Poznata je dijagnoza da su usljed pretjerane i šarlatanske upotrebe pojedine riječi izgubile svoje pravo značenje i postale nešto sasvim drugo od onoga što su prvobitno označavale. Strateški termini kojima mi opisujemo svoje društvene odnose danas su kontaminirani do mjere da se upotrebljavaju za svakakve budalaštine. Tipičan primjer je riječ “fašizam” koju Benjamina Karić koristi da opiše opsadu Sarajeva, a putinisti da označe ukrajinski režim. Takva jezička konfuzija okružuje i termin (neo)liberalizam, koji je “pravim” Srbima posebno mrzak, iako zapravo ne znaju šta on označava, niti razumiju njegovu logiku. Što lako možemo dokazati analizom nekoliko karakterističnih narativa.
Kapitalistička ideologija
Tipična zabluda je da je (neo)liberalizam ekonomska doktrina koja forsira tržišnu logiku u sve segmente društva.
Liberalizam je tek sekundarno i ekonomska teorija. To je prije svega etička doktrina i moralni svjetonazor zasnovan na principu autonomije pojedinca – shvatanju svakog pojedinca kao “vrijednosti po-sebi-i-za-sebe”. Način kako se to ostvaruje u praksi su ljudska prava podignuta na nivo nedodirljivog aksioma koji niko (naročito ne država) ne može redukovati. Npr. u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti stoji klasična liberalna maksima da svaki čovjek ima neotuđive atribute: život, slobodu, vlasništvo i pravo na traženje sreće koji su superiorni u odnosu na svaku vlast.
Otuda slijedi “aksiom neagresije”: jedini kriterij legitimnosti je neagresorsko ponašanje: “Tamo gdje nema prinude nema se šta opravdavati”. U praksi to znači: svako može da misli, govori, radi, propagira itd. šta god želi dok god ne prisiljava druge da ga slijede. U istinski liberalnom društvu legitimno je biti vjernik, ateista, gej, hetero ili apstinent; legitimno (dopušteno) je i propovjedati taj stil i svjetonazor. Jedino nije dopušteno prisiljavati druge na ponašanja koja ne žele, ili im zabranjivati njihov svjetonazor i stil.
Tek posredno iz ovoga se izvodi doktrina slobodnog tržišta: ljudi su slobodni da razmjenjuju svoje proizvode na isti način kao i svoje ideje. Jedini kriterij je odsustvo prinude. Zato su liberali protivnici državnog intervencionizma i međunarodnih monetarnih institucija. Jedna od tipičnih zabluda glasi da su MMF i Svjetska banka “oružja neoliberalnog ekspanzionizma”. Međutim, upravo je suprotno: neoliberali su protivnici takvih “netržišnih” aranžmana iz prostog razloga što oni predstavljaju manje ili više prikriveno kršenje aksioma neagresije. Dovoljno je ovlaš posjetiti ključne neoliberalne portale tipa cato.org ili mises.org pa se uvjeriti koliko je ovaj mit daleko od istine.
Egoizam, sebičnost i odsustvo empatije
Druga tipična zabluda je tvrdnja da liberalizam favorizuje sebičnost i atomizaciju društva.
Ovo je naravno besmislica. Liberalizam dopušta svaku vrstu altruizma, društveno odgovornog ponašanja i kohezije. Ono što nije dopušteno je prisiljavati ljude da pomažu drugima ako to ne žele. Kada Doboj zadese poplave mi svi možemo da se angažujemo da pomognemo. Ali niko nema pravo da nas prisili na “radne akcije” niti “solidarni porez”. Država nema pravo da otima od jednih da bi pomogla drugima. Zato je sa stanovišta neoliberalizma politika poput OBAMACARE kršenje aksioma neagresije.
