<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Savanović: Šta nije u redu sa Dejtonskim ustavom?

Dejtonski ustav je svojim tekstom jedan od najboljih ustava na svijetu

05. decembar 2023, 9:24

Otkad je stvoren tzv. „Dejtonski“ Ustav, predmet je konstantnog osporavanja, negiranja, poziva na reviziju ili čak odbacivanja u potpunosti. Stalno smo slušali priče o „Dejtonu 2“, tranziciji „Dejtonske“ BiH ka „Briselskoj“ BiH i sl. Najnoviji primjer te anti-Dejton kampanje prezentovao nam je Miro Lazović: gostujući u Pressingu N1 29.11. “Dejton” je ocijenio kao “neuspješan eksperiment” koji treba poništiti, a slijedio ga je i Predsjednik RS, proglasivši „Dejton“ već mrtvim.

Istina je upravo suprotna - Dejtonski ustav je svojim tekstom jedan od najboljih ustava na svijetu. On, doduše, ima nekoliko tehničkih manjkavosti, koje su, međutim, lako otklonive. Problem je što taj Ustav niko ne poštuje i svi ga selektivno tumače – naši političari naprosto varaju i nekada nesvjesno, a mnogo češće svjesno, krivotvore ono što u Ustavu piše. Pogledajmo nekoliko popularnih antidejtonskih narativa.

Bošnjačke prevare

Jedna od dominantnih antidejtonskih strategija u bošnjačkom političkom korpusu jeste tvrdnja da je naš Ustav etnički diskriminatoran. U tom kontekstu najčešće se navodi „Sejdić-Finci“. I to je i tačno – zaista je neprihvatljivo da se neki naši sugrađani ne mogu kandidovati za neku političku funkciju. Da li je nama normalno da se neki Bošnjak ili Crnogorac iz Republike Srpske ne može kandidovati za člana Predsjedništva BH iz RS, ili za Dom naroda PSBiH? Međutim, to nije nikakav antidejtonski argument, jer je u pitanju lako otkloniva anomalija. Političari iz RS su predložili korektno rješenje: umjesto da za izbor predstavnika na ove funkcije stoji „pet Srba“ iz RS, kako je to slučaj sa Domom naroda – treba da stoji „pet iz Republike Srpske“.

I time je ovaj „nerješivi“ problem riješen na suštinski način. Ko zna? – možda se za par godina pojavi Bošnjak kandidat za Predsjedništvo za koga će glasati i većina Srba. Koliko god to iz današnje perspektive djelovalo kao naučna fantastika, zapravo je vrlo moguće. Ko je, recimo, mogao prije 50 godina očekivati da će crnac musliman biti predsjednik SAD-a? Pa je Barack Hussein Obama ipak to postao. Prema tome, ovaj problem je lako rješiv – njegovo nerješavanje je očit dokaz da nekim bošnjačkim političkim akterima odgovara održavanje narativa kako je Ustav diskriminatoran.

Druga karakteristična mantra je tvrdnja o „nefunkcionalnosti“ BH. Stalno slušamo kako je „Dejton donio mir, ali ne i funkcionalan politički sistem“.

Kao i u svim konsocijacijskim demokratijama, i u BH postoji mnoštvo veto-mehanizama koji omogućavaju ustavne blokade i parališu donošenje političkih odluka. Tvrditi na osnovu toga da je država „nefunkcionalna“ je laž koja pokazuje elementarno nerazumijevanje konsenzualnog „duha“ našeg Ustava. Naime, u pitanju su tzv. „negativni“ veto osigurači koji onemogućavaju preglasavanje. To su osigurači protiv „tiranije većine“. To nisu veta koja omogućavaju manjini da nametne svoju volju većini, kako to lažno tvrde u Sarajevu. Jer niko po našem Ustavu nema mogućnost da nametne svoju volju drugome – ni manjina, ali ni većina. I to tako i treba da bude i jedino je i moguće u podijeljenim društvima kakvo je BH. Da nema tih veto osigurača, većina bi mogla da nametne manjini svoju volju. Što je nenormalno i ponukalo bi manjinu da pribjegne onome što Robert Dal naziva „abnormalna politička ponašanja“. Tj. ugrozilo bi sistem u cjelini. Zašto su Amerikanci u Dejtonu dali tako malo nadležnosti državnom nivou BH? Zato što su vrlo pametno razumjeli da se mi možemo dogovoriti samo oko tih par stvari - tipa spoljne politike. Sada vidimo da je i to bilo preoptimistično i da mi ne možemo postići konsenzus čak ni oko EU integracija.

