Narodi bivše SFRJ većinom izgleda nisu shvatili da se 1989.
nije raspao samo komunizam, već i koncept partijske države. Tako smo nakon
raspada SFRJ svi zaglibili u partijsko-liderskim državama, samo bez
(oficijelnog) komunizma. Milošević i Tuđman momentalno su uspostavili takvu vrstu
države, s tim da se Hrvatska postepeno oslobodila. Srbija je imala kratki intermeco
nakon Miloševića, da bi Vućić ponovo uspostavio jaku partijsko-lidersku državu.
Najvažniji primjer tog tipa države je, naravno, putinistički režim u Rusiji i
putinizam predstavlja uzor model za mnoge takve režime širom bivšeg istočnog
bloka, a i kod nas na Balkanu.
No dobra
vijest došla je ovih dana iz Crne Gore: najdugovječniji balkanski režim te vrste
oboren je nakon tridesetogodišnje vladavine. Još ostaje da se vidi “šta” je
pobijedilo, ali sasvim je jasno šta je poraženo: partijsko-liderska država. Što
je sjajna vijest sama po sebi. Nakon poraza Izetbegovića, poraz Đukanovića govori
nam da se već može misliti o jednoj obećavajućoj tendenciji, a ne tek jednom
izolovanom slučaju. Imajući u vidu neminovni poraz putinista u Ukrajini, ovo bi
moglo značiti da će partijsko-liderski model države, kao jedna forma autoritarizma,
i kao takav neprimjeren ljudstvu XXI vijeka, konačno nestati sa političke
scene.
Šta je to “partijsko-liderska država”? Lako ju je prepoznati po nekoliko karakteristični markera – najočitiji
su: vladavina partijskog Vođe, partijsko prekrivanje svih segmenata društvenog
života, obesmišljavanje i destrukcija institucija i ustava zemlje, kontrola kompletnog
javnog prostora i diskreditacija drugačijeg mišljenja itd.
1.
U takvim državama moć je koncentrisana u rukama
jednog čovjeka ili politbiroa stranke. Ovo se lako dijagnosticira na osnovu činjenice da je nebitno
koju funkciju “vođa” obavlja – da li je predsjednik, premijer, član
predsjedništva, ili čak ne obnaša u datom momentu niti jednu funkciju do
predsjednika stranke – politike države su uvijek rezultat njegove volje:
šta Vođa zapovjedi to postaje oficijelna politika države i propis za institucije.
Drugi karakterističan marker ovih režima
je ovisnost o dugotrajnom liderstvu: Putin u Rusiji, Lukašenko u Bjelorusiji,
Milo Đukanović u CG, Vučić u Srbiji, Izetbegovići i SDA u Bošnjaka, Dodik i
SNSD u Republici Srpskoj, Čović i HDZ u BH Hrvata itd., višedecenijski su
vladari koji izgledaju kao da će vladati do sudnjeg dana. To je jasna
diferencija u odnosu na moderne
razvijene demokratije – koje su naučile važnu lekciju da “moć kvari” i da su periodične
smjene vlasti način da se sistem na zdrav način regenerira. Ko se danas sjeća
likova poput Davida Kamerona ili Tereze Mej u Engleskoj, ili Fransoa Olanda u
Francuskoj? Nasuprot tome, partijsko-liderski režimi teže da se reprodukuju u
beskonačnost.
Tako
umjesto stvarne demokratije imamo
višedecenijsku vladavinu volje jednog čovjeka i/ili uskog kruga stranke, sve to
unutar formalno korektnih demokratskih izbora.
2.
To zapravo znači da je ukinuta stvarna podjela
vlasti kroz sistem disperzije moći u različitim institucijama i Ustavom kao granicom
preko koje ničija volja ne može ići. U partijsko-liderskim režimima institucije države su obesmišljene i dovedene do parodije – one donose odluke
aklamacijom, i samo služe da potvrđuju
šta vođa/partija nalažu. Iako takve države formalno imaju Parlament, on je samo
puka pričaonica koja na kraju izglasa zapovjed Vođe. Kada bi Vođa izjavio da će
sutra “padati pečeni pilići s neba”, poslanici većine ne samo da bi to bez
problema izglasali, već bi počeli da nas žustro uvjeravaju kako će se to desiti
i čuditi se kako smo toliko slijepi da to ne vidimo. Lakoća sa kojom je,
na primjer, naša Narodna
skupština, donijela neke potpuno sulude (a i antiustavne) zakone, najbolje je
svjedočanstvo toga. Ne treba sumnjati da će i najnovija ludost, kojom je
najavljena antiustavna diskriminacija LGBT zajednice, biti glatko usvojena od
strane poslanika većine.
