Par godina nakon Dejtonskog sporazuma, sastao sam se sa Brankom Kockicom, u jednom od svojih prvih novinarskih intervjua. Razgovarali smo o svemu, a kad smo se dotakli Bosne, uzdahnuo je i rekao: „Nikada mi neće biti jasno zašto se toliko i takvo strašno zlo desilo u Bosni, to su bili najveseliji i najbolji ljudi u bivšoj zemlji, deca su bila sjajna, volio sam da dođem tamo i neke od prvih predstava sam odigrao u tamošnjim gradovima…u Zenici sam imao premijeru mog pozorištanca Puž…“ .
Prije rata, rijetko se moglo čuti drugačije mišljenje o Bosni i Hercegovini od ovog Brankovog. Odavde su potekli mnogi vrhunski glumci, zabavljači, stručnjaci, veseli i originalni pop-rok bendovi, mali sportski klubovi sa najvjernijom publikom i svjetskim uspjesima, najukusnije pite i ćevapi i, naravno, originalni vicevi i šale.
Bosna i Hercegovina je bila vesela, šarmantna i bezbrižna i kao takva, od tadašnjeg rukovodstva države nagrađena ogromnom podrškom u kandidaturi i samoj organizaciji Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u Sarajevu.
Početkom devedestih, iako je rat bjesnio na granicama sa Hrvatskom, većina građana je bila ubijeđena da će sukob da nas zaobiđe, i da su upravo Bosanci i Hercegovci, tako veseli i srećni ljudi koji zajednički žive, garant mira.
Nažalost, i pored jakog unutrašnjeg i vanjskog imidža vesele i bezbrižne, Bosna je iz rata izašla ranjena kao ni jedna druga republika bivše Jugoslavije, a sam rat bio je surov, prljav i dug.
Prvi put nakon Olimpijade, kamere velikih televizija došle su u našu malu zemlju, umjesto sportskih, ovaj put to su bile vanjskopolitičke i ratne redakcije.
Kako je rat stao, i te kamere su otišle.
Nama su zauvijek ostale rane, i dalje otvorene, a protok vremena ih ne smanjuje, naprotiv, sve su veće, vidljivije i intenzivnije. Ranjeni ljudi i gradovi koji danas niti mogu, niti žele da budu kao oni prepoznatljivi, veseli i bezbrižni gradovi s kraja devedesetih. Gradovi u koje je nekada lijepo bilo doći i ostati.
Kako vrijeme prolazi, za Bosnu i Hercegovinu se zvanično sve manje zanima kako bliži, tako i dalji komšiluk. Novi ratovi su potisnuli naš rat, a Olimpijade se gotovo niko i ne sjeća.
Zabasa nam u goste tek poneki producent entuzijasta da svojom filmskom pričom svijet podsjeti na dešavanja u zemlji tokom i poslije rata, ali nekako, na koncu, te filmove uvijek više gledamo mi i o njima žučno raspravljamo, nego što se ta ostvarenja gledaju na tržištima za koja su snimana.
Jedan takav inostrani producent pozvao me prije par godina i pitao da li bih mogao da mu obezbijedim sagovornike koji su preživjeli ratne strahote. U narednoj rečenici, naveo je da postoji i honorar, naglasivši da je duplo veći ako je priča, citiram, krvavija.
Imidž Bosne i Hercegovine neminovno je vezan za rat, a slike koje i 20 godina poslije rata odlaze u svijet vezane su za suđenja ratnim zločincima ili podsjećaju na užase za koje im se sudi. Nama je rat i dalje glavna tema i ako gledate glavne informativne emisije, imate osjećaj kao da on nije ni stao.
Teško je govoriti o drugačijem vanjskom imidžu ove zemlje, nego ratnom i divljačkom, a posebno kada ni njeni građani nemaju isti pogled na ovu državu iznutra.
Bili vi investitor, turista ili tek znatiželjnik koji surfa internetom, metodologija početnog istraživanja za svaku zemlju je jednostavna, a zahvaljući efikasnom postavljanju pitanja na internet pretraživačima i vrlo kratka.
Na primjer, ako u toj državi caruje korupcija i ako su procedure za početak poslovanja spore i komplikovane, ako su investitori prije vas imali problema i sada se sude sa tom državom, vi ćete kao investitor bježati od takve zemlje.
Ako ste turista i želite sigurno putovati, pogledaćete stranice ambasada i stranice crnih hronika da provjerite šta se noću dešava na ulicama gradova koje želite posjetiti. Pročitate li da je kriminal dio svakodnevnice, tražićete da posjetite drugu sigurniju zemlju. Ako ste kojim slučajem zainteresovani da se nastanite u nekoj zemlji, pored zaposlenja, tražićete informacije o toleranciji i koliko su građani te zemlje spremni da prihvate druge i drugačije. Nezadovoljni rezultatima pretrage, opet, tražićete drugu zemlju.
Na ovakva pitanja i sami možemo odgovoriti, a ako je odgovor iskren, jasno je da imidž naše zemlje nije sjajan i to je loša vijest.
Dobra vijest je da imidž jedne zemlje nije i ne mora biti stalna kategorija, on se, naime, može popraviti. Potencijala za promjene imamo.
O tome govori i istraživanje Imidž Bosne i Hercegovine i njezinih građana u Hrvatskoj i Srbiji, autora Bože Skoke, publikovano ovih dana u izdanju Friedrich Ebert fondacije.
Naše komšije tako smatraja da su najveći bosanskohercegovački potencijali ljudi (37% u Hrvatskoj i 36% u Srbiji), slijedi priroda (21% u Srbiji i 20% u Hrvatskoj), te način života (13% u Srbiji i 12% u Hrvatskoj).
Za pokretanje ovih potencijala ne trebamo tako velike novce, investicije, jalova naglabanja i konferencije. Dovoljni smo sami sebi, da radimo i da se mijenjamo. I da umjesto patetike i samoveličanja, idealizovanja naših ozbiljnih mana, počnemo prvenstveno primjenjivati logiku i rad. Jer drugog recepta za uspjeh nema.
A razloga ima, jer ne tako davno, odavde su dolazili vrhunski glumci, zabavljači, stručnjaci, veseli i originalni pop-rok bendovi, mali sportski klubovi sa najvjernijom publikom i svjetskim uspjesima, najukusnije pite i ćevapi, originalni vicevi i šale.
Tekst napisan povodom prezentacije istraživanja Imidž Bosne i Hercegovine i njezinih građana u Hrvatskoj i Srbiji koje će se održati u Banjaluci 19.05.2012 sa početkom u 12 h u Hotelu Bosna