Svojevremeno je pametni Ante Marković, svjestan gdje nas vodi kancer jeftinog populističkog nacionalizma, izrekao poučno proročanstvo: “Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope”. Nažalost, 35 godina nakon tog pametnog upozorenja, svjedoci smo koliko je ono bilo tačno. I, što je još gore, svjedoci smo da popravka nije ni na vidiku: mi smo i dalje zaglibljeni u svoje jeftino-populističke nacionalizme, mitomanije i mitologije, i, što je logična posljedica takvog ponašanja, i dalje smo najsiromašniji dio Evrope.
Pametan svijet nije našao bolje rješenje od toga da nas izoluje, prihvati našu odluku da idemo mimo svijeta, i ovako blesave zatvori u geto. Karta Evrope danas izgleda ovako:
Ovo u sivom smo mi: dok su se svi ostali evropski narodi emancipovali do mjere da mogu na neki način da se usklade i koordinišu, mi smo ostali siva zona, tamni ex-turski vilajet, bogu iza nogu. Zaboravljeni i od boga i od naroda. U tom svom getu i dalje fantaziramo kako u stvari samo nemamo sreće, kako smo, zapravo, mi sve u pravu, kako ovi plavi negdje griješe itd. Ili, u PINK/Happy/Informer tumačenju istorije Srba: urotili su se protiv nas i rade nam o glavi po nalogu Vatikana, masona, Soroša, CIA, Hobita, Gremlina i ostalih mračnih sila iza kulisa. No, unatoč svim patriotsko-nacionalističkim prenemaganjima i šešeljevskim fantaziranjima, činjenice su neumitne: faktičko stanje jasno nam pokazuje karta. A faktičko stanje uvijek je posljedica vaših odluka i poteza. Kako je to fino rekao pametni čovjek Ante Marković: “Zablude ćemo plaćati…”
Provincija provincijski
Svaka glupost ima svoju cijenu. Najskuplja glupost koju plaćamo je odluka da se isključimo iz Evrope. Naravno, naši nas političari ubjeđuju da “mi hoćemo”, ali “oni nas neće”. Istina je drugačija i trivijalna: nema sumnje da unutar EU postoje mnogi akteri kojima odgovara da mi ostanemo provincija. Ali u krajnjem ,to ipak zavisi samo od nas: Evropa je zajednica koja podrazumijeva određena pravila – ako hoćete da budete dio te priče, morate ih poštovati. Recimo, jedno od njih je demokratija, ali ona stvarna – ne kao kod Srba npr., gdje “demokratski” lideri vladaju po 20+ godina, javni mediji su farsa, a izbori svedeni na cirkus.
Toga nema u EU: nijedan evropski političar ne vlada više od dva mandata. Međutim, u nekim drugim državama, to jeste praksa: npr. u Rusiji, koju naše “patriote” zato i forsiraju kao “alternativu Evropi”.
Kao što je Ante Marković rekao, cijena toga da sebe svedete na periferiju Evrope je da vas ljudi tako i tretiraju. Što bi rekao naš narod: “prema svecu i tropar”, ili, što bi rekao naš Predsjednik: “sa gospodom gospodski…” Kada ste provincija, onda vam ljudi, recimo, istovaruju svoje smeće – provincija se uvijek tretira kao smetljište centra. Trgovska gora samo je jedan mali od bezbroj takvih slučajeva. Svi se sjećamo kako su „prijatelji” iz Evrope prije par godina pokušali napraviti dil sa Srbijom da tamo skladište svoj nuklearni otpad. Tramp, idol ovdašnjih “patriota”, prije par dana je “ispostavio zahtjev” Srbiji da primi migrante deportovane iz SAD. Isto je ponovio i ministar spoljnih poslova Britanije. Njemačka državna sekretarka Franciska Brantner nedavno je izjavila: “Nije pitanje da li će se litijum kopati u Srbiji, već kada i ko će to uraditi.” Moćna Njemačka uspjela je to ovih dana nametnuti i kao evropsku politiku. Evropska unija veoma je zainteresovana za zelenu agendu i ima vrlo stroge propise glede zaštite ekosistema i biosfere svojih članica. No, nema razloga da se bakće tim stvarima u periferiji.
To su vrlo poučni slučajevi. Srbija je, kao i BiH, isuviše mala i slaba država da bi mogla da se odbrani od moćnih međunarodnih aktera. Samo kao dio jedne veće cjeline, ona može da sačuva svoj suverenitet. Umjesto da sada možemo da štitimo svoj suverenitet u evropskom parlamentu, mi smo ostali na brisanom prostoru izloženi hirovima moćnog centra.
Na ovim slučajevima najbolje vidimo koliko je stupidna politika naših „suverenista“: oni tvrde da ne žele u EU da bi „sačuvali svoj suverenitet“. Oni tvrde da ne žele da nam „naređuje Ursula fon der Lajen i briselske birokrate“. Stvarnost je upravo suprotna. U globalnom svijetu, prepunom supermoćnih igrača, jedini racionalan izbor malih naroda jeste da se priključe većim konglomeratima. Da li bi Danska imala šanse protiv trampista po pitanju Grenlanda da nije u EU? Ovako – to je poprilično težak zalogaj čak i za moćnu Ameriku. Zamislimo da Tramp ustane jedno jutro i kaže: „ukinite Republiku Srpsku“. Da li bi Srbija imala ove probleme sa Kosovom da je umjesto Miloševića i Šešelja slijedila politiku Ante Markovića i sada bila dio EU i NATO? Da li bi se iko usudio da protivpravno otcjepljuje 15% teritorije jedne EU/NATO zemlje. Ovako – koga briga za provinciju? Mnogi evropski političari i dobronamjerni ljudi pokušavaju nam reći kako stoje stvari. Recimo, Emanuel Makron nam je nedvosmisleno objasnio o čemu se tu radi:
Ali mi ga ne čujemo, kao što nismo svojevremeno čuli ni pametnog Antu Markovića. Zato smo postali provincija Evrope, i zato ostajemo provincija i dalje. Sa svim blagodetima koje takav status nosi sa sobom.