Uskoro ulazimo u petu godinu rata u Ukrajini – pravi trenutak da se rakapituliraju stvari i podvuče crta dosadašnjeg toka Putinove “specijalne vojne operacije”. Kao i prethodnih godina to nije lak posao jer i dalje zapravo nije jasno koji stvarni motivi stoje iza odluke da se pokrene agresija. U govoru 24. februara, kojim je najavio napad, Putin je naveo sledeće ciljeve koje želi da ostvari: “denacifikaciju” Ukrajine, zatim “demilitarizaciju”, “sprječavanje širenja NATO na istok”, te zaštitu ruskog stanovništva u DNR i LNR. U putinističkim medijima pak dominirala su dva apstraktnija cilja: “promjena svjetskog poretka” i “destabilizacija” tj. “razbijanje” Evrope. Medvedev je čak, vjerovali ili ne, govorio o “desatanizaciji” Ukrajine, a putinov raspučinovski šarlatan Dugin je ustvrdio da Rusija u Ukrajini “ne vodi rat, već geopolitički egzorcizam”. Šta reći? No pogledajmo kako Putinovi ciljevi stoje glede njihove realizacije.
Stanje na ratištu
U svakom ratu najvažnija stvar je stanje na frontu. Tu se zapravo mogu i najjasnije sagledati razmjere putinističkog neuspjeha. Naime, linija fronta nije značajnije pomjerana već tri godine, unatoč povremenih uspjeha jedne ili druge strane:
U procentima stvar se kretala ovako: u martu 2022. ruske snage su došle do Kijeva i u piku operacije ostvarile kontrolu nad otprilike 26% ukrajinske teritorije. Nakon konsolidacije ukrajinske odbrane i kontraofanziva u Harkovu i Hersonu do kraja 2022. taj broj je spao na 18% teritorije pod kontrolom putinista. U naredne četri godine uspjeli su zauzeti još nešto manje oko 1.5% i danas kontrolišu negdje oko 19.37%. Čovjek stvarno ne mora biti Napoleon da bi shvatio da su putinisti beznadežno zaglavili u blatu Ukrajine. Očita i nepobitna činjenica je da za pet godina rata Putin nije bio u stanju da slomi otpor Ukrajinaca. Ovim tempom, putinistima bi bilo potrebno više od sto godina da osvoje Ukrajinu:
Ukoliko ne dođe do mira, najvjerovatniji scenario je dugotrajan rovovski rat u stilu WW1 i beskonačna igra iscrpljivanja. Tu su pak šanse putinista slabe s obzirom da su kapaciteti Ukrajine i njenih saveznika neuporedivo veći od ruskih.
Za pet godina rata putinova vojska je reterirala od blitzkrieg pokušaja zauzimanja Kijeva, do iznurujućih borbi za sela u istočnoj Ukrajini. Dodatno poniženje je da se rat prenio i na teritoriju Rusije: udari ukrajinskih dronova po naftnim i vojnim postrojenjima postali su svakodnevica u Rusiji, i to ne samo u pograničnim dijelovima, već dobacuju i do Moskve, a ofanzivom na Kursk 2024. opalilu su novi šamar Kremlju jer je prvi put nakon WW2 dio ruske teritorije je bio okupiran.
Ruska strateška nemoć pretvorila se u pravu terorističku taktiku stalnih napada na civile i civilnu infrastrukturu. Očekivano za jedan režim poput putinističkog: nemoćan da probije ukrajinsku odbranu okrenuo se teroru nad civilima. Napad na civilne ciljeve u tri najveća ukrajinska grada u prethodnih pola godine porastao je trostruko. To je možda i ponajbolje svjedočanstvo dubine frustracije Putina stanjem na terenu.
“Denacifikacija”
Od svih ciljeva rata najapsurdnije djeluje onaj o “denacifikaciji”. S obzirom da Ukrajina nije nacistička zemlja, niti je vlast u Kijevu na bilo koji način moguće označiti “nacističkim”, ovaj cilj djeluje kao morbidna šala. Najčešće se u putinističkim medijima ova formula tumači kao zahtjev za smjenom vlasti u Kijevu i ponovnim postavljanjem putinističke marionetske vlasti. Logika te price je sledeća: nakon “Majdana” 2014. Ukrajinici su prvo smijenili Putinovu marionetu Janukoviča, jer je pokušao da spriječi evropski put zemlje, i postavili su proevropskog Porošenka. Taj proevropski kurs zemlje definitivno je zacementiran pobjedom Zelenskog na izborima 2019. Očito je da su putinisti to shvatili kao definitivni gubitak uticaja u Ukrajini i odlučili su da ponovo pokušaju postaviti svoje marionete. Plan je bio da umarširaju u Kijev, Zelenski pobjege a oni postave svog igrača. Da bi dali bilo kakav legitimitet takvoj intervenciji u jednoj suverenoj zemlji odlučili su se za kampanju kojom postojeću vlast optužuju za “pronacizam”. To je naravno do te mjere blesava tvrdnja da o njoj ne vrijedi ni raspravljati. U međuvremenu su i sami putinisti odustali od idiotske kampanje o “denacifikaciji”, ali, što je mnogo važnije, i od suštinskog cilja koji je stajao iza nje: promjene vlasti u Kijevu.
