Neko
je ispravno konstatovao da je ključni uzrok neuspjeha Srba u procesu raspada
Jugoslavije nerazumjevanje promjene koju je značio pad Berlinskog zida. Naši
političari nisu shvatili da nastaje drugačiji svjetski poredak u kome stari
odnosi više ne funkcionišu. Zato su djelovali dezorjentisano i vukli poteze po
inerciji, unaprijed osuđene na propast. Istu grešku prave i danas: ne razumije
se šta znači rat u Ukrajini i svijet koji nastaje. On će biti preoblikovan, ali
ne onako kako putinisti zamišljaju. To nas, kao narod, stavlja u situaciju da
budemo na “pogrešnoj strani istorije”. Sa svim posljedicama koje to nosi.
“Ko” napada? – „Putinizam“ kao
oblik političkog sistema
“Diktatori su
vladari koji uvijek izgledaju dobro do poslednjih deset minuta” (J. Masaryk)
Unatoč
apsurdnih narativa koji su išli čak dotle
da tvrde kako se Rusija samo brani i da je zapravo Ukrajina napala Rusiju
stvar je sasvim
očita: tankovi su prešli
granicu u pravcu Ukrajine. Međutim, stvar ipak ne treba uzeti zdravo za gotovo.
Ovo nije u striktnom smislu “ruski rat”,
već po svojoj suštini rat Putinovog režima. Da nije u pitanju rat ruskog naroda
jasno govori reakcija na mobilizaciju, te sada već milionski egzodus iz Rusije.
Dakle, u odgovoru na pitanje “Ko” je agresor, precizan odgovor je da je to
putinistički režim.
To
znači da, ako želimo shvatiti prirodu agresora moramo razumjeti kakva je to vrsta
režima. U pitanju je knjiški primjer jake autokratije, sa svim markerima koji
karakterišu takve režime. Jedna tipična karakteristika takvih sistema je kult
Vođe. Moć je koncentrisana u rukama
jednog čovjeka a državni aparat je
potpuno u rukama vođe. U novije vrijeme taj kult je eskalirao čak do
prijedloga Dume da se Ustav izmjeni na način da se “predsjednik” zamjeni sa
“Vladar” a mandatna ograničenost vladavine zamijeni doživotnom. Iako se to de
facto podrazumjevalo i do sada: za
vrijeme Putinove vlasti u SAD se promijenilo čak 5(!) predsjednika: Bajden, Tramp, Obama, Buš
i Klinton. Ali
to više nije dovoljno i sada se želi ustavno zacementirati stvar.
Autokratska
priroda putinizma jasno se vidi i u činjenici da je to režim zasnovan na
represivnom aparatu koji vrši izraziti pritisak na nesaglasni dio stanovništva.
Kako nam pokazuju iskustva Navaljnog ili Kasparova, pribjegava se tipičnom
progonu i satanizovanju političkih oponenata. A nisu mu strana ni ubistva
novinara i istraživača koji raskrinkavaju problematične akcije režima, kakav je
npr slučaj Politikovskaje. Nedavni
antiratni protesti pokazali su svu grotesknost fobije režima: pripadnici specijalnih
snaga uhapsili su studentkinju Olgu Misik dok je na ulici čitala član 31.
Ustava Rusije koji garantuje pravo mirnog protestvovanja:
U Moskvi je uhapšena žena koja je
držala prazan transparent:
Na žalost, ovakvi slučajevi, koji kao da dolaze iz neke orvelovske
tragikomedije, samo su benigna strana medalje u odnosu na intenzitet
staljinističkih progona s kojim se suočava ruski narod od strane režima. Jedan od
bezbrojnih kafkijanskih primjera je Marija Ponomarenko, majka dvoje dece, koja je, zbog
pisanja o Ukrajini deportovana u Sibir na psihijatrijsko vještačenje.
