U društvenim naukama zakoni ne važe neumitno kao u prirodnim. Niko normalan danas neće osporavati pitagorinu teoremu, niti ponovo otkrivati zakon gravitacije. Takve izvjesnosti, međutim, nema u ljudskom društvu: mi npr. znamo da je marksizam pogrešan i vodi u osiromašenje, da nacionalizam po definiciji vodi u sukobe, a autokratija u teror, itd., ali opet možemo da se odlučimo da slijedimo te doktrine. Ljudsko društvo zavisi od ljudske volje. Zato je u društvenim stvarima moguće ponavljati iste greške i ponovo zapadati u iste zablude. Zato je, na primjer, destruktivnu doktrinu nacionalizma moguće prepakovati u novo ruho “suverenizma” – unatoč nedvosmislenom iskustvu Austrougarske, paklu WW2 ili našoj tragediji iz 1990-tih.
Kada se čovjek decenijama bavi istraživanjem neke oblasti, onda dođe u fazu kada može da prepozna obrasce koji se opetovano ponavljaju u datoj sferi ljudskog djelovanja. Imajući u vidu skretanja udesno kojima u prethodnih deset godina svjedočimo na zapadnoj političkoj sceni, a koja su kulminirala nedavnim trijumfom Trampovog populizma u SAD, nije zgoreg podsjetiti se nekoliko takvih obrazaca:
Prvi zakon političke istorije: AUTOKRATE UVIJEK ISPUŠE
Jan Masarik je svojevremeno poentirao tezom: “Svaki diktator odlično izgleda do zadnjih deset minuta.”
Autokrate uvijek dolaze sa fanfarama i predstavljaju se kao personifikacija moći. I trude se da koncentrišu svu moć u svojim rukama. Ne samo političku i vojnu, već i ekonomsku, medijsku, pa i kulturnu. U tome leži i uzrok njihove neminovne propasti. Premda se uobičajeno predstavljaju kao Mesije koje je samo proviđenje poslalo narodu da ga provede kroz bespuća povijesne zbiljnosti, u pitanju su obični političari – koji, kao ni bilo koji drugi čovjek, nemaju uvid i znanje potrebno za razumijevanje svih segmenata kompleksne stvarnosti. Otuda oni nužno zapadaju u greške: kada je vaša riječ zadnja u svemu – i u politici, i u armiji, i u ekonomiji, i u kulturi, itd., vi nužno morate biti šarlatan, jer je nemoguće da razumijete sve te oblasti. Zato je i izmišljena podjela vlasti kao lijek za autokratsku bolest. Stvar je dodatno pogoršana time što autokratski režimi nužno imaju lošu kadrovsku selekciju i nikad ne mogu biti istinski meritokratski.
Autokrate su po pravilu okruženi šarlatanima, ulizicama, bleferima i mufljuzima svih vrsta, jer ljudi od integriteta neće bespogovorno ponavljati šta Vođa kaže. Autokratski karakter, međutim, traži slijepo podvrgavanje. Zato na kraju više nema stvarne diskusije ni o jednoj odluci, već se slijedi intuitivna volja Vođe u svim stvarima – računajući i one o kojima on pojma nema. Da li bi Putin napao Ukrajinu da mu klimoglavci kojima se okružio u Kremlju nisu tvrdili kako će ih u Kijevu dočekati sa ružama, a Zelenski kapitulirati za tri dana? Da li bi on napravio takvu grešku da je imao nekoga ko mu ima hrabrosti reći stvarno stanje stvari? Ali u autokratskim režimima takvi ili ćute ili padaju sa balkona. Zato je Vođa prepušten sam sebi i usljed svog ograničenog znanja mora praviti greške. Danas je teško razumjeti kako je moguće da su neki tako talentovani i daroviti političari, kakvi su uistinu bili mnogi diktatori, mogli da prave takve pacerske greške. Jednostavno: oni nisu djelovali u skladu sa stvarnošću jer nisu imali, niti mogli imati, uvid u stvarno stanje stvari. Bijedni kraj Hitlera i Musolinija samo je najpoznatiji slučaj takve vrste.
Drugi zakon političke istorije: SAMO JE SLABA DRŽAVA ISTINSKI JAKA DRŽAVA
Često se snaga jedne države poistovjećuje sa efikasnošću i brzinom kojom njeno rukovodstvo donosi odluke. To često vodi ka autokratskim argumentacijama: najbrže ćete donositi odluke ako ih donosi jedan čovjek ili politbiro. Ako, pak, primijenite komplikovane demokratske procedure, pa morate proći kroz sito i rešeto podjele vlasti, često ćete zaglibiti u višemjesečnim nadgornjavanjima između stranaka u vlasti, vlade i parlamenta i sl. Recimo, Putin je odluku o napadu na Ukrajinu mogao donijeti u sekundi aktom svoje volje.