Naprosto, poslanici se ne osjećaju vezani ni Ustavom, ni zdravim
razumom, ni elementarnom pristojnošću, a parlament je običan protočni bojler
koji služi da pretvori u zakone sve što Vođi padne na pamet, ma koliko to
suludo bilo.
Suština
je: poslanici zapravo nisu
predstavnici “naroda” (i LGBT su
valjda neki “narod”), već predstavnici Partije. Skupština u takvim državama
pogrešno se naziva “narodna” – ispravno bi bilo reći “partijska”. Za razliku od
modernih zdravih država u kojima predsjednik ili vlada često imaju problem da
dobiju podršku parlamenta za svoje politike (sjetimo se samo zlopaćenja mnogih
američkih predsjednika oko podrške u Kongresu), kod nas to ide po automatizmu.
3.
Iz ovog proizilazi sledeći karakterističan marker: katastrofalna
kadrovska politika, koja izbacuje na funkcije razne jadne “Obrenke” i slične
“ne obadaj se” likove.
Jer pametni ljudi od integriteta neće, naravno, slijediti
zapovjedi vođe i partije bespogovorno. S obzirom da Parlament, kao ni ostale
institucije države, ne služe svojoj suštinskoj svrsi: da budu platforma za
kvalitetnu diskurzivnu raspravu u svrhu donošenja najumnijih javnih politika,
već su aklamaciono tijelo, onda je jasno da ona moraju biti sačinjena od
podobnih poslušnika, koji će slijepo slijediti zapovjedi, ma kakve one bile.
Ovo što se događa u Rusiji je zastrašući primjer do koje granice to može da
ide. U Srbiji je nedavno Parlament čak “raspravljao” o najvažnijem nacionalnom
pitanju bez da je iko od poslanika vidio (??) papir sa prijedlogom o kome se treba
raspravljati.
4.
Logična
posljedica je represivni karakter
takvih režima. Nesaglasni se proganjaju i teži se njihovoj eliminaciji do stvaranja
atmosfere jednoumlja
i jednodimenzionalnog društva. Od uvijenih parola tipa “nacionalnog
jedinstva”, do manje uvijenih etiketiranja “izdajnici”, “soroševci” i sl, pa
sve do fizičkih progona, kakav je, na primjer, nedavni progon dvije hrabre
tužiteljke u Srbiji koje su bile dovoljno jake ličnosti da slijede ustav i
zakone a ne naloge režima.
Partijsko-liderski
režimi po definiciji su represivni jer teže da stvaraju zarobljena društva u
kojima bi oficijelni stav partije/Vođe bio podignut na nivo političkog stava i
mišljenja cijelog društva. Stoga se svako mišljenje koje iskače iz dopuštenog
narativa anatemizira se kao
“anti-državno” i “izdajničko”. Svako ponašanje koje ne slijedi zapovjedi režima
se progoni. To je kvaziorvelovski projekt pravljenja Partije-države koja nadgleda i kontroliše čitav društveni život. Zakoni kakvi su ovaj o
kleveti/uvredi, napadi na novinare i LGBT,
pokušaj preuzmanja političke kontrole nad sindikatima (https://srpskainfo.com/neprihvatljivo-da-sindikalno-djelovanje-nije-izuzeto-iz-politickog-mitrovic-o-manama-nacrta-zakona-o-registru-nvo-u-srpskoj/ ) itd, samo su različite pojavne manifestacije
iste logike: gušenja slobode javnog iznošenja
stavova koji nisu u saglasnosti sa oficijelnim narativom.
Politička istorija XX vijeka jasno nas je naučila da je ovo
negativna tendencija, i da ove vrste političkih režima, u krajnjim instancama,
neminovno vode u stagnaciju. Istinska demokratizacija društva je imperativ. Ne
samo moralni, već i utilitarni. Republika Srpska možda zaista treba biti pod
obavezno pisana punim nazivom, a ne RS skraćenicom. Ali, ako se ova pogrešna
tendencija hipertrofije
partijsko-liderske države nastavi, još preciznije će biti pisati “Republika” Srpska –
jer će to biti republika samo još po nazivu.