Imajući u vidu zlokobne slike koje smo mogli vidjeti ovih
dana u srpskom političkom prostoru nije zgoreg
podsjetiti se na neke lekcije iz političke istorije i teorije. Jedna takva je slavna Marksova interpretacija religije kao „opijuma za mase“. Unatoč
tome što marksizam kao cjelina treba biti odbačen kao pogrešan, mnogi aspekti
te doktrine su vrhunski uvidi i ogroman korak naprijed u razumjevanju čovjeka i
društva. Jedan takav upravo
je i Marksova kritika religije. Njen prvi korak je
objašnjenje geneze religije, što nas ovdje ne zanima; ali drugi korak –
funkcija religije, i treći „ateizam kao humanizam“ su više nego aktualni za
nas.
Funkcija religije: „opijum za mase“
Ideološku
funkciju religije Marks je objasnio jednostavnom formulom:
religija
igra izrazito reakcionarnu ulogu, jer, obećanjem fiktivne nagrade u fiktivnom
zagrobnom svijetu, odvraća energije ljudi sa nejednakosti i nepravdi na ovom
svijetu. Time zapravo onemogućava njihovo stvarno slamanje. Nudeći obećanu
iluzornu slobodu, religija sprečava ljude da se stvarno oslobode.
Kako
se to postiže? Jedna od karakterističnih strategija za to je podređivanje
znanja dogmi. Svaka religija je dogma – ona predstavlja sistem konačnih i
zaokruženih istina. Kao takva ona je po sebi u suprotnosti sa naukom i
mišljenjem kao takvim – koji su utemeljeni na skepsi i vječnom propitivanju čak
i najviših istina. No dogma-stav nije ideološki neutralan – često je samo
odlično sredstvo da se postigne druga, više „ovozemaljska“ stvar: neznanje i
neprosvećenost su osnova ropstva. Naime, dogmatiziranje nečeg je u stvari zabrana
propitivanja: tabu na kritiku. To pak znači: koliko god nešto bilo stupidno,
nepravedno ili nemoralno, njegovo dovođenje u pitanje je grijeh. Caru carevo –
bogu božije.
Otuda
je vjera uvijek bila koristan vjerni pratilac autokratskih vlasti, a sprega
trona i oltara nije slučajno tako jaka istorijska
konstanta. Autokrate su uvijek u kleru imale važnog saučesnika u projektu od
zajedničkog interesa: zaglupljivanju
naroda u svrhu kontuzovanja energija revolucionarnog otpora. Takvu
nečasnu ulogu prodavača
magle svih vrsta, pa i onih iz klera, vladari su uvijek znali izdašno da nagrade. Vlada Srbije naročito je velikodušna u davanju miliona evra poreskih obveznika u te svrhe. Vjerovali
ili ne: SPC je treća firma po prihodu u Srbiji – odmah iza Elektroprivrede i
Naftne industrije. No ni to nije dovoljno već je SPC
i jedina NGO oslobođena plaćanja poreza za svoje biznise.
Naravno,
takva izdašna finansiranja ne daju se iz vjerskih ubjeđenja. Ono što se
time kupuje je podrška klera svim potezima vlasti, ma kako isti bili suludi ili
nemoralni. Dno koje je dosegla Ruska crkva podržavajući nemoralni rat Putina,
jednog klasičnog boljševika, protiv pravoslavne ukrajinske
braće, nije
nikakav izuzetak. Naprotiv: to je paradigma
primjer kancerogene sprege trona i oltara u jednom nesretnom društvu.
Tomas Džeferson,
jedan od tvoraca prve i najveće ateističke republike u istoriji, jednom je prilikom
rekao: „U svakoj zemlji i u svakom dobu, sveštenik je
bio neprijatelj slobode. On je uvek u savezništvu sa despotom, pomažući njegove
zloupotrebe u zamenu za zaštitu svojih.“
Postojanje sprege trona
i oltara, koketiranje države sa crkvom, jasan je pokazatelj krize vlasti u jednoj državi: samo ona vlada koja nije
u stanju da dobije i održava svoju vlast na osnovu stvarnih rezultata i
političkih poteza potrebuje takvu potporu iz vanpolitičkih sfera.
Samo ona vlada koja je neuspješna u rješavanju stvarnih problema – od Kosova do „rezolucije
o Srebrenici“, trebaće religijski suport da bi održala svoju
vlast i amortizovala potencijalne otpore.
Emancipacija
Ova Marksova analiza danas je toliko uvjerljiva
da djeluje trivijalno. Mi je bukvalno živimo već 30 godina. Jednako je uvjerljiv
i opis puta oslobađanja čovjeka od religijskih iluzija i crkva/država porobljivača.
Prvi korak u oslobađanju jednog naroda od okova tron/oltar
sprege je famozno razdvajanje crkve od države: sekularni politički poredak u
kome se ni jedna religija ne shvata kao državni marker: „Čovjek se politički emancipuje od religije time što je iz javnog
prava protjeruje u privatno pravo. Politički način emancipacije od religije
sastoji se u dijeljenju čovjeka na građanina i na religioznog čovjeka. Država
koja priznaje bilo koju religiju kao svoju osnovu, tj. kao državnu religiju,
nije još prava država. Takva država treba religiju da bi se upotpunila kao
država.”
