U prethodnim godinama čitav niz odluka Ustavnog suda problemtizovan je od
strane političkih predstavnika RS. Stvar je kulminirala ovih dana odlukom Suda da
promjeni poslovnik, i omogući sebi da donosi odluke bez prisustva sudija iz RS.
Imajući u vidu značaj teme nije zgoreg proći kroz nekoliko elementarnih činjenica.
1. „Krivica“ Suda
Tokom višegodišnje kampanje protiv Ustavnog suda naši političari iznijeli
su čitav niz primjedbi. Neke od njih stoje, ali neke su ne samo pogrešne, već i
apsurdne. Recimo, naši predstavnici griješe kada osporavaju sastav Ustavnog
suda. Tako smo mogli čuti da je problematično članstvo stranih sudija u Sudu. To nije tačno: Ustav BiH daje mogućnost da
se „strane“ sudije zamjene, ali ne propisuje to kao obavezno. Osporavan je i izbor tzv „bošnjačkih“ sudija: tvrdi se da su u
pitanju bivši visokopozicionirani kadrovi SDA. Premda je to tačno, ne može biti
formalna osnova za osporavanje njihovog imenovanja u Sud jer su kriteriji
postavljeni vrlo fleksibilno. Toliko fleksibilno da je mogla biti izabrana čak
i Seada Palavrić, kojoj je mnogo manji problem politička pripadnost, koliko (blago
rečeno) neimpresivan CV.
Najvažnija primjedba, koja za razliku od prethodnih
ima načelni značaj, je mantra o „slovu Dejtona“. Tvrdi se da se Ustavni sud ne
drži onoga što je napisano u Ustavu BiH, već svojim interpretacijama suštinski mijenja
Ustav (po pravilu na štetu RS). Takva primjedba zasnovana je na shvatanju uloge
Ustavnog suda kao pukog „čitača“ ustava: zadatak sudija shvata se kao de facto
lektorski – oni samo treba da vide da li nešto piše ili ne u Ustavu. Svaka
„interpretacija“ je dopisivanje ustava i stoga pruzimanje uloge ustavotvorca od
strane Suda.
Ova primjedba ne stoji jer je Ustav BiH
„minimalistički“ – Ustav sa malim brojem članova. Kao takav on normira vrlo
malo stvari (po pravilu je to samo opis arhitekture državnih institucija). Sve
ostalo se mora izvoditi interpretacijom Ustava – i to je u državama sa takvim
ustavima i najvažnija uloga Ustavnog
suda. Recimo, u Ustavu BiH se nigdje ne spominje pojam „državne imovine“. To
znači da Ustavni sud, kada donosi odluku, ne može samo „čitati“ šta o tome piše
u Ustavu, već mora izvesti neku vrstu interpretacije. Zato se u teoriji
ispravno tvrdi da minimalistički ustavi (kakav je Ustav BiH ili Ustav SAD)
logički nužno traže ekstrajake Ustavne
sudove sa širokim ovlastima interpretacije. Prema tome, tvrdnja da se Ustavni
sud mora držati „slova Dejtona“ a ne „duha Dejtona“ logički je apsurdna.
To ne znači da Ustavni sud može
interpretirati Ustav kako mu padne na pamet. U stvarima koje se ne mogu izvesti
pukim čitanjem „slova Ustava“ on se mora držati principa pravde i „intencije
ustavotvorca“, tj. „duha Ustava“. To uopšte nije tako proizvoljna stvar kako se
može učiniti na prvi pogled. Mi, naime, svi znamo i osjetimo šta je „duh
Dejtona“. Iako većina građana nikada nije pročitala Ustav BiH, oni jako dobro
osjete šta je duh tog Ustava i šta je sa stanovišta Ustava pravedno. Na primjer,
mi svi znamo da je izbor Željka Komšića protivan „duhu“ Ustava, premda čak i ne
krši „slovo“.
Isto tako, mi svi osjetimo da
je preglasavanje po etničkoj osnovi protivno
„duhu“ Ustava. Zašto je u Dejtonu dato tako malo nadležnosti BiH? Zato što smo
svi bili svjesni da se možemo dogovoriti samo oko malo stvari, poput spoljnje
politike (sada vidimo da je čak i to bilo preoptimistično i da mi nismo u
stanju da postignemo konsenzus niti oko EU/Nato integracija). Tamo gdje nema
dogovora odluka se može donijeti samo silom ili preglasavanjem. Upravo je suštinski
„duh“ našeg Ustava da se to spriječi i da se odluke moraju donositi konsenzusom.