Treća karakteristična mantra je fora o „građanskoj“ BH. Pri čemu se to shvata kao formula „jedan-čovjek-jedan-glas“. Međutim, to nije stvarno značenje termina „građanski“, već je formula za „većinski“ („vestminsterski“) model demokratije. Svaki student prve godine zna da termin „građanski“ znači opozitnost „podaniku“: to su državljani jedne države koji imaju garantovana sva „građanska“ prava – za razliku od podanika, čija su prava predmet volje i hira vladara. BiH uistinu nije „građanska“, ali ne zato što u njoj nije (i ne treba ni biti) instaliran većinski model demokratije, već zato što vlasti – i one u Sarajevu i ove naše u Banjaluci, svoje građane tretiraju kao podanike i bez pardona gaze njihova prava kako im se prohtije.

Četvrta popularna sarajevska antidejtonska strategija je tvrdnja o oktroisanosti Ustava: naš Ustav nije usvojen u standardnoj ustavotvornoj proceduri, već je „nametnut od strane SAD-a“. Često se kaže kako Ustav nije čak ni naknadno verifikovan u Parlamentarnoj skupštini, te kao takav ne može biti prihvaćen sa stanovišta kardinalnog uslova legitimnosti ustava: da je on akt volje građana. I to je lažna tvrdnja: prema mjerodavnoj teoriji ustava, „pristanak“ na ustav uopšte ne mora biti eksplicitan – iskazan glasanjem ovlaštenih predstavnika na ustavotvornoj skupštini ili referendumom. Svako od nas „pristaje“ na Ustav kada u momentu punoljetstva uzima dokumente države – ličnu kartu, pasoš i sl. Dakle, iako većina građana nikada nije ni pročitala Ustav BH, a kamoli dala saglasnost na njega, oni u momentu kada uzimaju dokumente države daju tzv. „prećutni“ pristanak (tacit consent) na Ustav. To znači da smo svi mi prihvatili taj Ustav - računajući čak i najveće osporavatelje istog.

Srpske prevare

Ništa manje varalice po pitanju Ustava BH nisu ni politički predstavnici nas Srba. Tako npr. mi stalno slušamo o tome kako BH ima samo onih deset nadležnosti iz člana III 1. Ustava BH, dok „sve ostalo pripada entitetima“ (član III 3 a). Naši političari namjerno staju kod ovog i ne čitaju dalje, (npr. član III 5 a) koji kaže da će BH preuzeti i one nadležnosti oko kojih se entiteti usaglase da idu na nivo države, i, što je još važnije: „koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta ... BH„. Osim toga, BH ima i druge dodatne nadležnosti koje su razasute po Ustavu – poput onih koje se odnose na zaštitu ljudskih prava.