No razmjere putinističkog neuspjeha su mnogo veće od neuspjeha u smjeni Zelenskog: sasvim je jasno da će svaka buduća vlada u Ukrajini biti i proevropska i antiruska. Nakon ovakve divljačke agresije potpuno je nezamislivo da bilo ko ko dođe na vlast u Ukrajini pravi bilo kakve aranžamane sa Moskvom. Svojom glupošću Putin je na dugi period okrenuo Ukrajinu, i jedan u suštini bratski narod, protiv Rusa. On je u stvari nasjeo na jeftinu seljačku foru „zavadi pa vladaj“ i izgubio je Ukrajinu kako god ovaj rat završi. Lociranje Ukrajine u Zapad je definitivno zacementirano i jedino je pitanje forme pod kojom će se to institucionalizovati – vrlo vjerovatno će Ukrajna postati dio EU već kao dio budućeg mirovnog paketa
Demilitarizacija
Ta stvar dobija još više na značaju kada se razmotre postignuti efekti glede zahtjeva za “demilitarizacijom” Ukrajine. Konkretno to je izraženo Putinovim zahtjevom da Ukrajinska vojska ne smije imati više od 85 000 vojnika, te ne smije biti član bilo kog vojnog saveza. Takođe je zahtjevano drastično ograničenje tehnike i teškog naoružanja. U međuvremenu je Moskva odustala od ovih zahtjeva i na pregovorima u Abu Dhabiju redukovala je svoj pristup na zahtjev za demilitarizovanim tampon zonama prema DNR i LNR. U svakom slučaju jasno je da bilo kakav budući mirovni aranžman neće uključivati ozbiljnije smanjenje ukrajinskih vojnih kapaciteta, niti je takav zahtjev uopšte više moguć. Na primjer, pregovori Moskve i Vašingtona se vode oko toga da li će ukrajinska vojska imati 600 000 ili 800 000 vojnika. Što je činjenica koja je važna za razumjevanje i debakla glede sledećeg Putinovog cilja.
Sprječavanje širenja NATO
Jedan od Putinovih ciljeva koji je imao koliko-toliko moralnog opravdanja je zahtjeva za neširenjem NATO. Naime, 1990. zapadni lideri su uvjeravali Gorbačova da se NATO neće širiti na istok. Premda nikakav dokument na tu temu nikada nije potpisan, jasno je da Rusija ima osnova da se osjeća i prevarenom i ugroženom od širenja Alijanse prema njenim granicama. Međutim i u ostvarenju tog cilja Putin je doživio potpuni debakl: uparavo kao odgovor na agresiju Ukrajine, ušle su Finska i Švedska.
Pri čemu Finska ima vrlo jaku i tehnološki sofisticiranu armiju, a takođe i dugačku granicu sa Rusijom. Predsjednik Finske je to prokmoentarisao na sledeći način: “Putin je strateška budala i vojni promašaj – upravo je uduplao granicu NATO sa Rusijom”. Finska takođe ima vrlo dugu istoriju ratova sa Rusijom i snažan antiruski patos.
No Putin je napravio i nešto mnogo gore od toga. Naime Rusija će nakon rata na svojoj granici imati stotine hiljada ukrajinskih vojnika. Koji su odlično naoružani, iskusni i prekaljeni višegodišnjim ratom, i pri tome sada patološki mrze Ruse. Jasno je da su ostali akteri jedva dočekali da iskorstie tu činjenicu. U najnovijim planovima Evropske unije Ukrajina se definiše kao “Istočni štit Evrope”, a njena u ratu izgrađena vojska kao prvi osigurač na istočnoj granici. Napadom na Ukrajinu Putin je napravio Evropljanima vojnu krajinu na samoj granici Rusije. EU je već usvojila planove finansiranje tog istočnog krila svoje odbrane nakon što se Ukrajina priključi EU. Već je počela realizacija projekta “Drone Wall” koji se gradi evropskim novcem i novorazvijenom ukrajinskom tehnologijom dronova. Dakle, ne samo što je agresijom na Ukrajinu doveo do širenja NATO na istok, već je sam uticao na formiranje snažne vojne prijetnje na svojoj granici.
