Imajući u vidu frekventnost ove teme, i njen potencijal za izazivanje
sukoba, nije zgoreg hladne glave se podsjetiti šta na ovu temu kaže
međunarodno pravo i mjerodavna teorija secesije. A oni su kristalno jasni i
nedvosmisleni. Zasnovani su na dva bazična principa: „pravu naroda na
samoopredjeljenje“ i „teritorijalnom integritetu država“. Mnogi pogrešno
smatraju da su ovi principi u kontradikciji. Međutim, ako se ispravno razumiju,
lako se vidi da to nije tako.
Pravo naroda na
samoopredjeljenje
Problem secesije odnosi se na dva pitanja:
„Ko“ i „Kako“, tj ko i pod kojim uslovima može proglasiti nezavisnost. Odgovor
na prvo pitanje je lak: s obzirom da su u modernim državama građani nosioci
suverenosti otuda slijedi da samo oni mogu odlučivati o tome da li hoće ili ne
ostati u nekoj političkoj zajednici. Prema tome: zahtjev za secesiju može
podnijeti bilo koja grupacija građana koji mogu formulisati politički stav i
pretvoriti ga u političku platformu koja će dobiti podršku na datoj teritoriji (razni
kriteriji se koriste: od proste ili dvotrećinske većine pa do 55% što je
traženo u Crnoj Gori). Ako je rukovodstvo RS u stanju da formuliše platformu o
secesiji/samostalnosti na dovoljno uvjerljiv način da pridobije podršku građana
za to, takvom se političkom stavu nema šta prigovoriti. Isto važi i za druge.
Npr prije desetak godina gradonačelnik Ljubinja, smoren visokocentralizovanim
uređenjem RS-a, promovisao je platformu o izlasku Ljubinja iz Srpske. I to je
potpuno legitimna i legalna platforma.
Ova jednostavna doktrina
je važna za razumjevanje mnogih grešaka u tumačenju savremenih političkih
procesa. Npr često se smatra da samo federalne jedinice imaju pravo secesije.
Ili se govori o (ne)postojanju „istorijskog prava“ neke teritorije da se
osamostali. Tako Venecijanci kažu da je Mletačka republika mnogo starija od
Italije te stoga oni imaju pravo na nezavisnost; putinisti tvrde da je „Krim
uvijek bio Ruski“; ili: Kosovo je „kolijevka srpske države“ stoga Kosovari ne
mogu da ga izdvoje iz Srbije; ili: RS je nastala na „genocidu“ i stoga se ne
može „nagraditi zločin“ time što bi se priznala njena nezavisnost itd. Međutim,
ovo su irelevante stvari za secesiju. Savremene države ne posmatraju se kao nekakve
metafizičke tvorevine tipa „BiH je vječna“ jer ima „viševjekovni kontinuitet“
ili „Kosovo je srce Srbije“. Već se tretiraju kao političke zajednice stvorene
na nekoj ustavotvornoj skupštini voljom njenih građana. BH postoji jer smo u
Dejtonu potpisali Ustav stvarajući tako državu. Da li će BH postojati potpuno
je neovisno od njene istorijske dubine, već zavisi od volje njenih građana da
žele takvu državu. Secesionistički zahtjev bio bi očit odgovor: jedan dio tih
građana ne želi više takvu državu.
Prema tome, ambasador SAD
nije u pravu kada tvrdi da je „nezavisna RS nemoguća“. Naprotiv, to je potpuno
legalna, legitimna i moguća politička koncepcija. Niko ko zastupa takvu agendu
ne bi smio snositi bilo kakve pravne sankcije. Time međutim dolazimo do pitanja
„Kako“ – tj pod kojim uslovima je otcjepljenje izvodivo na pravno korektan
način.
Teritorijalni
integritet država
Odgovor je lako razumljiv ako shvatamo suštinu savremenih država. A one su
„ustavne“ – tj politički entiteti nastali društvenim ugovorom (ustavom) između
onih koji žive u datoj državi. Na primjer, mi smo u Dejtonu ugovorili i
parafirali sadašnju državu. Kao i svaki ugovor i ustav kao politički ugovor
može biti opozvan ili modifikovan. Način kako se to radi je saglasnost strana.
Vi ne možete unilateralno suspendovati svoje ugovorne aranžmane. Isto važi i sa
Ustavom. Prema tome: da bi secesija bila prihvaćena i legalna ona mora
uključivati saglasnost svih zainteresovanih strana. Unilateralna, jednostrano
proglašena secesija je ilegalni akt. Zato je Pudždemon krivično odgovoran i
proganjan – jer Katalonija nije imala saglasnost Madrida za referendum o
nezavisnosti. Zato je i nezavisnost Kosova nelegalna – čak i da sve države na
planeti priznaju Kosovo, sve dok to ne uradi i Srbija ta je nezavisnost po
sadašnjem međunarodnom pravu ilegalna. Nema tu nikakvog „sui generisa“: u pravu
ne možete biti malo trudni – ili ga poštujete ili ne. Svi koji priznaju
jednostranu proglašenu nezavisnost Kosova krše međunarodno pravo. Srbija,
braneći svoj teritorijalni integritet, brani mnogo više od teritorije: ona
brani jedan od ključnih principa međunarodnog poretka.
