Frensis Fukujama svojevremeno je postavio pitanje: „Sa kojih osnova bi se mogla osporavati Zapadna civilizacija, imajući u vidu njenu efikasnost i inventivnost?“ Da li je uopšte moguće dovesti u pitanje bazične principe na kojima počiva jedno društvo takvih rezultata i dostignuća?
Osporavanje Zapadne civilizacije omiljeni je sport srBskih patriota. To, međutim, nije jednostavan posao imajući u vidi činjenice i faktičko stanje. No, kad su se naše patriote osjećale vezane takvim tričarijama: oni su tradicionalno najvjerniji sljedbenici hegelovske maksime: “Ukoliko činjenice ne odgovaraju mojim stanovištima – tim gore po činjenice”. Neopterećeni bilo kakvom intelektualnom odgovornosti, oni puštaju mašti na volju, smišljajući razne fiksideje kojima bi utemeljili svoj antizapadni i antievropski filing. Tako sa PINK/Happy/Informer&Co ekrana stalno slušamo zlurada špenglerovska proročanstva o “propasti Zapada”, o “dekadenciji” i “moralnom posrnuću zapadnjaka”, i sl., a kad se već nevoljko moraju priznati nevjerovatna postignuća Zapadne civilizacije, onda se to obavezno proprati standardnom “ali” opaskom tipa: “Sve je to rezultat njihove banditske prirode i pljačke poštenog nezapada”.
Zašto se to radi? Prvi dio te priče ima racionalnu i lako shvatljivu osnovu: našim vladajućim elitama ne odgovara integrisanje srpskog naroda u evropsku političku kulturu. Razlozi su prozaični: tu npr. ne bi bile moguće prakse da predsjednici imaju doživotne mandate, da partija potpuno dominira institucijama, ili da država decenijama vodi na listi korupcije i sl. Zato se vodi uporna kampanja i protiv EU i protiv Evrope. Logika je u seljačkoj fori: (i) u EU moraju da se uspostave vladavina prava, pravna država, demokratija i slične neugodnosti; (ii) vama nije do toga da sebe izlažete takvim neugodnostima; (iii) vodite višedecenijsku anti-evropsku kampanju; i na kraju (iv) ubijedite narod da Evropa ne valja, ili čak predstavlja političko (pa i kulturno) zlo i da je u interesu nacije da ne ide u to leglo nemorala, dekadencije i lihvarenja koje pri tome samo što nije propalo.
Međutim, stvar nije tako prosta. Naime, i slijepcu je očito da su to, sve odreda, puke budalaštine. Postavlja se stoga pitanje kako onda jedna tako blesava kampanja – koja očito nema ama baš nikakvog utemeljenja u realnosti, uopšte može dati bilo kakve rezultate. Očito je da ona pogađa jedan živac našeg naroda koji na nju afirmativno reaguje. Fridrih Niče ga je opisao izvanrednim terminom „resantiman“.
Ressentiment
Termin potiče od francuske riječi „ressentiment“ koja znači „bolno sjećanje koje pobuđuje želju za osvetom“. Kada ga je Niče uveo u filozofiju, termin je dobio značenje specifične mržnje uzrokovane uskraćenošću zbog inferiornog položaja, koja je onda praćena retoričkom (fiktivnom) destrukcijom subjekta svoje uskraćenosti. Niče je to ilustrovao na primjeru hrišćanstva: kada se pojavilo, hrišćanstvo je bilo religija siromašnih i nepismenih – „donji sloj antike“. Oni su živjeli gledajući Rimske legije i bogatstvo i moć Rima i prirodno je da su osjećali vlastitu inferiornost. Resantiman je pretumačenje te situacije: „Mi jesmo jadni, bijedni i nemoćni“ (faktičko stanje), ali smo zato „bogu mili i idemo u raj“. To se radi paradoksom: s obzirom da nismo bogati – naprosto proglasimo bogatstvo za nešto negativno, grijeh. Mi nismo moćni – naprosto proglasimo moć zlom. Mi nismo lijepi, zgodni i puteni – osudimo orgije i seksualnost, a veličajmo monogamiju i celibat. Mi nismo sledbenici rimskog Pretora kome se moramo obraćati sa „hegemone“ – ali ništa zato: možemo Hrista proglasiti „Carem“, čime postajemo sledbenici „Cara“ – iako smo de facto robovi. Čitav „Drugi svijet“ izmišljen je u tu svrhu: pošto se nezadovoljstvo nižih slojeva ne može stvarno savladati, u stvarnom svijetu izmišlja se fiktivni „drugi svijet“ u kome će se dobiti obećana zadovoljština. „Prije će kamila kroz iglene uši nego bogat u carstvo nebesko“. Niče lucidno uočava da je tu u pitanju „volja-za-moć-nemoćnih“: mi nismo moćni u ovom svijetu, doživljavamo poraze, ali naše Carstvo, a sa njime i zadovoljština, dolazi. Ovaj poslednji detalj nam govori da to nije samo puka kompenzacija – način da se preživi sa sobom takvim kakav jesi, već i zahtjev za osvetom. U „Zori“, Niče kaže: “Čednost kaluđerice: s kakvom osvetoljubivošću ona gleda žene koje drugačije žive.”
