Ilustracija Midhat Kapetanović
Promućurni i pametni seljak, naviknut na okupaciju i
tlačenje praveći se glup ismijava moćnu monarhiju i njene štetočinske
zakone. Braneći se svojim slobodnim i nesalomivim duhom, koji će ga na
kraju dovesti do slobode. Petar Kočić vlast u svojim govorima naziva
kmetoderima, zastupajući srpskog seljaka, ali i svo seosko stanovništvo
tadašnje Bosne i Hercegovine, svjestan da su ti vrijedni ljudi
podjednako gladni i nesrećni u Banjaluci iz koje dolazi, kao i u
Sarajevu u kome radi.
Kao sin siromašnih seljaka sa Zmijanja, Petar
je koristio jedino što je imao protiv mnogo jačeg neprijatelja, talenat
za govor i pisanje i duh koji je prenosio poruke naroda moćnije od bilo
kakve puške. Monarhija mu to nije mogla zabraniti, prijetili su mu,
zatvarali ga, ali ih je priča o Jazavcu nadživjela.
Kao i Kočića, borca
kog je sopstvena borba pregazila, ostavljen na koncu i od naroda za kog
se borio, naroda naviknutog da ga se tlači. “Jelike moje i omorike, i
ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke
čežnje; ali – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne
vidi.”, piše Petar u priči Jelike i omorike. Umire sam i napušten. Uz Jazavca pred sudom su rasle generacije, učeći se potrebi za otporom i borbi za slobodu.
Danas
Narodna Skupština Republike Srpske, u Kočićevoj Banjaluci usvaja Zakon
kojim se kriminalizuje kleveta, zakon čije odredbe su drakonske više no
one okupatorske, iz zakona pod kojim je pisac tada stvarao svoje
najbolje priče. Jazavac je tada preživio okupatora, ali nije
preživio ovu sadašnju nepravednu i štetočinsku vlast, čije rezultate
ćemo grcati decenijama.
I to će biti sve zapisano o današnjim poslanicima, koji bi Kočića, da je danas živ kao i njegovog jazavca osudili na zatvor. To će biti i sve što se može napisati o ovom narodu, koji ih je na svoju sramotu i izabrao da ga predstavljaju