Pravo pitanje glasi: kako se čovjek, kao čovjek,
a ne samo kao građanin, emancipuje od religije? Za tako nešto nije dovoljna
samo politička emancipacija, tj. razdvajanje crkve od države. Religija tada ostaje
kao privatni sadržaj. Marks je eksplictan: „emancipacija
države od religije nije emancipacija stvarnog čovjeka od religije”. Jer i u
sekularnoj državi mnogi ljudi mogu ostati neemancipovani.
Uslov da se do
toga dobaci je, prvo,
spoznaja o svijetu; i drugo, prihvatanje te spoznaje. Mi ovladavamo prirodom
tako što spoznajemo njene zakone i prihvatamo ih – tj „prirodom ovladavamo tako
što joj se pokoravamo“. Ti zakoni nisu podložni našem djelovanju. U okviru svoje
prirodne egzistencije čovjek ne može živjeti vječno. Ali on je slobodna volja i
kao takav se, ako to želi, može zanositi iluzijama, npr. da će živjeti vječno. Čovjek
koji tako radi se samozavarava: „To je u biti patološki odnos prema bitku“. Normalan
odnosa prema bitku sastoji se u shvatanju da je čovjek dio prirode i kao takav
podložan je njenim zakonima. Na osnovu te spoznaje čovjek ne može htjeti sebe
kao vječnost. Čovjek postaje slobodan kada spozna nužnosti prirode i prihvati
ih kao takve.
To
pak podrazumjeva progresivno društvo: „mi
objašnjavamo religioznu ograničenost slobodnih građana njihovom svjetovnom
ograničenošću. Oni će prevladati svoju religioznu ograničenost čim prevladaju
svoju svjetovnu ograničenost. Ne treba pretvarati svjetovna pitanja u teološka,
već teološka pitanja u svjetovna … Ukidanje religije kao iluzorne sreće
čovjeka zahtjev je njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom
stanju jeste zahtjev da napusti stanje kojem su iluzije potrebne.“
Zato
je kritika religije u stvari kritika društva kojem je religija potrebna. Oslobađanje
od religije će se dogoditi kada se stvori društvo kome nije potrebna ideološka
potpora religije. Zato su komunisti koji su palili crkve i maltretirali
sveštenstvo i vjernike potpuno promašili i očito nisu ništa shvatili od Marksa:
religija se ne ukida uništavanjem crkvi i ponižavanjem popova, već
emancipacijom čovjeka, i razvojem društva do nivoa da mu više nije potrebna
iluzija o svijetu. Jednako tako pobijanje „religijskih istina“ snagom naučnih argumenata
je irelevantno: dok god ljudima bude trebala fikcija da bi savladali nedaće
stvarnog svijeta, oni će prihvatati fikcije ma kako one apsurdne i lažne bile –
od svih vrsta teorija zavjera pa sve do religijskih bajki. Čuvena 11. teza o
Fojerbahu glasi: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga
se izmijeni.”
Reakcionarna sila
Ko ovo razumije lako mu je shvatiti ambiciju crkve da zagospodari ili bar
upliviše u obrazovni sistem. Znanje, obrazovanje i nauka su osnovne sile
emancipacije – shodno tome i sredstvo za postepeno prevladavanje i religioznog
otuđenja i društvenih nepravdi kojima ono služi. Na prvi pogled djeluju kao iracionalni
napori koje zilotsko krilo SPC već nekoliko decenija ulaže u pokušaju upliva u
obrazovni sistem. Ili npr. uporna borba zilota protiv zaostavštine istinskih prosvetitelja
poput Dositeja (umjesto koga se promiviše Sveti Sava kao „prvi srpski prosvetitelj“).
Ali to je lako razumljivo ako shvatimo logiku „11. teze“: čovjek se oslobađa
okova kroz proces materijalne i duhovne emancipacije, pa je onima kojima je u
interesu da okovi ostanu glavna meta upravo emancipacija. Drastičan pad u varvastvo,
koji svjedočimo u javnom prostoru Srbije u zadnjih 30 godina, – od PINK/Happy smeća,
svih mogućih teorija zavjera, neukusa i kiča, nije samo nekakva prolazna
slučajnost – već dijabolična zavjera jednog kancerogenog režima protiv
vlastitog naroda. Jednako kao i pravi frontalni napad režima na obrazovni
sistem, a koji je kulminirao u zadnjih par godina i kome SPC daje veliki doprinos.
„Vrlina“ o
kojoj priča Porfirije nije ništa drugo do poruka vjerujte u fantazije a ne u
znanje. Prava vrlina, prava moralnost se ostvaruje kroz dugotrajni proces
emancipacije ljudstva: mi postepeno sagledavamo sebe kao humana ljudska bića, prihvatamo
svoju ljudsku suštinu i spoznajemo moralne zakone kroz koje moramo komunicirati
ako želimo biti puna ljudskost. Tačno ono što nam je u osvit Moderne i rađanja prosvećenosti i Prosvetiteljstva
poručio Đordan Bruno – čovjek koga je katolička crkva spalila u ime hrišćanske
„vrline“: “Vrline su oblici koje stvara prosvetljeni
um: kroz njih on pokazuje svoje postojanje.” To je u suštini i Hristova poruka: čovjek se obogotvoruje kroz istoriju
– on se izdiže iznad svoje prirode i postepeno sve više približava božanstvu.
Antiemancipatorsko djelovanje SPC i njena „sluškinja države“ uloga je zapravo reakcionarna
antihrišćanska praksa u stilu Jude i srebrenjaka. Marks pak, ako se ispravno
čita, zapravo i nije tako antihrišćanski kako bi se pomislilo na osnovu
njegovih loših komunističkih učenika.