Ljeto je
doba putovanja i putopisa. Za razliku od normalnog
svijeta koji se u vrelom julu otisnuo na more, ja sam se odlučio za nastup na
šahovskom turniru u Travniku. I nisam pogriješio: Travnik je
prelijep i malo gdje postoji manje mjesto sa više kulture, istorije i prirode
za ponuditi. Od fascinantne tvrđave – „Starog grada“, preko „Lutvine kafane“,
Šarene džamije Sulejmanije, kafane „Konzul“ i andrićevih hodograma, pa do ćevapa
kod „Harija“ i lijepih i hladnih voda potoka-rijeke Šumeće. Za razliku od Novog
Travnika, komunističkog potemkinovog sela koje je postalo grad duhova, ovaj
stari nikad nije bio življi i u njemu nema ništa od one „travničke dosade“ koju
je vidio Andrić. To definitivno nije tipična bosanska zabit, mahala
zaboravljena i od boga i od naroda. Već je mjesto koje ima i temu i ideju.
Vezirski grad iz „konzulskih vremena“.
Pripreme za ovaj turnir
bile su drugačije nego obično: umjesto studiranja protivnika i bezbrojnih
varijanti, fokus je bio na čitanju „Travničke hronike“. Kao mladić nisam volio
Andrića. U mom društvu iz legendarne banjalučke kafane „Šišmiš“ postojala je
oštra ideološka podjela na fanove Andrića i Crnjanskog. Ja sam uvijek bio zagriženi
fanatik ove druge grupe. Kod Andrića me je odbijala njegova hladna mračnost, a
i pomalo rasistički stavovi o Bosni, Bosancima, i naročito muslimanima. Do
mjere da se može govoriti o antiislamskom patosu andrićevske proze. Nadam se da
je ovo samo moj pogrešni lični utisak, impresija jednog čitaoca amatera, kakav
sam, te da ozbiljniji poznavaoci Andrića mogu sa lakoćom pobiti ovu zabludu.
Jer takvi sadržaji bili bi nedostojni jednog velikog intelekta. Ali, čak i ako
odbacimo antimuslimanski patos, njegova jasna kritika (koja na pojedinim
momentima liči na prezir) svih nas u BiH ne može se poreći. Na primjer, on se
ne libi da nam govori o „neprosvećenom i varvarskom bosanskom svijetu“ u kome
caruju „rakija, nerad i grubost svake vrste“. Bosna je jedna „bedna zemlja …
orijentalna bijeda i nemaština … ispinjena besnilom divljaka koji su izgubili
naivnost.“ Itd.
Ovakvi pasaži o
Bosni tipično su i opšte mjesto kod Andrića i izvor moje mladalačke odbojnosti
prema ovom majstoru. Ipak, kako starim, sve više uviđam njegovu mudrost. A
nekoliko dana u Travniku, i zamišljenih ćaskanja sa voštanim Ivom, bilo je
dovoljno da se ta promjena u mišljenju još više učvrsti.
Već na samom ulasku u
grad dočekala me je tipično bosanska apsurdna vijest: sa figure Andrića pred
travničkom bibliotekom ukradene su naočale, olovka i knjiga. Naočale su u
međuvremenu vraćene. S obzirom da su u pitanju bezvrijedne stvari ovaj kriminal
ne može biti objašnjen interesno, nekom koristi, već čistom zloćom. Afinitetom
prema belaju i zlu kao takvom. Ona potreba da komšiji crkne krava, da drugi
propadne premda se to nas ništa ne dotiče, koje su tako tipične za ove krajeve,
i koje su jedan od andrićevskih lajtmotiva. U „Ispovjestima“ sv Avgustina ima
jedan luđački pasaž u kome on kao svoj najveći grijeh opisuje krađu komšijinih
krušaka. WTF? Koga briga za glupe kruške. Ali Avgustinova poenta je: kruške mu
nisu trebale – imao ih je u svom dvorištu koliko god; a nisu mu se ni jele. To
je tako velik grijeh jer je učinjen upravo samo iz afiniteta prema zlu, iz
želje da se drugome nanese šteta, čak i bez lične koristi. Lična korist je
upravo samo ta šteta drugog i naše perverzno zadovoljstvo da joj svjedočimo.