Ako primijenimo ovu ničeansku metapshilogiju na naše antievropske narative, lako ćemo prepoznati o čemu se radi. Nama EU, Evropa i Zapad predstavljaju očiti izvor resentimana. Pogledajmo nekoliko tipičinih motiva:
Srbi su, uz Albance i Makedonce, najsiromašnije nacije Evrope – to je faktičko stanje. Resentiman prerada glasi: „No, mi smo uvijek bili na pravoj strani istorije“. Zato je revizionizam istorije tako važan za „patriote“: niste u dobrom stanju danas – ok, ali zato ste nekad imali „veliku i slavnu istoriju“. Nikada nisam vidio manji narod sa većom opsjednutošću vlastitom (velikim dijelom falsifikovanom) istorijom od nas Srba. „Jeste da su Ameri bogati i moćni, ali apatinska pivara je starija od ‘Deklaracije o nezavisnosti'“.
Mi smo izgubili ratove 90-tih – to je faktičko stanje. Resentiman prerada glasi: to je samo dio jednog višeg plana u kome ćemo mi na kraju ipak pobijediti. Kako kaže Lazar: „Ti si dobio svoju, a ja svoju.“ Faktičko stanje u kome je Lazar izgubio i bitku, i državu, i ženu, i glavu pretumačuje se u „pobjedu“ u jednom fiktivnom i nepostojećem ratu.
Ili u nadu-vjeru-prijetnju da će naše carstvo doći nekakvim prelomom istorije: „Kada Putin dođe na deltu Dunava, situacija će se promijeniti“. Za srBske patriote Putin ne vodi rat, već sveti rat, kome je cilj da „promijeni svjetski poredak“ i dokrajči antihrista – u ovom slučaju završi sa planetarnom dominacijom „dekadentnog“ Zapada (koji mi nesvjesno prepoznajemo kao izvor svoje uskraćenosti), i uspostavi hiljadugodišnje carstvo sa Moskvom kao „Trećim Rimom“. Kada se to desi nastupa naše doba i ima da im sve naplatimo. Klasična figura u ovoj resentiman psihologiji je „Moćni zaštitnik“: mi sami nemamo snage da se odbranimo, ali imamo moćnog zaštitnika koji će nas prigrliti i osvetiti naše muke. Nagraditi nas za vjernost, a kazniti naše neprijatelje. U slučaju hrišćanstva to je sam Gospodar Univerzuma, u slučaju Srba XXI to je car Putin.
Ili: Možda Evropa jeste bogata i moćna – to je faktičko stanje, ali ona propada gušeći se u svojoj LGBT dekadenciji i pederluku – pogledajte samo na šta im liči Evrovizija ili otvaranje Olimpijade u Parizu. Uostalom, bolje nam je da smo sirotinja, ali sačuvanih „tradicionalnih“ vrijednosti i „normalni“. Mi smo „Nebeski narod“ i ne dolikuje nam da zarad svakodnevnih tričarija blagostanja skrenemo sa nebeskog puta u nekakva nakaradna ljudska i građanska prava. Resentiman pozadina ove tužne logike je jasna: Zaratustra: “I kad bi da kažu ja sam ´svet´, izgleda kao da bi htjeli reći: ´ja sam osvećen!´ Svojom bi vrlinom htjeli oni da iskopaju oči svojim neprijateljima; oni se uzdižu samo toga radi da bi druge unizili.”
Cijena varke
Mehanizmi varke su moćno i važno sredstvo ljudske psihe koji često omogućavaju čovjeku da kako-tako prihvati sebe. Ali su uvijek i (samo)blokirajuće sile koje otežavaju iskorak iz bijednog stanja u kome se čovjek/zajednica nalazi. Kako se stvarno savladava ograničenost?: mukotrpnim procesom preispitivanja, analiziranja vlastitih poteza, pokušaja da se uoče greške i iste kasnije ne ponavljaju. Resentiman očito blokira takve mučne i bolne procese samopreispitivanja – on je, zapravo, i stvoren da se to izbjegne. Time potencijalno zarobljava jedno biće u vječno stanje jeda, jada i mrzovolje. Vi možete sebe proglasiti „nebeskim narodom“, pravednicima koji samo nemaju sreće, jer svi rade protiv njih i sl. I može vam biti lakše u tom fiktivnom izmaštanom svijetu. Ali to ima i svoju cijenu u stvarnosti: time osuđujete sebe da i dalje budete nemoćni i slabi. A „Drugi svijet“ neće nikada doći.
No, stvar je još sumornija. Niče nas upozorava: šta će nemoćna volja posljednje još htjeti i moći da uradi? Očito je: da uništi samu sebe. Volja koja nije u stanju da se ispolji prema spolja okreće se ka sebi. Autodestruktivnost koju svjedočimo u našem društvu, a koja se često graniči sa političkim (i ne samo političkim) ludilom, uopšte nije tako iracionalna i nedokučiva kako se čini.