Zaštita stanovništva DNR i LNR
Jedini cilj rata za koji se može reći da je moralno opravdan i smislen jeste zaštita ruskog stanovništva u DNR i LNR. Mnogi izvještaji govore da je to stanovništvo zaista bilo izloženo raznim vidovima represije od vlasti u Kijevu. Npr. zakoni koji su stupili na snagu počev od 2019. jasno su imali karakter agresivne “derusifikacije”, naročito u sferi medija i obrazovnog sistema. Organizacije poput Venecijanske komisije i Human Rights Watch su konstatovale takve prakse. Naravno, to nije opravdanje za agresiju, ali predstavljaju jednu od važnih strategija njenog legitimiranja.
Takođe je i slamka spasa koja će omogućiti putinistima da proglase “pobjedu”: kako sada stvari stoje rat će se u prvoj fazi završiti zamrzavanjem fronta na postojećoj liniji koja je vrlo blizu administrativne granice te dvije republike. Tako da se može reći da je u realizaciji tog cilja Putin ostvario uspjeh. Međutim, čak i to je problematično: DNR i LNR niko, čak ni Kina, neće priznati kao formalni dio Rusije. Najbolji mogući scenario kome se Putin može nadati je neka vrsta kosovizacije tih oblasti. Što znači da je u pitanju privremeni status que koji će ovisiti od nekog budućeg omjera snaga.
Destabilizacija Evrope
Od svih ciljeva koje su putinisti razglabali najapsurdnije djeluje plan za “destabilizaciju Evrope”. Zašto bi, zaboga milog, interes Rusije bio da se Evropa na bilo koji način destabilizuje. Čovjek bi očekivao da je interes Rusije miran i stabilan komšiluk, pa čak i neka vrsta institucionalnog približavanja. No Putinov režim već deceniju intenzivno radi na destabilizaciji Evrope. Što se jasno može vidjeti u tome da je Putin finansirao antievropske snage u svim državama Evrope u kojima su se pojavile – od AfD u Njemačkoj, preko Le Pen u Francuskoj, Orbana u Mađarskoj, pa do naših domaćih anti-EU genija. Nedavno su objavljeni detaljni izvještaji na tu temu.
Taj je cilj apsurdan i kada se uzmu u obzir omjeri snaga: Evropa je najmanje deset puta jača od Rusije po svim kriterijima sem nuklearnih bombi, i sasvim je jasno da Rusija ne može realno ugroziti Evropu. To se najbolje moglo vidjeti po tzv “gasnoj prijetnji”: u zimu 2023. Putin je ispucao najjači adut kada je zaprijetio Evropi “smrzavanjem” prestankom dotoka ruskog gasa. Očekivanje je bilo da će to proizvesti ozbiljna trvenja u EU. Međutim, vidjeli smo da je ta strategija doživjela fijasko i Evropa je sa lakoćom riješila problem energenata bez bilo kakvih trzavica. U svakom slučaju nikakvog strateškog nejedinstva i destabilizacije nema, premda Orban ulaže nadljudske napore u tom pravcu. Naprotiv: evropske zemlje dodatno su se ujedinile u poluinstitucionalni mehanizam “Koalicije voljnih” koji garantuje podršku Ukrajini dok god rat traje.
Ipak, sa stanovišta Evrope važno je konstatovati da je Putin u tom projektu imao određenih lokalnih uspjeha. Prvo, on je ipak uspio naći neke „slobodne jahače“ unutar EU koji imaju kapacitet da blokiraju ili bar zakomplikuju pritisak EU na režim u Kremlju. Za sada su to samo Orban i Fico, ali, usljed komplikovanih mehanizama donošenja odluka unutar EU, i to ima efekta. Međutim još veći problem za EU je naginjanje evropskih birača ka desničarskim politikama usljed tzv „suverenističke“ kampanje koju Kremlj podržava i potpiruje. To za sada nema direktne posljedice na stav Evrope prema ratu u Ukrajini – vidjeli smo npr da je Italija pod desničarkom Meloni čak drastično zaoštrila i retoriku i politiku prema Putinu. Ipak, dugoročni efekti takvog zaokreta vrlo su opasni i sigurno idu na ruku antiliberalnom autokratskom režimu u Moskvi.