Kako drugačije objasniti kada, na primjer, bošnjački poslanici u Parlamentu BiH
blokiraju izgradnju Hidroelektrane na Drini, ili autoput preko „hrvatskih“
teritorija. Do andrićevskom „čudnom logikom ljudskih slabosti“.
I prvi kontakt sa
domaćinima bio je indikativan: pored legendarnog voza „Ćire“ jedna fina baka
prodaje knjige i ostale đakonije. Kada sam upitao da li ima nešto od Andrića
odgovor je bio iznenađujući: „Imam, ali na ćirilici. Vi to sigurno nećete.“ ???
Jedva sam se suzdržao da ne uzvratim drskim: gospođo, Andrić je pisao
ćirilicom.
Jedna od stvari koja mi je u zadnje vrijeme baš išla
na živce kod nas u RS je ova nemišljena i ničim izazvana kampanja „odbrane
ćirilice“. Koju niti ko napada niti je od čega ugrožena. Vlada Republike Srpske
čak je promovisala „Zakon o zaštiti ćirilice“, a gomila patriota svih vrsta
zadala se da nas oduči od latinice. Činjenica da jedna pristojna gospođa živi u
uvjerenju da neko neće da čita Andrića na ćirilici pokazuje nam da su drevni
animoziteti i dalje realni i žive, i da „odbrana ćirilice“ možda i nije tako
apsurdan posao kako se to jednoj učenoj budali može učiniti.
Takve glupe i
nepostojeće teme uvijek su odlična prilika za najjeftinije rodoljublje i
patriotisanje i tipičan primjer produkcije fikcija koje služe da održe kavgu
podgrijanom. Pravilo je: sukobimo se oko nerješivih identitetskih pitanja,
umjesto da očistimo smeće iz Lašve. Uz teferič pored rijeke raspravljajmo o
tome gdje Putin griješi i ko je počeo rat. Tipična andrićevska lekcija o Bosni.
Kada opisuje sjedeljke travničkih begova u Lutvinoj kafani, koji raspredaju metafizičke
trivijalnosti dok pored njih prolazi bura svjetske istorije, Napoleon, Peta
Koalicija, ustanak u Srbiji itd on daje matricu fatalističkih betera koja je očito
ostala živa do danas.
Putevi
Ko god je prošao Bosnom
upoznao je mučninu bosanskih puteva i šta znači Andriću ono „neprohodna i uboga
zemlja“. Ovaj za Travnik preko Kneževa iliti Skender Vakufa je tipična bosanska
kozija staza. Čovjek ne može da se ne zapita kako je moguće da jedna zemlja u
sred Evrope u XXI vijeku komunicira ovakvim drumovima. Odgovor je dao fra Ivo
iz „Hronike“: kada mu je francuski konzulat ponudio da napravi put do
gučegorskog manastira ovaj je odbio sa uvjerljivim objašnjenjem: „Niti govora.
Da su nam putevi bolji samo bi nam Turci lakše dolazili da nas maltretiraju.
Čak i kad oni sami naprave put mi ga kriomice razgrađujemo.“ Ta se odbrambena
doktrina nesvjesno održala do danas. Zanimljivo, više u Federaciji. Ako igdje
mora biti priznato da je Republika Srpska (bar njen zapadnio dio) „bolji
entitet“ to su putevi. Da bi došli do Travnika iz BL treba vam dva sata za
prelazak cirka 100 km. Više nego do Zagreba koji je 190 km od BL. U Bosni sve
traje duže.
Mržnja istorijom
Malo gdje
istorija proizvodi toliko zla kao u Bosni. Za
razliku od normalnog svijeta koji istoriju izučava da spozna sebe kroz vlastitu
prošlost, nama istorija služi da se zadojimo novim/starim animozitetima i ne
dopustimo da mržnja jednom presuši. Karakterističan primjer je spomen ploča
braći Kulenović, koju vidite dok se penjete na travničku tvrđavu.