No, Bajden je morao tri+ mjeseca da ubjeđuje Kongres da odobri pomoć Ukrajini. To, međutim, premda djeluje kao jasan marker slabosti, znači upravo suprotno: činjenica da Predsjednik svoju odluku ne može nametnuti Parlamentu, već ga mora ubijediti da glasa, znači da će ta odluka biti bolja, promišljenija i utemeljenija. Tj. da će država vući jače poteze.
Kompatibilno sa ovim ide i mantra “jak lider = jaka država”. Međutim, upravo je suprotno: ako država ovisi o jednom Vođi, onda je ona očito na staklenim nogama. Jer je uvijek neizvjesno šta slijedi nakon vođe. Zato takve liderski “jake” države često završavaju u anarhiji i političkom haosu nakon što vođa padne. A smjena vlasti uvijek je praćena neizvjesnošću šta slijedi. Ko može predvidjeti šta će biti politika Rusije nakon Putina? Sa druge strane, “slabe” države nemaju lidere, već moć nose institucije. To znači da je njihova politika neovisna o bilo kojem pojedincu i stoga je konstantnija i stabilnija. Putinisti npr., otkako je počeo rat u Ukrajini, često ismijavaju zapadne države zbog njihovih političkih smjena:
Ne shvatajući da je upravo u tome njihova snaga: da li se politika Finske prema Putinu promijenila kada je Sana Marin izgubila vlast? Da li je politika Britanije za jotu drugačija pod vladama Borisa Džonsona, R. Sunaka ili K.Starmera. Da li je Italija promijenila svoj pristup Rusiji pod čak desničarskom vladom Meloni? Naprotiv, one stabilno slijede svoje politike neovisno o tome ko obnaša funkciju.
Treći zakon političke istorije: NIKAD NIJE DO INSTRUMENTA – UVIJEK JE DO SVIRAČA
Ljudi često ne mogu razlikovati neku doktrinu od njene primjene. Tako mnogi okrivljuju hrišćanstvo za spaljivanje vještica, islam za terorizam, Marksa za gulage, a liberalizam za “pljačku resursa” nezapadnih nacija. No, doktrina je ono što je definisano jednim sistemom stavova, a ne ono kako je određeni političari – vrlo često sasvim nekapacitirani da razumiju tu doktrinu, ili svjesno skloni njenoj zloupotrebi, primjenju u praksi.
Klasičan primjer ove situacije je Ustav BH. Decenijama sa svih strana slušamo kako nešto nije u redu sa Dejtonom, kako je “Dejton donio mir, ali ne i funkcionalnu BiH” itd. No, mantra o nefunkcionalnosti BH nema veze sa Ustavom: dejtonski Ustav je, svojim tekstom, jedan od najboljih ustava na svijetu – problem je što ga niko ne poštuje. Tako Bošnjaci tvrde da je dejtonski Ustav “etnički diskriminatoran”, omogućava blokade i stoga stvara “nefunkcionalnu državu”, itd., a mi Srbi uzvraćamo tvrdeći npr. da BiH “ima samo deset nadležnosti iz člana III”, ili da “strane sudije u Ustavnom sudu nisu u skladu sa Dejtonom” itd. Sve su to obične laži i ništa od toga ne piše u našem Ustavu, niti se iz njegovog teksta može izvesti. Te prevare samo služe kao alibi za neustavno djelovanje. Sam Dejton je izvanredan instrument – problem su loši svirači.
Četvrti zakon političke istorije: SVE JE MNOGO KOMPLIKOVANIJE NEGO ŠTO IZGLEDA
Iako postoji urođena sklonost ka pojednostavljenom shvatanju stvarnosti u realnom životu, nemoguće je razumjeti bilo šta primjenjujući banalnu holivudsku good guys – bad guys perspektivu. Svaki put kada se pravi generalizacija tipa “SAD su zlo” ili “Rusija je neprijatelj demokratije”, pravi se elementarna metodološka greška. Recimo, Ratko Mladić nije samo ni heroj, ni zločinac. On je i heroj: neko ko je ostao sa svojim narodom kad mu je bilo najteže. Mnogi drugi oficiri JNA otišli su u svoje beogradske stanove i gledali našu muku sa TV ekrana. On je ostao i vodio je borbu poprilično uspješno. Ali on je i zločinac jer je odgovoran za masakr hiljada nenaoružanih ljudi – što je najveća sramota našeg naroda u prethodnih sto+ godina. Takva dvosmislenost u manjoj ili većoj mjeri postoji u svakom istorijskom događaju – pod uslovom da se ne prihvata jednostrana istorija napisana od strane pobjednika.