Na
spoljnjem planu autokratski režimi
uvijek su zavisni od neprijateljstva. Oni teško opstaju na unutrašnjem planu
jer imaju deficit legitimiteta, čak i kada narod ćuti. Zato im, kako je to
efektno objasnio Karl Šmit, treba “neprijatelj u politici” – homogenizacija se
dostiže antagonizacijom. Na unutrašnjem planu to su razni “izdajnici”, i sl. a
na spoljenjem svako ko može biti savladan. Činjenica da je putinistički režim u
dvadeset godina svog postojanja vodio desetak ratova (od Dagestana, preko
Čečenije, Gruzije, Kavkaza, pa sve do Ukrajine) nije neka istorijska
slučajnost, već zakonomjerna posljedica prirode tog političkog režima. To je i
najočitija differencia specifica
putinizma u odnosu na savremene evropske države: na tlu Evrope nakon WWII događa
se tzv. “Pax Americana” – period 80 godina mira (s par sitnih izuzetaka na periferiji
– za jedan od njih smo se mi pobrinuli, kakao to i priliči “nebeskom narodu”). Taj mir je fascinantna
stvar i veliki izuzetak: zadnji put se to dogodilo prije 2000 godina i Pax
Romana. Šta leži u osnovi tog mira? Najvažnije od svega je da savremene
evropske države priznaju jedne drugima legitimitet – kako u smislu nacija tako
i u smislu granica. Putin nije slučajno osporio baš to: granice Ukrajine je
ocjenio “komunističkom greškom”, a Ukrajinski narod “vještačkom tvorevinom”
lenjinizma. Na ruku mu ide i glupa greška Evrope sa ishitrenim priznavanjem
Kosova.
Krivica Ukrajine
U
ovome svemu nema nedužnih, a to se odnosi i na samu žrtvu – Ukrajinu. Koja je sebi dozvolila, ne
samo da izvrdava sporazume iz Minska, već da dopusti antirusku kampanju koja je
u nekim momentima, kakva je npr restrikcija ruskog jezika, poprimila anticivilizacijski
karakter, pa čak i otvoren zločin, poput onog u Odesi. Uostalom šta reći o
državi koja je, iako graniči sa Rusijom – nuklearnom silom kojoj je na čelu
čovjek lak na obaraču, ipak spremna glumiti antirusku budalu više od decenije?
I onda se iznenaditi kada tenkovi dođu pred Kijev? Ukrajina, naravno, ima pravo
da bira svoj put, kao i svaka druga zemlja i narod. Ali mudro rukovodstvo bi
sačekalo par godina da dođe do smjene u Kremlju, te onda, ako već hoće u EU i
NATO, pokrenulo tu priču. Ovakvo ishitreno tjeranje mak na konac zaista daje za
pravo sumnjama da se radi o sufliranjima
sa strane u ime nečijih tuđih interesa.
Šta je napadnuto?
Putinov režim
naveo je razne motive kao povod za rat. O budalaštinama tipa “denacifikacije”
ili čak “desatanizacije” nema smisla raspravljati. Kao ni o rasističkim
tvrdnjama o Ukrajincima kao “lažnoj naciji” i “komunističkom produktu”.
Međutim, jedna od tvrdnji je da se Rusija osjeti ugroženom zbog širenja NATO
prema njenim granicama, što je eskaliralo nakon Majdana i instaliranja
prozapadne vlasti u Kijevu.
Ovo, čak i da je
tačno, nije nikakvo opravdanje za rat iz prostog razloga što je Ukrajina
demokratska država u kojoj se vlasti smjenjuju na izborima. Ukoliko je želio da
promijeni političku orijentaciju vlade u Kijevu, Putin je imao bezbroj
mehanizama kako to da pokuša uraditi – od toga da finansira neku prorusku anti-NATO
partiju u Ukrajini, ili čak podupre neku prorusku “obojenu” revoluciju po
ugledu na ovo što ameri rade decenijama po svijetu. Umjesto toga on se odlučio
na invaziju. Zašto?
