<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Savanović: Opijum za mase

20. maj 2024, 9:53

Imajući u vidu zlokobne slike koje smo mogli vidjeti ovih dana u srpskom političkom prostoru nije zgoreg podsjetiti se na neke lekcije iz političke istorije i teorije. Jedna takva je slavna Marksova interpretacija religije kao „opijuma za mase“. Unatoč tome što marksizam kao cjelina treba biti odbačen kao pogrešan, mnogi aspekti te doktrine su vrhunski uvidi i ogroman korak naprijed u razumjevanju čovjeka i društva. Jedan takav upravo je i Marksova kritika religije. Njen prvi korak je objašnjenje geneze religije, što nas ovdje ne zanima; ali drugi korak – funkcija religije, i treći „ateizam kao humanizam“ su više nego aktualni za nas.

Funkcija religije: „opijum za mase“

Ideološku funkciju religije Marks je objasnio jednostavnom formulom: religija igra izrazito reakcionarnu ulogu, jer, obećanjem fiktivne nagrade u fiktivnom zagrobnom svijetu, odvraća energije ljudi sa nejednakosti i nepravdi na ovom svijetu. Time zapravo onemogućava njihovo stvarno slamanje. Nudeći obećanu iluzornu slobodu, religija sprečava ljude da se stvarno oslobode.

Kako se to postiže? Jedna od karakterističnih strategija za to je podređivanje znanja dogmi. Svaka religija je dogma – ona predstavlja sistem konačnih i zaokruženih istina. Kao takva ona je po sebi u suprotnosti sa naukom i mišljenjem kao takvim - koji su utemeljeni na skepsi i vječnom propitivanju čak i najviših istina. No dogma-stav nije ideološki neutralan - često je samo odlično sredstvo da se postigne druga, više „ovozemaljska“ stvar: neznanje i neprosvećenost su osnova ropstva. Naime, dogmatiziranje nečeg je u stvari zabrana propitivanja: tabu na kritiku. To pak znači: koliko god nešto bilo stupidno, nepravedno ili nemoralno, njegovo dovođenje u pitanje je grijeh. Caru carevo – bogu božije.

Otuda je vjera uvijek bila koristan vjerni pratilac autokratskih vlasti, a sprega trona i oltara nije slučajno tako jaka istorijska konstanta. Autokrate su uvijek u kleru imale važnog saučesnika u projektu od zajedničkog interesa: zaglupljivanju naroda u svrhu kontuzovanja energija revolucionarnog otpora. Takvu nečasnu ulogu prodavača magle svih vrsta, pa i onih iz klera, vladari su uvijek znali izdašno da nagrade. Vlada Srbije naročito je velikodušna u davanju miliona evra poreskih obveznika u te svrhe. Vjerovali ili ne: SPC je treća firma po prihodu u Srbiji – odmah iza Elektroprivrede i Naftne industrije. No ni to nije dovoljno već je SPC i jedina NGO oslobođena plaćanja poreza za svoje biznise.

Naravno, takva izdašna finansiranja ne daju se iz vjerskih ubjeđenja. Ono što se time kupuje je podrška klera svim potezima vlasti, ma kako isti bili suludi ili nemoralni. Dno koje je dosegla Ruska crkva podržavajući nemoralni rat Putina, jednog klasičnog boljševika, protiv pravoslavne ukrajinske braće, nije nikakav izuzetak. Naprotiv: to je paradigma primjer kancerogene sprege trona i oltara u jednom nesretnom društvu. Tomas Džeferson, jedan od tvoraca prve i najveće ateističke republike u istoriji, jednom je prilikom rekao: „U svakoj zemlji i u svakom dobu, sveštenik je bio neprijatelj slobode. On je uvek u savezništvu sa despotom, pomažući njegove zloupotrebe u zamenu za zaštitu svojih.“

            Postojanje sprege trona i oltara, koketiranje države sa crkvom, jasan je pokazatelj krize vlasti u jednoj državi: samo ona vlada koja nije u stanju da dobije i održava svoju vlast na osnovu stvarnih rezultata i političkih poteza potrebuje takvu potporu iz vanpolitičkih sfera.

Samo ona vlada koja je neuspješna u rješavanju stvarnih problema – od Kosova do „rezolucije o Srebrenici“, trebaće religijski suport da bi održala svoju vlast i amortizovala potencijalne otpore.

Emancipacija

Ova Marksova analiza danas je toliko uvjerljiva da djeluje trivijalno. Mi je bukvalno živimo već 30 godina. Jednako je uvjerljiv i opis puta oslobađanja čovjeka od religijskih iluzija i crkva/država porobljivača.

Prvi korak u oslobađanju jednog naroda od okova tron/oltar sprege je famozno razdvajanje crkve od države: sekularni politički poredak u kome se ni jedna religija ne shvata kao državni marker: „Čovjek se politički emancipuje od religije time što je iz javnog prava protjeruje u privatno pravo. Politički način emancipacije od religije sastoji se u dijeljenju čovjeka na građanina i na religioznog čovjeka. Država koja priznaje bilo koju religiju kao svoju osnovu, tj. kao državnu religiju, nije još prava država. Takva država treba religiju da bi se upotpunila kao država.”

