Mog poznanika i zemljaka početak devedesetih je zatekao u Pragu.
Život mu je mnogo ranije uhvatio korijenje u glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke. Uspješan i zaokupljen svakodnevnicom i poslom, gotovo da nije ni primijetio razdvajanje Češke od Slovačke.
A i zašto bi, Češka i Slovačka su se razdvojile mirno i civilizovano. Istovremeno, nekoliko stotina kilometara dalje, Jugoslavija se raspadala bučno i krvavo, sramno i nehumano.
Sazdan od nacionalno izmiješanih krvnih zrnaca, imao je rođačke veze od Triglava do Đevđelije. Upravo iz tog razloga, njegov skromni dom stalno je bio pun rođaka i prijatelja. Svraćali su, u predahu od izbjeglištva, od rata. Bježali su iz nekadašnje zemlje blagostanja – Jugoslavije, u Češku, koju smo sve do tih godina ismijavali kao zemlju za koju smo mi zapad. Stvari su se brzo promijenile.
Moj poznanik ih je primao u svom malom stanu. Vrlo malo im je govorio, jer, kako se ispostavilo, nije imao šta da im kaže. „Svi ti nesrećni ljudi koji su dolazili kod mene“, kaže mi on, „za svoju zlu sudbinu i nesreću koja im se desila krvili su „one druge“. Nikada nisu ni pomislili o vlastitoj krivici i o „svojima“. A kako sam davno otišao iz Jugoslavije i nisam imao namjeru da živim tamo, najmanje što sam želio je da započinjem rat u svom dnevnom boravku.I zato sam samo ćutao i pravio se da ih slušam“
Slušao ih je i ispraćao, a oni su odlazili bez ičega, spremni da rade bilo šta da bi preživjeli, ali i dalje čvrsto ubijeđeni da su im zbog svega što im se desilo krivi “oni drugi“.
Po hladnim peronima, čekali su nepoznatu budućnost, ali ni jednog trenutka nisu se odrekli svojih verzija prošlosti.
Borislav Pekić je zapisao „Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.”
Teško je na Balkanu gledati pravo. To se graniči sa izdajom. Jer od rođenja vas uče da gotovo svakodnevno mislite o prošlosti. Sadašnjost se predstavlja običnom i nevažnom, ali prošlost, ona je, kažu nam, bila velika, svijetla i moćna i nikada je ne smijemo zaboraviti.
Iako male i gotovo neprimijetne u svjetskim okvirima, istorije balkanskih naroda, kada mi pričamo o njima, velike su i bajkovite, kao i sve istorije malih naroda, uostalom.
Ali i u tako malim istorijama, krvi i obračuna ima previše i za neke mnogo veće narode.
Naši sukobi su tako česti da se čini kako nikada i ne prestaju, i na neki način mi našu prošlost, našu istoriju ne samo da pamtimo, mi nju i dan danas živimo.
I danas se u Bosni i Hercegovini stvari vrlo malo pomijeraju naprijed.
Nacionalizmi, zaštićeni demokratijom, kipe u javnom prostoru u kome za “one druge” ima vrlo malo mjesta. Podjela zemlje u glavama njenih stanovnika jača je nego ona gruntovna. I dalje za sve loše što se dešava, krivimo “one druge”. I dalje je jednako teško, i smatra se izdajničkim, gledati naprijed. Na horizontu se ne vide novi lideri koji bi ovu zemlju pokrenuli, koji bi otvorili prozore i izvjetrili ovaj prostor od memljivog mirisa istorije i zadaha prošlosti, od kog se često ne može disati.
Profesor Denko Maleski u svom tekstu “Balkan i granice” piše: “Ako želimo da se pridružimo zajednici demokratskih država koje žive u miru jedna sa drugom, mi na Balkanu ćemo morati da razoružamo svoju svest. Da bismo u tome uspeli, naši političari treba da nas povedu preko granica straha, mržnje, netolerancije i volje za supremacijom, koje su vekovima bile suština našeg identiteta.”
Ako ne želimo da nestanemo, moramo promijeniti prioritete.
Mi treba neprestano da tragamo za politikom koja će pričati o budućnosti. ne samo da tragamo, mi treba da budemo aktivni dio te nove politike i potpunog drugačijeg načina političkog života.
Jer samo politika kojoj će budućnost biti ispred prošlosti može ovu zemlju izvući iz živog blata siromaštva, sukoba, ksenofobije i nacionalizma.
Svaka druga vrsta politike produžava i produžiti će agoniju nestajanja i propadanje ovog društva.
Zato, drugari, pričajmo o budućnosti, pa i kada mislimo da nas niko ne sluša!
Ovaj tekst je inspirisan projektom Fondacije Friedrich-Ebert “Bosna i Hercegovina 2025: Scenariji budućeg razvoja događaja” u kojem je autor sudjelovao sa još devetnaest osoba iz različitih sfera društvenog života iz BiH tokom 2011. godine. Rezultat tog projekta je publikacija, koja nudi pet različitih pogleda na to kako bi BiH mogla izgledati 2025. godine. Ti scenariji su nastali kao rezultat primjene metodološkog okvira Shellovih scenarija, a različita imena vozova metaforički prikazuju napredak naše zemlje na putu ka Evropskoj uniji.