Od tri brata dvojica su
poginula u borbi sa ustaškim okupatorom, dok je Skender, iako korifej
bosanskohercegovačke književnosti, bio žrtva „velikosrpske hegemonije“. Malo
znam o životnom putu Skendera Kulenovića, ali čisto sumnjam da je neko ko je u
doba socijalizma dobijao nagrade za svoj rad, i obnašao funkcije tipa direktora
sarajevskog pozorišta, bio čak urednik u beogradskoj Prosveti i
sekretar Narodne skupštine FNRJ, itd. mogao biti neka posebno velika žrtva „velikosrpskog-šta-god“. Da te
podatke iz Skenderovog CV, dostupne čak i na BH Wikipediji, znaju oni Bošnjaci
koji pročitaju ovu tablu, vjerovatno bi i sami poželjeli da budu takva „žrtva“
„velikosrpskog nacionalizma“. Ali, kao
što rekoh, nas ne zanima stvarna istorija, već nam treba instrument za
beskonačnu proizvodnju zle krvi.
I to vidimo čim otvorimo dnevnu štampu. Dok sam na turniru obično ne čitam novine niti pratim net. Čim sam napravio izuzetak i
uz jutarnju kafu virnuo šta se događa, mogao sam samo konstatovati da se mi
nismo emancipovali od andrićevskih opisa bosanskih naroda, koji, nažalost, još
uvijek stoje. Recimo, ova dva lika sa svojim temama kao da su istrgnuti iz
nekog andrićevskog noara:
Čovjek ne može da se ne
zapita gdje su ovi učili geografiju i istoriju. Andrića sigurno nisu čitali. Inače
bi znali šta znači otkopavanje „davno zatrpanih mržnji“ o kome je on tako
uporno pisao.
Sukobi u Bosni uvijek su ovako besmisleni i neproduktivni. Oni više služe da se nešto razgradi nego da se stvori. U šahu,
svaka partija, svaki poraz, tjera vas da se usavršavate, radite na sebi, da
nadmašite protivnika svojim kvalitetom. Ne možete očekivati pobjedu tako što će
protivnik postati lošiji. Već vi morate postati bolji. Mržnja i zla krv ništa
vam ne pomažu, samo od vas prave laku metu. A nakon partije poredate figure i
započinjete novu. U Bosni se pak, svaki spor pretvara u biti ili ne biti,
istorijsko pitanje koje seže u istjerivanje drevnih pravdi. U kojima nije cilj
pobijediti i nešto stvoriti/naučiti, već pogaziti pravo onog drugog. I zato su
naši sukobi, ne samo nerješivi, već i autodestruktivni. To se proteže od
religije do svakodnevnih običnosti. Tipa čiji su ćevapi bolji.
Premda su ovi kod
„Harija“ ili u „Konaku“ stvarno ekstra, kao pravi srpski nacionalista ja sam ipak
na stanovištu da su naši banjalučki „kod Muje“ za koplje ispred. A kao stariji
čovjek sve više uviđam da bi i naša velika istorijska pitanja najbolje uradila
da se svedu na nešto tipa ćevapskih nesporazuma: dobar razlog da se palamudi
dok ih majstor ne ispeče. Andrićevski travnički begovi sa teferiča na sofi
Lutvine kafane i nisu tako naivna metafora – oni izražavaju istočnjačku mudrost,
„duboki turski pesimizam“ – „slow down“, sve će to ionako proći.
Šta bi Bosna mogla biti, kada to „sve“ prođe? Često
se kaže da je to Jugoslavija u malom, ili čak Evropa u malom. Gradići poput
Travnika to potvrđuju. Tu se zaista susreću sve nacije i vjere i globalizacija
ima svoj paradni primjer na mjestu od cirka 15 000 stanovnika. Islam naravno
dominira, a orijentalni duh se osjeti. Ali tokom večeri možete čuti
sevdalinka-bend koji uz Divanhanu izvodi i „srpsko kolo“, dok pored vas prolaze
dvije dame: pokrivena muslimanka i manekenka u miniću sa grudima. Baš kako svijet
XXI vijeka i treba da izgleda. Ili, jednostavnim riječima starog Vezira:
„osnovna čovječnost koja mora da vlada iznad svih trenutnih sukoba i prolaznih
stanja“.