Herbert Spenser je jednom prilikom rekao: „Logična posledica
širenja budalaština u javnom prostoru je povećanje broja budala u društvu.“ Naše
društvo u prethodnih 10-15 godina žrtva je dijaboličnog poduhvata indoktrinacije
masa kakav je nezabilježen u našoj novijoj istoriji. Ono što radi naša
politička elita, u sadejstvu sa režimskim medijima, Srpskom pravoslavnom crkvom
i „patriotski odgovornim“ intelektualcima je užasavajući projekt stvaranja
kvazinacionalističkog simulakruma u kome se najočitije laži i manipulacije
pretvaraju u neupitne istine, najočitije gluposti u svete ideje, a istorija,
naročito ona vlastita, do te mjere krivotvori da je opravdano reći kako mi ni
ne učimo svoju istoriju već nekakvu panpravoslavnoslovensku mitologiju. Svrha
ove dijabolične zavjere je očita: ona je u službi održanja postojećih režima na
vlasti najprimitivnijim mogućim sredstvom: opijumom za mase. Posljedice su
jednako očite.
Nekoliko
jednostavnih primjera ilustrovaće dubinu ovog udruženog zločinačkog poduhvata,
kao i njegove aktere:
Mit o Rusiji i snovi o Trampu
Nedavno smo imali
nadrealnu situaciju da Predsjednik RS na paradi povodom 9. januara pozdravlja
Putina i poručuje kako smo mi „zagledani u Rusiju“. Da stvar bude još
grotesknija, sve to se dešava u momentu dok su nam nad glavom letjeli F16 – sa
jasnom porukom da još jednom razmislimo prije nego uradimo neku glupost.
„Zagledanost u
Rusiju“ je dobro poznati narativ zasnovan na nekoliko mitova: Zapad neminovno
propada; „bratska“ Rusija je zaštitnik
Srba; Putin će pobijediti u Ukrajini, a nakon toga nastaviti sve do Srbije. Itd. Taj
narativ, koliko god bio stupidan, ipak pije vode, jer ima snažnu psihološku
privlačnost: kada Zapad propadne, a Putin dođe na Dunav, tada mi Srbi
nastupamo: zaštićeni velikim moćnim „bratom“, ne samo da ćemo riješiti Kosovo,
već ima da poravnamo račune i sa ostalim komšijama. J….ćemo im kevu za sve. Čak
i nekad ugledna Politika dopustila je sebi da plasira takve budalaštine.
Ako gledate „analitičare“
Happy TV, Pinka ili naših medija u BL, onda naravno ne možete ni zaključiti
ništa drugo do se zapitati kako to da Putin već nije pobijedio. Obješnjenje nam
je nedavno ponudio jedan vojnoanalitički genije koji je mrtav-hladan, u pravom
alanfordovskom maniru, objasnio kako putinisti sporo napreduju iz obzira prema
civilnim žrtvama i ukrajinskoj infrastrukturi. Šta reći?
Isti motivi nam objašnjavaju i naoko neobičnu sklonost
„patriotski odgovornih“ medija i intelektualaca prema Trampu. Oni se naime nadaju
da će, ukoliko pobijedi, Tramp zaoštriti izolacionističku poziciju SAD, što će
ostaviti prazan prostor za najezdu sa istoka.
U stvarnosti, svakome s imalo
mozga u glavi jasno je da putinisti ne mogu savladati niti Ukrajinu, a kamoli
poći dalje. Oni eventualno mogu dobaciti do Dnjepra, mada i to iz sadašnje
perspektive djeluje kao naučna fantastika. Ali to, čak i da se desi, za nas
nema nikakav značaj. Očito je da će Rusija na jedan duži period biti izolovana
od evropske civilizacije, što je uostalom i sam Putin u više navrata objavio
proklamujući „izlazak Rusije iz Evrope“
i zaokret ka Aziji.
Isto tako, jasno
je da šta god da SAD urade (sa Trampom ili bez njega), naša pozicija je jasna:
mi smo sa svih strana okruženi NATO paktom:
Koji upravo u našem
komšiluku izvodi najveće vježbe u novijoj istoriji. U takvoj situaciji naši
prodavači magle nas ubjeđuju da se stavimo na stranu onog protiv koga su te
vježbe usmjerene. Da li smo mi uopšte normalni?
