<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Savanović: Zašto narodi propadaju?

Nama su kao narodu perspektive sumorne

22. novembar 2023, 10:09

Kako starim, sve manje čitam “ozbiljnu” naučnu literaturu, a sve više mi prija književnost. No, nedavno sam dobio preporuku za jednu knjigu čiji je naslov toliko intrigantan da ne može, a da se ne pročita – radi se o djelu “Zašto narodi propadaju” iz 2012. gdine. Autori Daron Asemoglu, profesor ekonomije na MIT-u, i Džejms Robinson, profesor ustava na Harvardu, postavljaju i analiziraju hipotezu da je ekonomski, pa i kulturni i svaki drugi uspjeh nacija i država, direktno uslovljen političkim sistemom koji je u njima uspostavljen. To je klasična tema političke teorije i varijacija na pitanje šta je starije – kokoš ili jaje: da li su liberalni i inkluzivni politički sistemi uslov ekonomskog i drugog prosperiteta naroda ili je obrnuto: političke slobode moguće su samo u ekonomski razvijenim i bogatim društvima. Nama je to važno jer je argument tipa: “prvo moramo da se konsolidujemo, pa ćemo onda da se bavimo individualnim slobodama” omiljena mantra naših reakcionara i podržavatelja autokratija. Svaki dan čujemo kako mi ne možemo izbjeći čak i drastična ograničavanja ličnih sloboda, kakav je “zakon o kleveti”, niti možemo značajnije unapređivati standard građana, sve dok se ne oslobodimo statusa protektorata u BH. Asemoglu i Robinson uvjerljivo dokazuju da je stvar upravo obrnuta: individualne i političke slobode direktno su proporcionalne sa stepenom blagostanja u jednom društvu, i njegov su ključni uzrok.  

1.

Autori potkrepljuju ovu tezu analizom cijelog niza istorijskih primjera. Jedan posebno važan slučaj je “Slavna revolucija” u Britaniji 1688. godine, koja je enormno povećala demokratski kapacitet građana, koji su počeli intenzivno da učestvuju u političkom i ekonomskom životu. Taj zaokret na kraju je doveo do enormnog ekonomskog skoka, koji danas znamo kao “industrijsku revoluciju”. Sličan tok događaja može se pratiti i u američkom slučaju: SAD su stvorile Ustav “koji se zasnivao na demokratskim načelima, uvodio striktna ograničenja za korištenje političke moći i tu moć raširio na veliki broj članova društva”, što je postavilo platformu za nevjerovatni uspjeh SAD. Ovdje ne možemo ulaziti u opširan opis istorijskih specifičnosti kojima se autori bave – poput segregacije, građanskog rata, prava žena, itd., ali oni dokazuju da osnovna hipoteza važi i u ovom slučaju: “Ustav slobode” u krajnjim instancama stvara materijalno i kulturno bogatstvo. Zašto je to tako odgovor je u suštini trivijalan: bogatstvo je rezultat ljudskog rada i kreativnosti. Što se tim silama dopusti više slobode, više će i kreirati. Možda i najbolji dio knjige je pasus u kome autori uočavaju značaj patentnog sistema i zakona koji su onemogućili korupciju. To je motivisalo ljude da stvaraju, sigurni da njihovo vlasništvo neće biti konfiskovano u ime “viših” ili “nacionalnih” ciljeva koje odredi neka vlada. Statistika patenata u SAD pokazuje važnu stvar: novi izumi su podjednako zastupljeni u svim slojevima stanovništva, a ne samo u krugu elita i veleposjednika. Zapravo, većina ih nije nastala u najbogatijim ili meritokratskim elitama, već iz “običnih” građana, koji su se upravo obogatili na osnovu svoje kreativnosti. Taj sistem funkcioniše i danas: nije slučajno da su se Bil Gejts i Stiv Džobs pojavili i stvorili svoja enormna bogatstva baš u najslobodnijem društvu današnjice. Dakle, politička revolucija koja je uspostavila politički poredak koji garantuje individualne slobode ljudi (poput prava vlasništva, slobode govora itd.) omogućila je ekonomski i svaki drugi uspon tih društava.   

Zašto se takva revolucija nije desila u Meksiku ili Egiptu? Egipat se oslobodio spoljnje okupacije 1952. godine, pa je ipak ostao siromašan: građani Egipta su ostali na oko 10% dohotka koji imaju građani SAD ili UK. Zašto? Zato što oni nisu proveli istu revoluciju kao Britanci 1688. – oni su dopustili da strane osvajače zamijeni domaći autokratski režim (često puka marioneta spoljnih izrabljivača sa kojima dijeli plen nacionalnog bogatstva). Umjesto robovanja strancima prihvatili su robovanje “svome”. Revolucija nije uspjela, jer oni koji su zbacili stranog osvajača nisu uspostavili istinski demokratske institucije. Zvuči poznato?

2.

Naročito su uvjerljive komparativne analize društava/država koje pripadaju istoj kulturnoj tradiciji, koje čine građani iste nacije i religijske pripadnosti, te se nalaze na istoj geografskoj lokaciji tj raspolažu istim prirodnim resursima. To je metodološki važno, jer u situaciji kada imate sreću da se na vašoj teritoriji nalazi nafta, onda možete da ekonomski uspijete pod bilo kakvim režimom, pa i šerijatskim.