Naravno, ovo ne znači relativizaciju: mi nećemo opravdati Hitlera zato što je ekonomski podigao Njemačku. Ali, ako se držimo banalnih klasifikacija, nikad nećemo dobaciti do razumijevanja frapantne činjenice da su ga milioni Nijemaca egzaltirano podržavali unatoč njegovoj suludoj politici.
Peti zakon političke istorije: DEMOKRATIJA JE LUKSUZ ZA BOGATE
Staro je pitanje šta je starije – kokoš ili jaje. U političkoj istoriji još od atinskog trga vodi se rasprava da li je nužni preduslov demokratizacije jednog društva njegovo bogatstvo i razvijenost. Ili je demokratizacija nužan uslov za razvoj i bogaćenje. Istorijsko iskustvo nam jasno i nedvosmisleno kaže: sva društva istinske demokratije, ljudskih prava, pravne države itd. bila su i jesu bogata i moćna. No, sva bogata i moćna društva nisu bila demokratska. Ono što nas istorija ipak uči: na dugoročnom planu, bogata društva moraju biti demokratska. Autokratski sistemi mogu kratkoročno postići izuzetne ekonomske ili vojne efekte; takođe, ako posjeduju neki ekstraordinarni resurs, tipa nafte, oni mogu biti bogati i bez demokratije zasnovane na ljudskim pravima. Ali dugoročni progres suštinski je ovisan o demokratizaciji, i takva društva, ako ne naprave političku tranziciju od autokratije ka demokratiji, na kraju završe u siromaštvu i nazatku.
Šesti zakon političke istorije: NEDEMOKRATSKA VLAST SE NE SMJENJUJE DEMOKRATSKIM SREDSTVIMA.
Demokratija je zamišljena kao mehanizam koji štiti i narod i vlast. Ideja je jednostavna: nakon što odradi mandat nosilac vlasti biva zamijenjen drugim i tako u beskonačnost. No, mnogi ne mogu odoliti iskušenju i uzurpiraju vlast. S obzirom da to nikad nije moguće unutar istinski demokratskog sistema, oni moraju suspendovati demokratiju. To ne mora biti u formi de facto ukidanja. Naprotiv, u savremenim državama stvar se obavlja unutar formalno demokratskih okvira. To se postiže dobro provjerenim sredstvima: od ukidanja javnog diskursa, destrukcije opozicije, izbornih prevara, korupcije i klijentelizma itd. U takvim sistemima de facto je nemoguće da se vlast smijeni na izborima. Zato tu narod mora da uzme stvar u svoje ruke kada, i ako, mu dozlogrdi. Upravo to se događa ovih dana u Srbiji: opozicija očito nema kapacitet da smijeni autokratsku vlast, izbori ni po najlabavijim mogućim kriterijima nisu na demokratskim standardima, javni prostor potpuno je poklopljen vladajućom strankom – i čak vođom koji se ne skida sa TV-a itd. Zato sada imamo na ulicama građane koji su, kao nosioci suvereniteta, odlučili da uzmu stvar u svoje ruke.
Smjena nedemokratske vlasti obično završava pogubno po vladara: za razliku od demokratije u kojoj odradite svoj mandat-dva i onda k'o gospodin uživate na vikendici, višedecenijski mandati po pravilu završavaju giljotinom, što se, recimo, desilo sa Miloševićem kada je 5. oktobra silom okončana njegova diktatura.
Sedmi zakon političke istorije: PRAVO PITANJE GLASI: KAKO GLASI PITANJE?
Nikad ne slušati šta političari pričaju, već šta rade. Riječi, naravno, imaju moć, i poruke znače, ali mnogi blefiraju. Da li Tramp zaozbiljno priča o okupaciji Grenlanda vidjećemo uskoro. Ili je to samo tema za zamajavanje masa. Klasična fora te vrste je Vučićevo balavljenje zastave u UN-u tokom “odbrane srpskog naoroda od stigme genocida”, dok je istovremeno pokušao muljati sa litijumom. Takve prakse uvijek su prisutne kod nedemokratskih političara. Jasno je zašto: ako ne možete dobiti podršku naroda za svoje politike, a ne smijete da ih pokušate nametnetu silom, morate folirati. Zato sa autokratijama uvijek treba primijeniti metodologiju našeg gradonačelnika: “Djela – a ne riječi”.
Osmi zakon političke istorije: SVAKI POLITIČAR KOJI VLADA VIŠE OD DVA MANDATA JE OPASNOST ZA SVOJ NAROD.