Zato što meta nije samo Ukrajina,
već kako je sam Putin objasnio: “promjena svjetskog poretka”. Šta to znači? U
prvom smislu radi se o “ukidanju unipolarnog svijeta” – svijeta u kome vojno,
ekonomski, politički i kulturološki
dominiraju SAD i EU, i “zapadne vrijednosti” – demokratije, ljudskih
prava i sloboda, i uopšte: filozofija otvorenog društva i globalizacije. Ono
čega se Putin zapravo boji je privlačnost ovih ideala – oni bi mogle da privuku
(a izvjesno je i da hoće – to je samo pitanje vremena), ne samo Ukrajince, već
i Ruse u Rusiji. Što bi značilo kraj, ne samo njegovog režima, već i
viševjekovne autoritarne tradicije.
Način koji je on zamislio da se to spriječi
je uspostava “ruskog svijeta” ili “panslavenske civilizacije” – neke forme evroazijske
imperije sa prestonicom u Moskvi, tj. “Trećem Rimu” po riječima raspućinovskog dvorskog filozofa Dugina. Putin je doslovno objavio
da je cilj “obnova carstva Petra Velikog”.
Neskrivena imperijalna
ambicija otvoreno se plasirala čak i u najvišem zakonodavnom tijelu, gdje je,
na primjer, u nekoliko navrata raspravljano o povlačenju priznanja baltičkih država.
Igrači
Takav
projekt djeluje suludo u više nivoa. Na
vrijednosnom nivou stvar je jasna: unatoč bezbrojnim manjkavostima “Zapada”,
ideali u ime kojih se on podiže su superiorne moralne vrijednosti u odnosu na
goli caristički imperijalizam, i u stanju su da zagriju srca miliona ljudi. Većina
američkih vazala su to postali dobrovoljno i/ili u nekoj formi obojene
revolucije, tj “meke moći”. Ukrajna je samo poslednji u nizu takvih slučajeva.
Sa druge strane, svi ruski vazali, sem Srba, uvijek su Ruse doživljavali kao
“barbare sa istoka” i sirove okupatore pljačkaše. Na jednoj strani Berlinskog
zida bio je “checkpoint Charlie”, gdje je pisalo: “ovdje počinje sloboda”, a na
drugoj bodljikava žica. Poznata rumunska izreka glasi: “Rusi dođu i otmu nam žito,
a naftu im mi sami damo”. O Janu Palahu i “Praškom proljeću”, “Mađarskoj
revoluciji”, Poljskoj itd, da i ne govorimo. Jedan grafit u Pragu kaže: “Pazite se ruskih ubica, kradu ručne
satove i radio aparate”:
U tom smislu, čak
i da Putin vojno uspije, on zapravo nema šanse da promijeni ovaj diskurs. On
može eventualno samo okupirati ove zemlje, ali ne i uvući ih u svoj svijet.
Ako apstrahujemo ovaj vrijednosni
sud, putinistička agresija i ambicija djeluju još luđe na in concreto planu.
Kapaciteti Rusije objektivno teško da mogu izdržati carističke pretenzije vođe.
Recimo, vojni budžet Rusije je (2020.god.) 61.7 mlrd $, dok je kod SAD 778 mlrd
$, UK 59,2 mlrd $, Njemačke 52,8 mlrd $,
Francuske 52.7 mlrd $. Dakle negdje su na nivou UK, Francuske i Njemačke
pojedinačno, dok su SAD klasa za sebe.
Unatoč
tome, na vojnom nivou stvar je pomalo iznenađujuća: putinistička armada
pokazala se neočekivano nesposobna. Premda su prezentovali nekoliko respektabilnih
stvari poput “Kindžala” ili TOSa, očito je da tehnološki decenijama zaostaju za
NATO standardima, obavještajno su potpuno izbušeni, a, što je još i najgore,
doktrina im je ostala negdje na prvoj polovini XX vijeka. Što nam pokazuje još
jednu staru, dobro poznatu istinu: autokratski režimi uvijek zu zagušeni
korupcijom po vertikali i veliki dio petrol novca koji je Putin usmjerio na
modernizaciju vojske očito je završio na privatnim računima. U svakom slučaju,
bar prema onome što je do sada pokazala, ta vojska djeluje potpuno
nekapacitirano za pokušaj invazije na Ukrajinu, zemlju sa 40+ miliona
stanovnika spremnih da se brane. Koja uz to, što je gotovo jedinstvena
situacija u istoriji ratovanja, ima praktički neograničenu logistiku sa Zapada.