Promjena svjetskog poretka
Ovaj misteriozni zadatak od početka je kotirao visoko na putinističkog agendi rata, premda nikad nije jasno objašnjeno šta on pod time podrazumjeva. Najčešća se to tumači kao projekt „ukidanja unipolarnog svijeta“ tj planetarne dominacije SAD. No shvaćen na takav način ovaj cilj je potpuno apsurdan jer takav unipolarni svijet ne postoji već najmanje desetak godina – od kada su, prije svega Kina, ali i drugi dijelovi svijeta, počeli svoj ekonomski uspon na bazi globalizacije. Dakle mnogo prije 2022. postojao je bipolarni svijet u kome je Kina pandan SAD. Neki pak smatraju da je Putin imao na umu tripolarni svijet – u kome bi pored SAD i Kine, Rusija predstavljala trećeg velikog igrača. Međutim, takva ambicija nema nikakvog utemeljenja u realnosti jer je Rusija daleko ispod kapaciteta SAD i Kine. SAD proizvode 30% svjetskog GDP, dok Rusija tavori negdje na 2.5%. Ruska ekonomija čini tek mali dio GDP-a SAD i otprilike je na nivou Teksasa.
No, paradoksalno, izbor Trampa možda dovede upravo do uspona trećeg velikog planetarnog igrača – međutim sasvim drugog od onog što su predviđale putinističke maštarije. To može biti EU – koja je ekonomski an pari sa SAD i Kinom, a daleko prevazilazi Rusiju. Ponašanje trampističke Amerike neminovno će natjerati EU da preispita svoj položaj u odnosu na SAD i vjerovatno će voditi ka jačanju EU, a već je proizvelo značajne promjene u sferi odbrane, gdje su EU zemlje odlučile da odbace tradicionalni oslonac na američku vojnu silu i počnu da grade evropsku vojsku. No to nije posljedica putinističke invazije na Ukrajinu, već promjene američke politike pod Trampom.
Tramp
Najvažniji „uspjeh“ putinističkog režima nije vezan ni za Ukrajinu ni za poteze samog Putina, već se dogodio na drugom kraju svijeta: U SAD Tramp je ponovo postao predsjednik. Šta to konkretno znači za putiniste i Ukrajinu sam bog zna – kod takvih populističkih političara nikad se ne može sa sigurnošću znati šta im je stvarna namjera a šta fora za zamajavanje javnosti. Prvi dan mandata Tramp je čak izjavio da će pojačati sankcije Rusiji ako se ne postigne mir. Ipak, sasvim je jasno da pobjeda Trampa daje značajno veći prostor putinistima. Bajdenova administracija je bila klasičan primjer onog što je Kisindžer nazivao „geopolitički idealizam“: politika koja se vodila određenim vrijednosnim okvirima (u ovom slučaju liberalnim) i koja je sa tih pozicija odbijala bilo kakve razgovore sa Putinom-agresorom. Bajden je čak nazvao Putina „ubicom“ i „zločincem“. Tramp je pak tipičan primjer „geopolitičkog realizma“ i on će sigurno raditi da se rat okonča. Pod kojim uslovima niko ne može znati. Ali svi znamo da on nema „idealistička“ ograničenja tipa neprihvatljivosti kršenja nekih bazičnih principa kakav je suverenitet Ukrajine nad DNR i LNR. Kao i svaki „realista“ on će težiti da postigne dogovor do koga se može dobaciti, bez osvrtanja na moralnu opravdanost pojedinih stavki tog dogovora. Samim time otvara vrata Putinu da se, bar privremeno, izvuče iz ukrajinskog blata u koje se zaglibio. No, sa druge strane, Tramp je upropastio putinističku strategiju podrivanja Evrope: trampistička budalesanja sa Grenlandom, tarifnim ratom i sl. dovela su do zaokreta evropskih građana od suverenista ka sve jačoj podršci Uniji – računajući i koncept Evropa-država. Prema najnovijem istraživanju 2/3 Britanaca želi nazad u EU.
Ekonomija Rusije
Jedna stvar koja se putinistima mora priznati je žilavost njihove ekonomije. Unatoč izloženosti sankcijama i poprilično jakoj izolaciji, ruska ekonomija je izdržala i uspjela da pregura pet godina rata, iako su joj mnogi prognozirali brzi krah. Elvira Nabiulina, gvernerka Centralne banke Rusije, uz prvog čovjeka Sberbanke, po mnogima je ključni igrač iz ruske tehnokratske elite koji je obezbjedio Putinovom režimu da preživi ekonomski totalni rat koji mu je nametnuo Zapad.