Razumjevanje principa vlasništva – jednog od bazičnih aksioma neoliberalizma, najbolje će ilustrovati o čemu se radi. Na primjer, često se kaže kako farmaceutske kompanije jureći za profitom ne pokazuju ni najmanje emaptije prema ljudskom životu. Tako Čarli Šin i Medžik Džonson već decenijama imaju AIDS, ali zahvaljujući skupim lijekovima koji su im dostupni žive sasvim normalno. Istovremeno milioni siromašnih u Africi umiru od te bolesti. Međutim, ovo je samo jedna strane medalje. Da bi se lijek napravio hiljade ljekara su uložili svoje živote i vrijeme u to. Nekima su se porodice raspale zbog fanatične odanosti poslu. Oni imaju svako pravo da traže taj profit. Za šta ih se može kriviti: da su upotrijebili svoja znanja, kapacitete, vrijeme i energije da bi nešto kreirali? Oni su stvorili lijek – novu vrijednost koje nije bilo i svako zadiranje u njihovu svojinu je ludističko kažnjavanje ljudi zato što su uspjeli. Kada je Bajden izjavio: “Američki narod želi da pokloni forumulu za vakcinu protiv COVIDa cijelom svijetu” – liberali su mu odgovorili: “Predlažemo Bajdenu i američkom narodu da otkupe patent”.
Džon Rols je sugerisao specifičan način testiranja ovog problema – tzv “princip maksimalizacije”. Koji glasi: sve razlike u bogatstvima i svi profiti su legitimni ako je “položaj onih najlošije stojećih u društvu bolji ili najmanje jednak kao prije tog profitiranja”. Npr. Bil Gejts se enormno obogatio na svojim biznisima. Ali položaj svakog čovjeka na planeti je bolji nego da on nije poduzeo te akcije i ostvario taj profit. Možemo li zamisliti koliko bi svijet bio lošije mjesto bez njegovih računara?
Destrukcija tradicionalnih vrijednosti
Još jedna karateristična zabluda je da je liberalizam “protiv” tradicionalnih vrijednosti ili zagovara neku vrstu antireligioznosti. Već je objašnjeno zašto je to zabluda: liberalizam nije “protiv” niti jednog sistema vrijednosti niti propagira ateizam. Već je protiv nametanja silom nekog sistema vrijednosti. U istinski liberalnom društvu svi njegovi članovi mogu biti ortodoksni i vjernici. Poenta je: oni su to neprinudno, zato što su sami tako odabrali. To veži i za samu liberalnu doktrinu: ona se antiliberalima ne smije nametati silom, već isključivo ubjeđivanjem i emancipacijom. Ništa nije više antiliberalno od “širiti demokratiju bombama.” Liberalna etika trijumfovaće sama od sebe razmjenom ideja, emancipacijom i evolucijom ljudskog društva.
Minimalna država
Sljedeći mrski pojam koji se ne razumije je minimal state. Mi smo kao narod neskloni toj vrsti države jer je, opet potpuno pogrešno, shvatamo kao slabu državu. U ekstenzivnim državama (kakve su bile sve srpske države dosad) država propisuje šta je dobro i šta treba da se radi. Na primjer, država odlučuje da se izgradi autoput Banjaluka-Gradiška i Klinički centar u BL. Šta ona dalje radi? – uzima (porezima) novac od svih građana RS (dakle i iz Trebinja i Bijeljine) i ulaže ga u te projekte. Ona time favorizuje banjalučane u odnosu na druge stanovnike. Naime, nakon izgradnje autoputa i KC život u BL će biti bolji, a privatna imovina (recimo stanovi) skuplja. To znači da će na račun svih građana (RS) jedan dio njih (BL) dobiti bolji životni standard i profit.
Kako u ovoj situaciji djeluje liberalna minimal state? Ona je “neutralna” i ne pravi nikakve takve izbore: ako građani BL i Gradiške žele autoput, oni sklapaju dogovor o tome uključujući i finansije (npr. koncesijom ili kreditom). Jedino što država radi je da kontroliše da li su svi akteri u odnosu ispoštovali uslove dogovora. Ona samo nadgleda provođenje ugovora. Zato se i naziva “Noćni čuvar” država.
Pljačkaška ideologija
Liberalna društva istorijski su dokazala svoju superiornu efikasnost u odnosu na sve alternative. To su uvijek bila najbogatija i najrazvijenija društva. Zato je antiliberalima posebno važna tvrdnja po kojoj ta društva svoju moć ne duguju vlastitim unutrašnjim principima, već pukoj pljački ostalih.