Samo će SAD same ove godine isporučiti Ukrajini vojnu pomoć veću nego što je
cjelokupan vojni budžet Rusije, a 48 mlrd $ je već odobreno.
Putinova
ambicija “preoblikovanja svjetskog poretka” djeluje još luđe kada se uzme u
obzir ekonomska inferiornost Rusije u odnosu na Zapad. GDP po državama (2021)
bio je: SAD 23 triliona $, Kina 17.7; Japan 4.9; Njemačka 4.2., UK 3.2., Indija
3.2; Francuska 2.9; Italija 2.1. dok Rusija, sa skromnih 1.6, nije ni među
prvih deset – otprilike ja na nivou jedne Kalifornije. Čovjek zaista mora biti
lud pa da pomisli da država, koja čini cirka 2% svjetskog GDP, može radikalno
diktirati mijenjanje svijeta.
Šta je ugroženo?
Ovom ludošću ugroženo je, naročito
u prvim mjesecima rata, nešto što se obično imenuje terminom „globalizacija“. Šta je „globalizacija“? To je prije svega proliferacija
ljudi, trgovine, znanja, ideja, biznisa i svega ostalog. Globalizacija je win-win
igra.
Napravljen je planetarni sistem u kome svi dobijaju. Unatoč apokaliptičnim predviđanjima
raznih mračnjaka i apokaliptičnih proroka svijet zapravo nikada nije bio
bolje mjesto. Bogatstvo nije više ograničeno i locirano samo na “Zapadu”.
Pogledajmo samo nevjerovatni uspon Azije – do prije par decenija Kina je bila polusiromašna
istočnjačka zabit, a sada postaje centar svjetskog biznisa sa stalno rastućim
standardom za svoje ogromno stanovništvo. Kada čovjek vidi Šangaj jasno mu je o
čemu se radi. Isto se dogodilo i u arapskom
svijetu od Dubaija, do Katara. Postoji
mogućnost da se sličan scenario realizuje i u Africi – takmičenje kineskih investicija i evropskog
postkolinijalnog kapitala moglo bi izbaciti crni kontinent u visine.
Globalizacija je uspostavila beskonačne
trgovačke i proizvodne lance. To je omogućilo drastično smanjenje cijena i
transfer kapitala i rada u najproduktivnije sektore. Svi smo znatno podigli
svoj životni standard na osnovu toga. Stvari koje su donedavno bile dostupne
rijetkima sada su dostupne svima. Ne radi se samo o tehnološkom progresu, već i
o drastičnom pojeftinjenju. Prvi put kada sam letio za SAD cijena karte je bila
2100$; a januara 2022. sam je platio manje od 400$. Kako je to moguće? – Zato
što je udruživanjem multinacionalnog kapitala napravljen jeftini a supersigurni
AirBus. Beskrajni
proizvodi svih vrsta – sjetimo se samo kompjutera, internetske revolucije,
mobilnih telefona, nevjerovatnih dostignuća medicine … postaju dostupni sve
većem broju
ljudi. Zahvaljujući svojim prirodnim resursima
Rusija je jedan od najvećih dobitinka te igre. Putinova suluda agresija i sistem sankcija uperen na Rusiju
očito ugrožava ovaj sistem. Ali dobra
vijest je da će globalni sistem preživjeti. Rusija je naprosto isuviše mala
ekonomija da bi ga mogla uništiti ili dugotrajno uzdrmati. Lakoća sa kojom su
evropske zemlje, računajući i Njemačku, riješile
problem ovisnosti o ruskim energentima najbolje to ilustruje. Ipak, u valu
poskupljenja iz 2022. svi smo platili popriličnu cijenu Putinove ludosti.