Zakon koji je jasan svakom ko razumije prvi zakon političke istorije. Pametne nacije, svjesne te opasnosti, instalirale su ustavne mehanizme koji onemogućavaju višedecenijsku vladavinu. Tako npr. 22 amandman na Ustav SAD zabranjuje treći predsjednički mandat. Kod mudrih političara to nije ni potrebno jer će se oni sami samoograničiti: svojevremeno su i građani SAD, i Kongres i svi ostali bukvalno molili Džorža Vašingtona da uzme treći mandat. On im je dao sokratski odgovor: “Niko nije dovoljno pametan da vlada tri mandata.” Za razliku od njega Tramp ima drugačije aspiracije: jedna od prvih stvari koju je uradio je da omogući sebi i treći mandat:
Dvomandatna vlast je osiguranje od nesavršenosti ljudskog bića. Koliko god čovjek bio darovit, koliku god imao energiju i pamet, on postepeno mora izgubiti moć da kormilari na racionalan način. Hitler, da je imao sreće i umro 1938. godine, bio bi zapamćen kao čovjek koji je podigao naciju iz poraza i poniženja WW1. Ovako je ostao zabilježen kao ludak koji je gurno svoj narod i čitav svijet u horor WW2. Putin da je bio vašingtonske pameti da ode sa vlasti prije 10 godina, bio bi slavljen kao čovjek koji je podigao Rusiju iz jeljcinovskog poniženja i postsovjetske bijede. Ovako će biti zapamćen kao diktator koji je pokrenuo suludi bratoubilački rat.
Deveti zakon političke istorije: VELIČINA JE BITNA, ALI TEHNIKA JE KLJUČ.
S obzirom da je diktaturu nemoguće dugotrajno održavati prinudom, autokrate uvijek moraju naći načina da razvodne otpor. Najpopularniji način za to je energiju revolucije usmjeriti na imperijalizam: umjesto stvarnog domaćeg neprijatelja koji je uzurpirao vlast, bavimo se neprijateljima spolja. Rusi se neće usprotiviti Putinovoj diktaturi ako se bave Ukrajinom, Amerikancima će Tramp lakše prodati svoje autokratske namjere ako ih zabavi Grenlandom. Ili, što bi naše lokalne autokrate rekle: “Potrebno nam je jedinstvo, jer su svi protiv nas”. Diktatori se uvijek bave pitanjem kolika je država, a nikad kakva je država.
Ova seljačka fora aspekt je mnogo važnije dileme koju je svojevremeno prepoznao Hajek: demokratija često završi u autoritarizmu, jer se pitanje izbora tretira kao odabir “Ko” treba da vlada. Pravo pitanje, međutim, glasi: “kolike ingerencije” vlast treba da ima – neovisno od toga ko je na vlasti. Ako neko želi carističke ingerencije, on mora ukinuti demokratiju. Da bi izbjegao revoluciju mora ispoljiti imperijalističke tendencije. Teritorija države nije, naravno, nebitna, ali mnogo je važnije kakva je to država. Ko je na vlasti nije irelevantno, ali je mnogo važnije kolike su mu ovlasti. Da nije tako, onda bi Rusija – zemlja sa najvećom teritorijom i najbogatija resursima, bila i najprosperitetnije mjesto na Planeti.
Deseti zakon političke istorije: MOĆ NARODA JE PRIRODNI ZAKON
Na kraju, sve je ipak u rukama naroda. Da li će se prihvatiti diktatura ili ropstvo stranom osvajaču, jedino je u moći naroda da odluči. Političari ga mogu samo inspirisati da donese ovakvu ili onakvu odluku.
Jedanaesti zakon političke istorije: SIGURNOST JE NAJNESIGURNIJA
Ropstvo – domaćem autokrati ili stranom zavojevaču uvijek se prihvata zbog sigurnosti i komformizma. Ali istorija nas uči da je to siguran put u propast. Tomas Pejn je svojevremeno rekao: “Svako ko prepusti dio svoje slobode za određenu sigurnost, ne zaslužuje ni slobodu, ni sigurnost i izgubiće oboje.” Jer kada jednom prihvatite da se povinujete volji diktatora – domaćeg ili stranog, a ne zakonima i ustavu, vi ste osuđeni na permanentnu nesigurnost – jer nikad ne znate šta će gazda tog dana zapovijediti.
Ideja ustavne republike je da obezbijedi sigurnost kroz vladavinu prava i pravnu državu. Ustav i zakoni predstavljaju stabilne okvire dopuštenog djelovanja i obezbjeđuju područje sigurnosti za svakog. U autokratijama, gdje se vlada uredbama, a ne zakonima, takve sigurnosti nema, niti je može biti, jer svi zavise od hira moćnika na vlasti. Predsjednik Ukrajine Zelenski potpuno je u pravu: “Sloboda je skupa, ali ropstvo je još skuplje”.