Mnogi su očekivali da se pod teretom drastičnih sankcija rublja slomi, ali nekim ingenioznim potezima u početnoj fazi borbe, koji se (navodno) pripisuju Nabiulinovoj, tipa najave vezivanja rublje uz zlatnu podlogu i prelaska na plaćanje ruske nafte u rubljama, ruska valuta je izdržala, a ruska ekonomija, iako u ozbiljnim problemima ipak je po svemu sudeći još daleko od toga da kolabira. Kada su je na početku rata pitali: „Kako možete da podržavate zločinački režim Putina?“, ova briljantna žena odgovorila je u stilu: „Organizovati otpor ovakvom ekonomskom supernapadu je intelektualni izazov sa kojim se čovjek susreće once in a lifetime“. Ako postoji heroj u ovom mračnom Putinovom projektu, onda je to ova gospođa.
Pitanje postratne Rusije
Kada rekapituliramo ove očite činjenice jasno je da je Putin u Ukrajini doživio kolosalan neuspjeh. Nema sumnje da on nema kapacitet da slomi Ukrajinu vojno. Takođe je jasno da je on izgubio svaku mogućnost uticaja na izbor vlasti u Kijevu i prozapadnu orijentaciju Ukrajine koja je nepovratno zacementirana. Širenje NATO se već dogodilo, a još važnije od toga: u procesu rata kreirana je jaka Ukrajinska vojska koja je sad na granici Rusije. Za status DNR i LNR tek ćemo da vidimo.
Važna stvar je da to sve otvorenije prizaju i sami Rusi: iako je u putinističkim medijima sve donedavno dominirao narativ “Всё идёт по плану”, sada sve češće vidimo glasove neslaganja i konstatovanja očite realnosti. Premda je Putin uspostavio jaku diktaturu i provodi teror prema neistomišljenicima, koji malo-malo padaju sa prozora/balkona, prije ili kasnije građani Rusije će prihvatiti ove činjenice i tada će se postaviti pitanje putinističkog režima i njegovih “politika”. To je više od striktno političkog pitanja: to je pitanje samog identiteta Rusije i ruskog naroda. Teritorijalno Rusija je primarno azijska država, ali nacionalno Rusi su evropski narod.
Agresijom na Ukrajinu Putin je pokidao te veze i stvorio ekstreman antiruski filing širom Evrope. Vytautas Landsbergis je nedavno izjavio: “Rusija nije dio Evrope, kao što kancer nije dio ljudskog tijela.” Putinistički režim sam je definisao Rusiju kao azijsku zemlju: mediji u Moskvi neprestano naglašavaju taj zaokret i ponavljaju “budućnost Rusije je u Aziji”. Time dakle Rusiju, par excellence veliku evropsku kulturu, redefinišu u azijsku zemlju, vazala Kine. Koja je pak ekonomski superiorna sila i svaki narativ o „ravnopravnoj saradnji jednakih” je puko samozavaravanje jednog patetičnog diktatora i njegovih sluđenih sljedbenika.
Ne treba zaboraviti da Rusija i Kina imaju i dosta nerješenih teritorijalnih pitanja. Takvih teritorijalnih nejasnoća Rusija nema sa Evropom – čak i glede Kaljiningrada. Tragedija Rusije u koju ju je gurno putinistički režim može nažalost biti mnogo veća od samog poraza u Ukrajini.
Stvar je čak i gora. Mnogi ozbiljni ljudi upozoravaju da bi poraz putinista u Ukrajini, naročito ako bude ponižavajući, mogao dovesti do kolapsa Rusije. General Leonid Ivashov nedavno je ponovio to upozorenje. Zlokobna je činjenica da tema disolucije Rusije postaje sve normalniji dio javnih rasprava širom svijeta, a sve češće u javnosti možemo vidjeti karte poput ove:
To su naravno šablonska razmišljanja: istorija nas je naučila da vojni neuspjeh u agresorskom ratu često vodi ka kolapsu države-agresora. Takav crni scenario bio bi prava planetarna katastrofa koja bi nesumnjivo vodila u decenije nesigurnosti i rizika svih vrsta za sve.
Sve u svemu, kada se stvari pogledaju van putinističkih mitomanija jasno je da je Putin doživio potpuni neuspjeh u Ukrajini i da cijena te greške može biti mnogo veća od gubitka jednog rata.