Rasplet
Premda se u ovakvim stvarima ne može sa
sigurnošću predviđati, stvar ipak djeluje dovoljno jasno. Putinizam će biti
poražen. Kakav će to nivo i vrsta poraza biti ostaje da se vidi. Sve izvjesnije
djeluje da će to biti totalni poraz i kolaps režima. Rusija je velika zemlja i
veliki narod i ne može biti potcjenjena. Ali ovdje su naprosto napravili katastrofalnu
grešku i pogrešnu procjenu (i ukrajinskog otpora i volje Evrope), i sad je
jedino pitanje da li će uspjeti naći neki izlaz iz ove katastrofe. No čak i da
Putin dobaci do nečeg što bi moglo biti izlazna strategija, npr da izađe na
granice DNR i LNR, stvari su za Rusiju loše, a perspektiva sumorna. Ekonomske
sankcije bez presedana već su dramatično pogodile rusku ekonomiju. Ruski
ministar Finansija Anton Siluanov najavio je da će Rusija imati drugi najveći
deficit (47,45 mlrd $) od raspada SSSR. Bez drastične promjene režima u Kremlju
sankcije sigurno neće biti značajno olabavljene u godinama nakon rata. Sudeći
prema najavama Rusiji će biti nametnute i reparacije za rat – UN su još u novembru
raspravljale o tome i formirale su tim za registar štete. Zapad je već
angažovao vojsku pravnika koji izučavaju mogućnost da se zaplenjena imovina
ruske centralne banke (oko 650 mlrd $) preusmjeri na obnovu Ukrajine.
Političke
posljedice su jednako drastične: Rusija se protjeruje iz Evrope. Nakon što se
rat okonča Rusija će završiti iza Urala pod nekom vrstom gvozdene zavjese, sa
dugotrajnim sankcijama, izložena dugotrajnom osiromašenju i padu standarda
njenog stanovništva. Ukrajinu je definitivno izgubila – nakon ovako divljačke
invazije Ukrajinci generacijama neće htjeti imati ništa sa Rusijom. Kako god ova ludost završi Rusija je
izgubila Ukrajinu. Političke alijanse i odnosi snaga se mijenjaju, vlade se
smjenjuju, za par godina NATO možda neće ni postojati, kao ni putinizam, ali
Putin je okrenuo Ukrajince anti-Rusa za sva vremena. Posljedice su mnogo šire. Bžežinski je još
davno napisao: Rusija bez Ukrajine je azijska zemlja. Greškom Putina i gubitkom
Ukrajine Rusija izlazi iz Evrope.
Taj
proces se već naveliko događa na svim poljima. Od toga da su pokidani odnosi
ruskih firmi sa zapadnim partnerima, preko toga da se Rusija isključuje ili
samoisključuje iz važnih evropskih političkih aranžmana (npr Putin je prije par
dana dekretom isključio Rusiju iz Evropske konvencije o ljudskim pravima), pa
sve do kulture i sporta (npr Ruska šahovska federacija već je iz evropske
prešla na azijsku). Evropski parlament traži da se prekine čak i saradnja sa ruskom naučnom zajednicom. Antiruska
histerija u jednom momentu dostigla je patološke razmjere progona čak i ruskih
umjetnika i sportista sa evropskih pozornica. Takva tendencija će vjerovatno ostati
još dugi niz godina.
Sve to će
neminovno voditi ili untrašnjoj nestabilnosti Rusije (upitan je čak i njen teritorijalni
integritet), ili uspostavi još represivnijeg autokratskog režima koji će se
neko vrijeme održavati silom. Zbog Putinove greške Rusiji realno prijeti
sudbina disolucije. Karte poput ove sve češće vidimo u prestižnim svjetskim
medijima:
Već ustaljena praksa
da se Rusija (a ne samo putinistički režim) označava “terorističkom državom”,
“jedinom preostalom imperijom” i sl. očito ima za cilj da legitimizira ovakve
narative, i podgrije separatističke snage širom te velike države.