S druge strane nezavisnost Crne Gore je
legalna jer je postojala saglasnost Srbije da se provede referendum. Zašto niko
od ljudi koji su proveli referendum o nezavisnosti u Škotskoj nije doživio
progon kao Pudždemon? Iz prostog razloga što je Škotska imala saglasnost
Londona za taj akt.
Stvar je dakle prosta:
secesija, da bi bila legalna i legitimna, ne može biti proglašena unilateralno,
već mora dobiti pristanak i ostalih u državi. Stoga, kada Predsjednik Republike
Srpske kaže da ćemo „proglasiti“ nezavisnost ako… onda on (a i mi s njim ako
dijelimo tu politiku) mora obezbjediti saglasnost Sarajeva za tu nezavisnost.
Inače, ako je proglasimo jednostrano, mi ćemo staviti sebe u poziciju
pobunjenika (sa svim posljedicama koje to nosi), a političko rukovodstvo koje
to provede biće (a i treba biti) proganjano i doživjeti sudbinu Pudždemona.
Disolucija
Za kompletnu sliku ove stvari važno je
razumjeti razliku između secesije i disolucije. Secesija nastaje kada se jedan
dio države želi odvojiti. Disolucija nastaje kada država kolabira i raspadne
se. Ono što tada nastaje u teoriji se naziva „prirodno stanje“: stanje u kome
nema zajedničkog ustavnog i pravnog poretka – već svaki entitet, republika,
pokrajina, grad itd žive po vlastitim zakonima bez krovnog ustava koji
usklađuje njihove akcije. To znači: ako dođe do spora nema prihvaćenih pravila
(zakona) po kojima se spor rješava, već svako postupa po svome. Zato takva
stanja imaju visokokonfliktni potencijal. Iz te situacije izlazi se na samo
jedan mogući način: ustavom koji se usvaja na nekoj ustavotvornoj skupštini.
Zašto je ovo važno
razumjeti? Zato što omogućava da shvatimo konsekvence strategije blokade države
sa ciljem da se dovede do njenog raspada, za koju neki tvrde da ju provode naši
RS političari. U odgovoru na tu strategiju bošnjački političari često
ponavljaju mantru o „povratku na prethodno stanje“ – tj Ustav Republike BiH. Tvrdi
se sljedeće: ako se dejtonska BH raspadne vraćamo se na Republiku BH. To je
očita glupost: takva logika (po kojoj kada se jedan ustav raspadne slijedi
povratak na neki raniji) vodila bi u beskonačnu regresiju do nekog arhajskog
„prvobitnog“ ustava.
Jednako je pogrešno
tvrditi da u slučaju raspada BH ostaju Republika Srpska i Federacija BiH. Naši
RS političari na to ciljaju kada nas ubjeđuju da je Srpska „unijela svoju
državnost u BH“ i da je BH „sastavljena“. To je očito netačno s obzirom da
Ustav BH u članu I 1. eksplicitno kaže da BH „nastavlja svoje postojanje kao
država“, a da je Ustavom samo „modifikovano njeno unutrašnje uređenje“. To
znači da BH nije doživjela disoluciju (kao SFRJ ili SSSR) pa je onda u Dejtonu ponovo
„sastavljena“, već je samo donijela novi ustav. Imajući to u vidu jasno je da
je u opasnoj zabludi svako ko se nada da bi raspad BH po automatizmu vodio u
priznanje RS kao države.
Raspad jedne države ne
vodi niti povratku na prethodno stanje niti priznavanju krhotina koje ostanu kao samostalnih država (iskustva SSSR
i SFRJ pokazuju da to može biti tako,
ali vrlo je važno razumjeti da to nije
obavezujuće). Savremeni konstitucionalizam poznaje samo dva stanja: tzv „političko
stanje“ u kome je uspostavljen ustavni poredak; i tzv. „prirodno“ stanje gdje
takvog poretka nema. Ako se BiH raspadne, mi se nećemo naći u Republici BiH,
nećemo se naći ni u samostalnoj RS + FBiH, već u „prirodnom stanju“, koje je u
našem slučaju sasvim izvjesno hobsovski rat-svih-protiv-svih. Kada frka prođe
imaćemo ispred sebe prazan papir na kome će se ispisivati novi Ustav. Pa ko šta
dobije. Za svakog čovjeka pri zdravoj pameti takav scenario mora predstavljati
suludi politički avanturizam, i naši građani bi pametno uradili da reaguju na
vrijeme smjenjući političare koji se odluče na tako iracionalne strategije.