Antizapadna histerija
Kompatibilno sa ovim
ludilom idu i još luđe priče o antisrpskom filingu Zapada i konstantim
antisrpskim zavjerama. Nema ko nam od „zapadnjaka“ nije radio o glavi: arhineprijatelji
su nam i Ameri i Vatikan, Soroš, Masoni, germani, zli i pogani Britanci,
Hobiti, Gremlini, MI6, Severina, itd, itd. Iz ove nepostojeće premise naši
„patriotski“ geniji izvode „logičan“ zaključak: nama nije mjesto u Evropi.
Stvarnost je naravno
prozaična i nema veze sa ovim budalaštinama. U odnosu sa drugim
državama/nacijama, Srbima se ne događa ništa specijalno, što se ne događa bilo
kom narodu na svijetu. Nema tu nikakve zavjere. Očito je da su neke evropske
nacije imale interese koji su u određenim momentima bili ili jesu suprotni
našima, ali često je bilo i obrnuto. Očito je da je i Rusija imala interese koji
su u određenim momentima bili podudarni sa našim interesima, ali često je bilo
i obrnuto. Pretvarati tu trivijalnu činjenicu geopolitike u mitološki odnos
antiZapada a proRusije je infantilan refleks i očita indoktrinacija. Zapravo, ako
bismo već htjeli da o tome diskutujemo, pravo pitanje glasi: zašto u prethodnih 30
godina mi nismo našu politiku uskladili sa onom „Zapadnom“?
Svako pri zdravoj
pameti zna da su Srbija, RS, i Srpski narod u cjelini, u samom središtu Evrope
– jedna dunavski centrirana nacija, a Dunav je kičma Mittel Europe. Kako je
moguće da bilo ko ko ima kartu Evrope i Azije može povjerovati u tako očitu
besmislicu da Srbi ne treba da budu dio evropske priče (kakva god ona bila), već
nekakvog azijskog carstva, koje pri tome ni ne postoji?
Konsekvence
Efekt ovog suludog
projekta je jasan: mi se, kao evropski narod u sred Evrope, stavljamo u
poziciju isturene krajine jednog dalekog antievropskog režima. Ničim izazvani, pretvaramo sebe u korisne idiote istočnjačke despotije i crtamo sami sebi metu
na čelo. Sa svim posljedicama koje to nosi.
Izučavajući
nacističko zlo, često sam se pitao kako je moguće da su Nijemci, jedna od
najprosvećenijih nacija planete – narod Getea, Betovena, Kanta, Hegela itd.,
mogli do te mjere zastraniti da povjeruju u tako očite budalaštine kakva je
teorija o arijevskoj rasi. Kako je moguće da su povjerovali u jevrejsku prijetnju iako su Jevreji činili
manje od 1% stanovništva Njemačke? Kako
je uopšte moguće da su slijedili tako očitog šarlatana kakav je Hitler?
Odgovor je, naravno, prost: izloženi gebelsovskoj indoktrinaciji, izgubili su uvid
u realnost.
Upravo to se
dešava nama kao narodu. U nekom budućem vremenu, ljudi će se u čudu pitati kako
je bilo moguće da smo mi, narod sa svih strana okružen NATO članicama, mogli
povjerovati da treba da se priključimo Putinističkoj fatamorgani. Kako je
moguće da su Srbi, narod u sred Evrope – pomislili da im je mjesto sa nekakvom
azijskom despotijom – čak i da ona nije puka fiksideja? Kako je moguće da smo
povjerovali u sulude antisrpske zavjere Zapada, unatoč činjenice da nam 90%
ekonomske podrške dolazi upravo sa „Zapada“? Kako je moguće da Srbi, jedna od
tri najsiromašnije nacije Evrope, sa najvećom stopom iseljavanja iz vlastite
države, povjeruju da su „ekonomski tigar“ i nekakav „nebeski narod“? Kako je
moguće da 75% mladih Srba ne želi Srbiju i RS u EU, ali istovremeno 70% njih želi
da emigrira na Zapad? Itd. Itd. Lako: ako svoje stavove ne kreirate prema
stvarnosti, već prema smeću koje plasiraju Happy, PINK i ostali „patriotski
odgovorni“ akteri, onda je jasno da će vaša ponašanja biti iracionalna, a misli
sluđene.