Drugi
scenariji su možda još i gori. Npr moguće je da ćemo svjedočiti pretvaranju
Rusije u neku vrste Sjeverne Koreje – sirotinje sa atomskom bombom
(samo)izolovane od svijeta. Kako sankcije budu pokazivale efekte glasovi protesta će biti
sve jači. To znači da će Putin morati dodatno ugušiti slobode u Rusiji, još
više zaoštriti policijsku državu i represiju. Suočen
s neuspjehom režim će postajati sve više zločinački i sve više paranoičan. Teror
ovakvih režima se uvijek na kraju okrene prema unutra. U oba scenarija Rusija
će najvjerovatnije biti svedena na neku formu vazalnog odnosa prema Kini. Umjesto
“evroazijske Imperije” vjerovatnije
je da će postati “azijski vazal”. Tragedija Ukrajine će se završiti porazom
putinističke armade. Tragedija Rusije će trajati decenijama nakon sloma
putinističkog režima.
Značaj za Srbiju i Srbe
Prethodna razmišljanje, čak i da u svom
vrijednosnom aspektu nije tačno, predstavlja misaoni okvir koji će biti
dominantno tumačenje rata nakon rata, neovisno od vrste i težine poraza
putinizma. Bar u onom bloku svijeta gdje će Srbi, Srbija i Srpska završiti. To
bi stoga morao biti sidrišni kurs naše nacionalne politike. Na žalost, to se ne
događa. Naše političke odluke, poput odbijanja uvođenja sankcija Rusiji, ili
suludog dodjeljivanja ordena Putinu, šta god neko o tome mislio, jasno nas
ispostavljaju na krivu stranu istorije. Sa svim posljedicama koje to nosi.
Prije svega krajnje
je nemoralno podržavati divljačku agresiju kakvu sada gledamo protiv Ukrajine.
Naročito je to nemoralno i gadno od strane nas Srba – naroda koji je nedavno i
sam iskusio ilegalnu (bez odobrenja UN) agresiju supersile. Svi se još sjećamo
“tomahawka” koje nemoćno posmatramo dok ruše naše mostove i ubijaju Milicu
Rakić. A sada sa sadističkim navijanjem gledamo kada “kindžali” ruše ukrajinske
gradove i ubijaju ukrajinsku djecu. Inače Ukrajina je jedna od malog broja evropskih
država koja nije priznala Kosovo i pošteno podržava teritorijalni integritet Srbije.
Podrška putinističkoj agresiji od navodno 80% Srba tužni je prikaz naše moralne
dezorjentisanosti i pada. Logična posljedica višedecenijskog sluđivanja
PINK/Happy smećem i raznim jeftinim mitologijama.
Istrajavanje na
proruskoj poziciji, koliko god bilo nemoralno, imalo bi ipak nekog realpolitičkog
smisla da Rusija može da se izvuče iz ove katastrofe u koju ju je gurnuo
putinistički režim. Ali šanse za to gotovo da ne postoje. Međutim, čak i da
Putin uspije nemoguće i pobijedi, uloga Rusije na evropskom tlu biće minimizirana
ako ne i potpuno eliminisana. To pak znači da mi, jedan mali narod koji nema
razloga nikome da bode oči, igranjem uloge “malih Rusa” i ruske isturene krajine,
rizikujemo da se nađemo na nišanu supermoćnih igrača. Obratite pažnju na prvi
pasus i zlokobnu zadnju rečenicu ovog nedavnog saopštenja iz američke ambasade:
Nadajmo
se da je Dodik sačuvao svoju sposobnost kameleona, realpolitički instinkt i pragmatičnost, te da će na vrijeme uraditi rokadu na pravu stranu. Nadajmo
se da će Srbija odustati od politike sjedenja na dvije stolice, koja nas ponižava i pravi od nas
predmet za prezir i stid.
A da Zapad, u
eforiji raspleta, neće biti zainteresovan za drastično kažnjavanje jedne male
Republike zbog sitnih budalesanja i loše procjene njenog rukovodstva. Inače, kada nam naši pogrešni i nemoralni potezi dođu na naplatu
(vidjećemo još kakav i koliki će račun biti) mi ćemo opet kriviti “Zapad”,
Masone, Vatikan, Soroša, “Istorijski usud”, “antisrpsku zavjeru” i koga sve ne,
za ono što nas je snašlo zbog poteza koje sami odigravamo.