Istina je suprotna: bogatstvo je rezultat ljudskog stvaralaštva. Liberana doktrina nam kaže da će ljudi proizvesti najbolje ako ih pustimo da se slobodno takmiče i igraju vlastitim talentima i kapacitetima. Neki klinci počnu da eksperimentišu u garaži i nastane IBM. Sve kompanije koje trenutno nose svjetski progres su privatne firme tog tipa, a ključni ljudi poput Bila Gejtsa, Stivena Džobsa, Elona Maska, itd su paradigma primjeri onoga što je Ejn Rand opisala u svojim kultnim neoliberalnim knjigama: heroji poduzetništva. Oni nisu uspjeli na osnovu podrške države, već na osnovu toga što su imali sreću da se nađu u prostoru koji pruža najveće polje slobode za ispoljavanje kreativnih kapaciteta. Uspjeli su upravo zato što se država minimalno miješala.
Istorija Silicijske doline, i Kalifornija u cjelini, je ideal-primjer liberalne utopije. Zašto ljudi emigriraju u tom pravcu? – prije svega zato što mogu biti ono što žele. Ovo je tamo sasvim normalna stvar:
Da je pjevač Deen ostao u Sarajevu morao bi da se krije ili da odustane od ovakve veze zbog pritiska tradicionalističke malograđanštine.
Hiljade vrhunskih umjetnika zaputilo se u Kaliforniju i tamo stvorilo Hollywood. Hiljade vrhunskih IT stručnjaka zaputili su se u Dolinu i rezultat toga je: Apple, IBM, Google, Twitter, HP, YouTube, Tesla, Adobe, eBay, Intel, Facebook, Meta, PayPal, Amazon itd. Oni su došli ne samo zbog poslovnih prilika, već zato što tamo mogu biti ono što jesu.
Zato Kalifornija, bez nekih prirodnih resursa, ali sa najliberalnijim mentalitetom, ima veći GDP od Rusije, zemlje prebogate prirodnim resursima, ali osakaćene autoritarnim naslijeđem i nazadnim vrijednosnim sistemom.
Naravno, kao i svaka doktrina i neoliberalizam je podložan zloupotrebi. Nema sumnje da su Vlade SAD liberalizmom pokušale legitimirati svoj (često pljačkaški) ekspanzionizam. Ali, kriviti doktrinu zbog zloupotrebe političara koji falsifikuju liberalnu misao za antiliberalne svrhe, jednako je glupo kao i osporavati hrišćanstvo iz Jevanđelja zbog gadosti koje su u ime Hrista počinile “hrišćanske” crkve. Nikad nije do instrumenta, uvijek je do svirača.
Figure zla
Nigdje neznanje o (neo)liberalizmu nije tako očito kao kod spiska ličnosti koje se svrstavaju u ovaj blok. Karakterističan primjer je Džordž Soroš, kojeg gotovo svi “patriotski” portali predstavljaju kao “korifeja neoliberalizma”. U stvarnosti, Soroš je najuporniji a možda i najvažniji živi oponent neoliberalne doktrine. Čak je skovao termin “tržišni fundamentalizam” kojim pogrdno opisuje tu doktrinu, a u mnogim svojim knjigama (npr “O globalizaciji”) neoliberalizam označava kao glavnog uzročnika kriza. Za razliku od naših “patriotskih” šarlatana, Soroševa kritika je kompetentna i pogađa neke od ključnih slabih tačaka (neo)liberalne doktrine. No to ne sprječava diletante svih vrsta da ga predstavljaju kao “najmarkantniju figuru” neoliberalizma.
Sada se možemo osvrnuti na pitanje zašto Srbi “patriote” toliko ne vole (neo)liberalizam. Oni očito pojma nemaju šta je to. Zato animozitet ne može ni biti shvaćen ako se fokusiramo na sam (neo)liberalizam. Odgovor se krije u još jednoj jezičkoj konfuziji: liberalizam se poistovjećuje sa “Zapadom”. Iz pukog resantimana zbog konstantnih poraza koje smo doživljavali od strane “Zapada” mi odbacujemo i ideologiju koju poistovjećujemo sa tim mrskim neprijateljem. No propuštamo uočiti da je liberalizam sve ugroženiji i na “Zapadu” i da mnogi “zapadni” populistički političari koriste iste antiliberalne argumente kao i naši “patriotski intelektualci”.