Pravo pitanje glasi: kako se čovjek, kao čovjek, a ne samo kao građanin, emancipuje od religije? Za tako nešto nije dovoljna samo politička emancipacija, tj. razdvajanje crkve od države. Religija tada ostaje kao privatni sadržaj. Marks je eksplictan: „emancipacija države od religije nije emancipacija stvarnog čovjeka od religije”. Jer i u sekularnoj državi mnogi ljudi mogu ostati neemancipovani.

Uslov da se do toga dobaci je, prvo, spoznaja o svijetu; i drugo, prihvatanje te spoznaje. Mi ovladavamo prirodom tako što spoznajemo njene zakone i prihvatamo ih – tj „prirodom ovladavamo tako što joj se pokoravamo“. Ti zakoni nisu podložni našem djelovanju. U okviru svoje prirodne egzistencije čovjek ne može živjeti vječno. Ali on je slobodna volja i kao takav se, ako to želi, može zanositi iluzijama, npr. da će živjeti vječno. Čovjek koji tako radi se samozavarava: „To je u biti patološki odnos prema bitku“. Normalan odnosa prema bitku sastoji se u shvatanju da je čovjek dio prirode i kao takav podložan je njenim zakonima. Na osnovu te spoznaje čovjek ne može htjeti sebe kao vječnost. Čovjek postaje slobodan kada spozna nužnosti prirode i prihvati ih kao takve.

To pak podrazumjeva progresivno društvo: „mi objašnjavamo religioznu ograničenost slobodnih građana njihovom svjetovnom ograničenošću. Oni će prevladati svoju religioznu ograničenost čim prevladaju svoju svjetovnu ograničenost. Ne treba pretvarati svjetovna pitanja u teološka, već teološka pitanja u svjetovna ... Ukidanje religije kao iluzorne sreće čovjeka zahtjev je njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jeste zahtjev da napusti stanje kojem su iluzije potrebne.“

Zato je kritika religije u stvari kritika društva kojem je religija potrebna. Oslobađanje od religije će se dogoditi kada se stvori društvo kome nije potrebna ideološka potpora religije. Zato su komunisti koji su palili crkve i maltretirali sveštenstvo i vjernike potpuno promašili i očito nisu ništa shvatili od Marksa: religija se ne ukida uništavanjem crkvi i ponižavanjem popova, već emancipacijom čovjeka, i razvojem društva do nivoa da mu više nije potrebna iluzija o svijetu. Jednako tako pobijanje „religijskih istina“ snagom naučnih argumenata je irelevantno: dok god ljudima bude trebala fikcija da bi savladali nedaće stvarnog svijeta, oni će prihvatati fikcije ma kako one apsurdne i lažne bile – od svih vrsta teorija zavjera pa sve do religijskih bajki. Čuvena 11. teza o Fojerbahu glasi:Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.”

Reakcionarna sila

Ko ovo razumije lako mu je shvatiti ambiciju crkve da zagospodari ili bar upliviše u obrazovni sistem. Znanje, obrazovanje i nauka su osnovne sile emancipacije – shodno tome i sredstvo za postepeno prevladavanje i religioznog otuđenja i društvenih nepravdi kojima ono služi. Na prvi pogled djeluju kao iracionalni napori koje zilotsko krilo SPC već nekoliko decenija ulaže u pokušaju upliva u obrazovni sistem. Ili npr. uporna borba zilota protiv zaostavštine istinskih prosvetitelja poput Dositeja (umjesto koga se promiviše Sveti Sava kao „prvi srpski prosvetitelj“). Ali to je lako razumljivo ako shvatimo logiku „11. teze“: čovjek se oslobađa okova kroz proces materijalne i duhovne emancipacije, pa je onima kojima je u interesu da okovi ostanu glavna meta upravo emancipacija. Drastičan pad u varvastvo, koji svjedočimo u javnom prostoru Srbije u zadnjih 30 godina, - od PINK/Happy smeća, svih mogućih teorija zavjera, neukusa i kiča, nije samo nekakva prolazna slučajnost – već dijabolična zavjera jednog kancerogenog režima protiv vlastitog naroda. Jednako kao i pravi frontalni napad režima na obrazovni sistem, a koji je kulminirao u zadnjih par godina i kome SPC daje veliki doprinos.

„Vrlina“ o kojoj priča Porfirije nije ništa drugo do poruka vjerujte u fantazije a ne u znanje. Prava vrlina, prava moralnost se ostvaruje kroz dugotrajni proces emancipacije ljudstva: mi postepeno sagledavamo sebe kao humana ljudska bića, prihvatamo svoju ljudsku suštinu i spoznajemo moralne zakone kroz koje moramo komunicirati ako želimo biti puna ljudskost. Tačno ono što nam je u osvit Moderne i rađanja prosvećenosti i Prosvetiteljstva poručio Đordan Bruno – čovjek koga je katolička crkva spalila u ime hrišćanske „vrline“:  "Vrline su oblici koje stvara prosvetljeni um: kroz njih on pokazuje svoje postojanje." To je u suštini i Hristova poruka: čovjek se obogotvoruje kroz istoriju – on se izdiže iznad svoje prirode i postepeno sve više približava božanstvu. Antiemancipatorsko djelovanje SPC i njena „sluškinja države“ uloga je zapravo reakcionarna antihrišćanska praksa u stilu Jude i srebrenjaka. Marks pak, ako se ispravno čita, zapravo i nije tako antihrišćanski kako bi se pomislilo na osnovu njegovih loših komunističkih učenika.