No ovo se ne mora
desiti. Poraz putinizma može imati blagodarne posljedice
za nas. Čak i
identitetskog karaktera. Srbi su
narod u centru Evrope, a Srbija i Republika Srpska geografski pripadaju dunavskom
području – ključnoj mittelevropskoj liniji. Naše prirodno mjesto je Evropa.
Međutim, Evropa nije samo “mjesto”, to je Ideja. Između ostalog jedan
specifičan politički koncept: antiautokratskih, demokratskih, liberalnih,
kosmopolitskih itd vrijednosti. Koliko god neko u ovim riječima video samo
prazne parole, one su ipak identitetski markeri kojima evropljani samodefinišu
sebe i svoju političku zajednicu. Koliko god njihove vlade često i licemjerno
gazile i iznevjeravale ove ideale, oni ipak nisu mrtva slova na papiru već su kriteriji
legitimnosti. A to je i prava strana istorije, kojoj mi treba napokon da se
priključimo. Poraz putinizma i neminovna stagnacije Rusije biće pravi trenutak
za ovaj zaokret. Istorijski momentum once in a lifetime.
Mi nemamo razloga da
se snebivamo zbog tog zaokreta. U pitanju je konstatovanje puke realnosti. Koliko god Rusija igrala
pozitivnu ulogu za Republiku Srpsku u prethodnoj deceniji – sjetimo se samo
neumornog djelovanja u PIC-u i UN-u, ta Rusija naprosto više neće postojati. Čak
i da putinistički režim nekim čudom preživi, i izbjegne totalni poraz i kolaps,
Rusija će biti eliminisana sa evropskog kontinenta – politički,
vojno-obavještajno, čak i kulturološki. Sve ovo znači da će ruski uticaj i
kapaciteti za djelovanje u Evropi biti drastično redukovani ako ne i u
potpunosti onemogućen. “Službe” i instrumenti “meke moći” Rusije, postepeno će
biti značajno demontirani, a njihovi kapaciteti i resursi za djelovanje
eliminisani. Kao i njen politički ugled i mogućnost uticaja u međunarodnim
organizacijama. Smanjiće se i kapaciteti aktera koji, poput desnog krila SPC,
forsiraju antizapadni narativ (i gdje treba i gdje ne treba) i istrajavaju na
proruskoj mitologiji. Zapravo ti će diskursi postati sami po sebi apsurdni i
očito nemogući.
To će
omogućiti Srbiji da se postepeno oslobodi ruskog gvozdenog
stiska. I više od toga: poraz putinizma mogao bi značiti definitivno
odustajanje od “istočne”
alternative. Propast doktrine “ruskog
svijeta” značajno bi izvukao energiju i iz ideja “srpskog svijeta”. Srpska država bi se time našla u situaciji da
naprosto nema alternative, i htjela-ne-htjela, i šta košta da košta, krenula bi
ka Evropi i Zapadu. Sa svim frustracijama koje to nosi, ali i sa svim blagorodnim
posljedicama koje to sa sobom donosi. Koliko god Zapad bio loš, realna alternativa
naprosto neće postojati. Narativi Pan-Pravoslavno-Slavenske civilizacije
postaće tako očito apsurdni da će i najzagriženije “Pravi-Srbi-Patriote” a i
sama SPC, prije ili kasnije morati priznati očito. Uostalom, stvarno moraš biti ludi Vulin pa da
zemlju i narod koji su u sred Evrope – najbogatijeg i najslobodnijeg dijela
planete, guraš u nekakvu “evroazijsku” fatamorganu?
Ukoliko naravno,
naše glupe “Patriote” svoje vlažne snove o Rusiji i pravoslavnoj imperiji ne
zamjene sa još luđom idejom Srbije u sferi Kine. Da zaključimo: zašto će poraz putinizma biti tako važan
za nas? – to će biti istorijski trenutak koji će otvoriti još jednu novu šansu
Srbiji i Srbima da odbace političke fatamorgane i napokon pokušaju da izgrade
“normalnu” državu, integralni dio evropskog kulturnog, ideološkog i političkog
prostora.