Knjiga počinje analizom grada Nogalesa čiji je sjeverni dio u SAD a južni u Meksiku: iako imaju gotovo identičnu etničku strukturu oni se dijametralno razlikuju po visini dohotka, zdravlju i životnom vijeku stanovništva, obrazovanosti itd. Našem čitaocu odmah padaju na pamet mnogo poznatiji slični primjeri: Sjeverna i Južna Koreja, Istočna i Zapadna Njemačka su paradigma primjeri efekata različitih političkih sistema u uslovima gdje su svi ostali parametri isti.

Zašto su u Sjevernoj Koreji ili Istočnoj Njemačkoj građani toliko siromašniji u odnosu na njihove pandane sa druge strane zida? Korijeni tih problema su političke prirode. Ove zemlje su siromašne jer u njima ne postoji istinska liberalna demokratija već “vladaju uske elite” … “politička moć je koncentrisana” i koristi se za ciljeve političke i ekonomske oligarhije, a građani su izgubili mehanizme podvrgavanja ovih elita svojoj volji. Nasuprot tome, države poput UK ili SAD “postale su bogate zato što su njihovi građani zbacili s vlasti moćne elite i stvorili društvo u kome politička prava ima mnogo veći broj ljudi, u kome je vlast prinuđena da bude odgovorna prema građanima i reaguje na njihove zahtjeve”. U takvim državama nije moguće da jaz između mandatno biranog Predsjednika države i običnih građana bude kao npr. u Egiptu, gdje je predsjednik Mubarak u momentu svrgavanja imao bogatstvo od 70 milijardi $. Niti da ima vlasništvo i uticaj nad desetinama firmi, kako je to slučaj u nekim drugim “republikama”.

3.

Knjiga Asemoglua i Robinsona tematizira i pitanje koje je za nas možda još i važnije: zašto pojedini narodi tako teško uspostavljaju istinski demokratske institucije? Mi možemo dosta lako prihvatiti uvjerljivu osnovnu tezu: u jednakim uslovima, po definiciji će biti bogatije ono društvo koje je slobodnije. Ali daljnje pitanje glasi: zašto neki narodi nisu uspostavili sistem koji bi spriječio uzurpaciju političke moći od strane domaće političke klase? Zašto u pojedinim “demokratskim” zemljama decenijama na vlasti stoluju isti ljudi kao doživotni monarsi. I na kraju, ali najvažnije: zašto ljudi prihvataju da emigriraju u države sa istinski demokratskim političkim sistemima umjesto da izgrade takve sisteme u svojoj državi. Odgovor se provlači kroz pasaže cijele knjige, a naročito je uvjerljivo ilustrovan u poglavlju “Ukleta spirala”. U njemu se opisuje nama svima dobro poznati mehanizam održavanja permanentne autokratije koji autori imenuju terminom “ekstraktivne institucije”: kombinacija represije, korupcije, birokratske mašinerije i sprege interesnih grupa – od političara, biznismena pod protekcijom države, lokalnih “poglavica”, medija, pa do religijskih vođa. Oni stvaraju dijaboličnu kombinaciju koja zarobljava jedno društvo u zamku prividne demokratije koja je de facto diktatura kojoj se teško oduprijeti. U masi slučajeva, ta je domaća autokratija po svojim efektima teža od strane okupacije.

4.

Ako je dijagnoza Asemoglua i Robinsona tačna, nama su kao narodu perspektive sumorne. Mi nikada nismo živjeli u neautokratskim sistemima, a ni danas još nismo uspostavili potpunu i istinsku demokratiju. S druge strane, živimo u svijetu u kome vladaju nejednakosti. U bogatim zemljama ljudi su zdraviji, žive duže i znatno su obrazovaniji. Imaju neuporedivo veći standard i mogu sebi da priušte stvari o kojima siromašni mogu samo da sanjaju.

Posljedice su lako predvidive i očite: u BiH i Srbiji suočavamo se sa takvim stepenom iseljavanja stanovništva da se s pravom može govoriti o pravom egzodusu. Ta činjenica je prima facie dokaz da nešto nije u redu sa našim političkim sistemom. Prema analizi Asemoglua i Robinsona, tek površinski uzrok tog egzodusa je siromaštvo – ono je posljedica - suštinski uzrok je manjak političkih i individualnih sloboda. Za ocjenu ove teze vrlo ja važno uočiti gdje naši sugrađani odlaze: ogromna većina njih ide u pravcu Zapada, tj. onog što ovi autori opisuju kao mjesto gdje liberalna prava i slobode predstavljaju temelj uspjeha.   

To su mjesta gdje su ljudi sigurni da im vlast neće manje-više otvoreno konfiskovati imovinu, udarati nezakoniti harač, niti ih hapsiti, etiketirati i proganjati zbog njihovih uvjerenja. Gdje ljudi mogu slobodno da realizuju svoje potencijale, bez mreže korupcije koja ih prekriva. Gdje politička moć nije uzurpirana od političke klike koja vam daje licencu za bilo koji projekt koji želite da pokušate. Gdje ne morate da se ponižavate tražeći “vezu” ili “štelu” za sve što vam kao građaninu normalno pripada. Gdje ne morate imati političku zaštitu da bi vam biznis uspio. Gdje morate vratiti kredit koji uzmete od nekog vašeg IRB-a. Ako su Asemoglu i Robinson u pravu – dok god ne uspostavimo takav politički sistem, mi ćemo kao narod nestajati. Otuda slijedi i daljnji zaključak: glavni neprijatelj nije neki eksterni igrač, već svi oni direktni i indirektni služitelji paklene mašinerije ekstraktivnih institucija koja je zarobila naše društvo.