Kompatibilna sa ovom je i famozna tvrdnja o „prenosu nadležnosti“. Naime, sasvim je jasno da su dodatne nadležnosti (poput vojske, VSTV i sl.) nastale u korektnoj ustavnoj proceduri: postojala je eksplicitno izražena „saglasnost entiteta“ (kako to propisuje Ustav članom III 5a) da se te nadležnosti „prenesu“ na nivo države. Što je verifikovano glasanjem predstavnika iz RS u PSBiH „Za“ taj prenos. Stoga naši političari pribjegavaju tzv. argumentu „prinudnog pristanka“: mi smo to morali učiniti, jer bi inače bili izloženi represiji međunarodne zajednice. Da je taj argument fejk znaju i početnici u ustavnoj teoriji: svaki ugovor, pa i ustav kao politički ugovor, događa se pod određenim omjerom snaga. Koliko god bili slabiji, vi de facto ne morate pristati da podlegnete pritisku. Kao što su to uostalom i uradili mnogi naši političari – prihvatili su smjenu i progon, umjesto da urade takvu stvar. Neki drugi su bili od manje čvrstog materijala, a sada se licemjerno pozivaju na to da su bili prinuđeni. No, važnija stvar je da je argument „prinudnog pristanka“ zapravo apsurdan: ako bismo ga prihvatili, onda, zapravo, nijedan ugovor ne bi bio validan – jer je svaki postignut pod nekom vrstom manjeg ili većeg pritiska. Mi, na primjer, nećemo proglasiti brak nevažećim, pozivajući se na „argument“ „frajer je uhvaćen na bebu“. Ako bismo prihvatili tezu da je (zbog postojanja pritisaka) prenos nevažeći, morali bismo prihvatiti i tvrdnju Bošnjaka da su oni pristali na sam Dejton pod pritiskom SAD i proglasiti i Dejtonski ugovor nevažećim. Dakle, kompletna ova fama oko „prinudnog“ prenosa nadležnosti je smiješna i ne stoji – bar prema savremenom shvatanju konstitucionalizma.

U zadnje vrijeme, u RS je naročito popularan antidejtonski narativ o Ustavnom sudu. Govori se kako Ustav zahtijeva da „strane sudije“ napuste sud. To je notorna laž, jer to ne piše u Ustavu. Naročito je lažna mantra o „duhu“ i „slovu“ Ustava: tvrdi se da je funkcija Ustavnog suda striktno lektorska - on mora samo „čitati“ da li nešto piše ili ne u Ustavu, a da bilo koje tumačenje znači uzurpaciju i preuzimanje uloge ustavotvorca.

Ovo je očito apsurdna tvrdnja. Iz prostog razloga što sve što nije normirano Ustavom mora da se istumači. Na primjer: pojam „državne imovine“ se nigdje u Ustavu BH ne spominje. To znači da Ustavni sud mora istumačiti iz teksta ustava šta on svojim “duhom“ o tome govori. Prema tome, tvrdnja da Ustavni sud, kada tumači „duh“ Ustava, prekoračuje svoje dejtonske ovlasti ne stoji – upravo suprotno: logikom našeg ustava, sud mora imati interpretativne ovlasti. (Međutim, naši predstavnici su često sasvim u pravu kada tvrde da Ustavni sud ne tumači kako treba pojedine slučajeve – ali to je potpuno različita stvar od pitanja interpretativne ovlasti suda).

U čemu je problem?

Ovo su samo nasumično navedeni primjeri - ilustracije zlonamjernog političkog ponašanja i pukog varanja. Takvih je primjera bezbroj. Nažalost, oni su postali opšteprihvaćene „istine“, koje nekritički ponavljaju svi, čak i eksperti i pripadnici akademske zajednice.

Prava tragedija „dejtonske BH“ nije u tome da ona ne funkcioniše, već da ona zapravo nikada nije pokušana - mi nikada nismo dali šansu našem Ustavu da se pokaže. Otkad je napisan, svi ga tretiramo kao kupusište sa koga uzima kako ko šta hoće. Apsurdno je govoriti o prelazu sa „Dejtonske“ na „Briselsku“ BH, kada „Dejtonska“ nikada nije ni isprobana i zaživjela. To nam dalje kaže da uzrok neuspješnosti BH na svim poljima nije njen Ustavni sistem, već neodgovorni političari varalice. Nije do instrumenta, već do svirača. Možete imati najsavršeniji Ustav, on neće raditi ako ga niko ne poštuje. Umjesto da tragamo za novim ustavom, mi bismo pametnije uradili da prinudimo naše političare da se počnu odgovorno ponašati i poštovati ovaj postojeći Ustav.