
snimak pada, umjesto kojeg je stavljen zamjenski video zapis jedne druge,
jednako tragične avionske nesreće.
Katastrofa je, tako, uz
pomoć novih tehnologija, učinjena ”privlačnijom” za čitaoce jer su mogli i da
je pogledaju. Katastrofa i
tragedija u medijskom prostoru imaju jednokratnu i vremenski ograničenu upotrebljivost
vezanu isključivo za atraktivnost naslova.
A u nesreći koja je
snašla ovo društvo prije 20 godina, i koja još traje, valjda je rijedak ventil
znati da je, eto, neko još nesrećniji od nas.
Prije objavljivanja
gore pomenutog teksta o silovanju, šteta se mogla izbjeći relativno malim i
logičnim naporom – da je pisac tih izmišljenih redova pošao od sebe. I novinari/ke žive okruženi
porodicom i njima dragim ljudima. Potrebno je samo na trenutak prije objave ovakve
izmišljotine da zamisle da su oni, ili neko njima blizak, na jednoj ili drugoj
strani ovakve priče. Svejedno.
Da prije pisanja
narednog sličnog teksta zamisle posljedice koje je ovako brutalno plasirana neistina
imala na život ljudi koji se u njoj pominju, djevojčice koja je silovana, onoga
ko je silovao, sela u kom se to desilo.
Posljedice ovako
bahate i neodgovorne prakse mogu biti i već jesu opasne.
One jednostavno
znače da nekom ovakva vrsta novinarstva, i ukusa publike, može u jednom danu
potpuno uništiti sve ostale dane života, a da niko za to ne snosi odgovornost.
Poređenja radi, da
je u bilo kojoj uređenoj državi juče objavljena ovako strašna, a netačna vijest,
ti mediji bi danas skupljali milione evra za isplatu odštete. Zato im se ovakvi
propusti rijetko dešavaju. Zato svaku vijest provjeravaju sa advokatima.
Etika se
podrazumijeva, ali nesigurnost ljudskog materijala osigurava se efikasnošću
sistema po najbolnijem mjestu današnjice – džepu.
Našoj državi neregulisano
stanje u ovoj oblasti odgovara. Jer, ako bolje razmislite, nema lakšeg načina
da sutra eliminišete političkog protivnika. Demante, dokazano
je, niko ne čita. A sudovi su tako spori da se šteta koju nekom načiniš danas
ispravi onda kada to više nikom ništa ne znači, a i izbori su do tada uveliko
prošli.
Ako želimo da
živimo u koliko-toliko normalnom društvu, moraćemo jedni drugima postaviti
pitanje – ima li u medijima i među publikom ove zemlje imalo stida,
mjere, roditeljstva, vaspitanja, kulture, onog davno zaboravljenog osjećaja
crvenila i srama umjesto drugog ili je sve spalo na postpornografsko
podilaženje rulji i najnižim strastima.
Jer ako je na kraju
bitan samo podatak o gledanosti, čitanosti, broju lajkova i šerovanja ovakvih
grozota i ako samo tako mediji mogu da opstanu, jer samo to zanima publiku, onda
će istorijska zabilješka o doprinosu ovog društva civilizaciji biti kraća od poziva
za pomoć morzeovom azbukom.