Još
jedna važna korist za nas od poraza putinizma biće potencijalno delegitimiziranje
autokratskih režima. Despotski model upravljanja još jednom je pokazao da je
neefikasan (u tom smislu jako je važna ova očita nesposobnost putinističke
armije) te da vodi u opasnosti apokaliptičnog rata. Nakon iskustva putinizma takve
vrste vladavina biće još više prokazane. Sa druge strane demokratski
republikanski modeli dobiće još jednu potvrdu svoje superiornosti i ovoj novoj
generaciji milenijalsa ponoviti lekciju iz XX vijeka: autokratije su (i)
inferiorne u odnosu na demokratije; (ii) proizvode neminovne sukobe. To nije
mali benefit. Starije generacije evropljana sjećaju se zla autokratija i
totalitarnih sistema. Međutim, nove generacije pomalo zaboravljaju te lekcije,
o čemu nam nedvosmisleno svjedoči uspon desničarskih pokreta širom Evrope, a
naročito njihova popularnost među mladim generacijama. Čak i u jednoj Francuskoj, LePen ozbiljno ima šanse. Zašto je
to opasno za Evropu i EU?
Zato što nacionalizam u kombinaciji s autoritarizmom neminovno vodi u sukobe. Ako se
prihvati putinovska logika o “istorijskom pravu” Rusije na Krim, Donbas i sl. onda
nema ni jedne države u Evropi koja ne bi polagala takvo pravo na neki dio
teritorije susjeda. Nije iznenađenje da je putinizam tako široko podržavao nacionalističke
snage (portale, stranke itd) širom Evrope:
To je najjednostavniji način da se multinacionalna EU ugrozi
iznutra. Sjetimo se samo iskustva Austrougarske ili SFRJ i kako su se raspale
pod naletom nacionalizma.
Obe
ove lekcije su veoma važne za nas kao narod. Mi smo uvijek bili skloni nekoj
vrsti autokratija. S druge strane, mi, kao narod, u toku svoje istorije nikada
nismo živjeli u istinski liberalnom i demokratskom političkom sistemu, te nismo
imali prilike da osjetimo njegovu efikasnost, niti da razvijemo demokratsku
političku kulturu. Otuda sklonost ka kultu Vođe u svim formama. Od fasciniranosti
Putinom, pa sve do naših “demokratskih prinčeva” – čak i u demokratiji mi smo skloni da iste
ljude decenijama biramo za vlast. Poraz putinizma, naročito ako bude
ponižavajući, pružiće odličnu priliku da se ta anahrona politička kultura sagleda
u svojoj pogrešnosti i stvore intelektualni uslovi da se postepeno i prevaziđe.
Putinizam je uzor-model za mnoge tzv. “demokratske
kneževe”. U pitanju su pojedinci koji su osvojili vlast na demokratskim
izborima a onda su je suspendovali i de facto ukinuli – tako što su instalirali
politički sistem u kome je praktično nemoguće smijeniti vlast. Radi se o dobro
poznatim metodama – od medijske dominacije, policijske države, pa do sprege sa crkvom i krupnim tajkunizovanim kapitalom. Takvi
režimi postoje u mnogim postsovjetskim državama bez duboke demokratske kulture
– od Tadžikistana, Uzbekistana, Bjelorusije pa do Crne Gore. U savremenim evropskim
državama mandati su ograničeni, a smjena političkih elite se događa u pravilnim periodičnim izborinim
ciklusima, dok u Crnoj Gori recimo, a i kod nas u Republici Srpskoj, imamo višedecenijsku vlast istih ljudi – pod različitim
funkcijama, pa čak i pod različitim ideološkim okvirima.
Prema
tome, ova velika kriza i tragični rat, kao i uvijek, šansa su za hrabre
političare sa vizijom, da usmjere svoje zemlje u pravom smjeru. Imajući
iskustvo iz 1989., te još više iskustvo naših grešaka u procesu disolucije
SFRJ, trebalo bi da im je lako da skupe političke hrabrosti i odupru se reakcionarnim
snagama i gravitacionim silama koje vuku unazad. Jer to što je bilo iza više neće
postojati.