Svi veto-mehanizmi u skladu su sa „duhom“ Ustava BH. Kada mijenja svoj
Poslovnik ili donosi odluke po modelu 3+2 (strane+bošnjačke sudije) Ustavni sud
krši konsenzualni „duha“ Dejtona, premda formalno poštuje njegovo „slovo“.
2. Krivica suda
To nas dovodi do stvarne krivice Ustavnog suda. U čitavom nizu odluka on je na drastičan način
kršio principe pravde i „duh Dejtona“. Upravo suprotno od onog što političari
iz RS tvrde: Ustavni sud nije griješio time što je ekstenzivno tumačio Ustav,
već što to nije radio na korektan način. Ustavni sud nije griješio što se nije
držao „slova“ već „duha“ – on je to morao, mora i moraće da radi dok god imamo
minimalistički Ustav. Već što je „duh“ Ustava interpretirao pogrešno. Najočitije
se to vidi na primjerima tzv odluka o „9. januaru“ i „1. martu“. Čak same te odluke, koliko god bile antidejtonske
po svom duhu, i nisu najveći skandal. Već neozbiljno i diletantsko obrazloženje odluka koje je dao Ustavni sud. Ona su na
nivou lošeg seminarskog rada i da mi se student pojavi sa takvim kupusom od
„argumenata“ na ispitu sigurno bi pao. To nam pokazuje važnu stvar: Ustavni sud
se ponaša kao bahati tiranin koji ne osjeti potrebu da korektno obrazloži i
utemelji svoje odluke, već hoće da vlada na osnovu svog eskluzivnog položaja.
Što je klasična definicija diktature. Kao što pojedinac može biti diktator,
tako je moguća i „diktatura suda“.
3. Krivica Srpske
Opravdano nezadovoljni radom Ustavnog suda političari iz RS preduzimali su čitav niz pokušaja
borbe sa Sudom. Mnogi su bili nekredibilni. Recimo, najave blokada ili jednostranog
„vraćanja“ nadležnosti su klasični primjeri neustavnog, pa i suludog djelovanja
– oni sasvim jasno znače političku pobunu. Ne možete se boriti protiv
uzurpacije Ustava od strane Ustavnog suda tako što ćete srušiti ustavni poredak
zemlje i razvaliti državu. Najnovija greška tog tipa je pokušaj blokade Suda
neizborom sudija. Godinu dana
nakon odlaska sudije Simovića u penziju nije imenovan sudija iz Srpske, a sudija Knežević je čak pozvan da napusti sud. To
je očit pokušaj da se blokira rad Ustavnog suda. Država ne može funkcionisati
bez Ustavnog suda i to je stoga i očit pokušaj državnog udara.
4. Otpor: šta da se radi?
Činjenica da Ustavni sud nije prekoračio svoje ovlasti, te diletantske akcije protiv Suda od strane
političara iz RS, ne znače da je Ustavni sud čist i da ga treba amnestirati od
odgovornosti. Naprotiv – on je zaista generator krize i najveći
kršitelj duha Dejtona. Licemjerno je
da Dodik i NSRS optužuju Ustavni sud zbog izmjene poslovnika: oni
sami su svojim „politikama“ doveli Sud u situaciju da mora učiniti tako nešto ako hoće da izbjegne blokadu. Ali, licemjerno je i da Ambasada SAD optužuje Dodika da je sam kriv za nastalu
situaciju time što je isključio sudije iz RS iz rada Suda – jer mi smo i do
sada imali naše sudije u Sudu, i oni su bili preglasavani na očito nelegitiman
i nepošten način.
Prva stvar koju treba razjasniti je da
osporavanje odluka Ustavnog suda i borba protiv njih nije nikakav skandal.
Naprotiv. Jedna od naročito besmislena formulacija je popularna
parola “odluke suda se ne komentarišu, već provode”.
Kao da su u pitanju odluke samog svevišnjeg, a ne sudija – dakle ljudi koji,
kao i svaki čovjek, imaju ograničen uvid, skloni su greškama, korupciji, i, na
kraju krajeva, imaju vlastita uvjerenja na osnovu kojih odlučuju. U ozbiljnim
zemljama stvar je upravo suprotna,
i odluke sudova se široko komentarišu, a često izazivaju i višedecenijske
polemike i neslaganja pa i otvorene otpore drugih institucija sistema. Pogledajmo samo kakav je
otpor izazvala odluka Vrhovnog suda SAD o aboritusu. Predsjednik Bajden je
otvoreno izjavio da će njegova administracija “učiniti sve” da odluka Suda ne
zaživi u praksi, a guverner Kalifornije je najavio da će zaobići odluku Suda
tako što će Kalifornija plaćati troškove abortusa (i troškove puta
nerezidentima) svima koji ga žele. Prema tome i mi u Srpskoj imamo svako pravo
da se odupremo odlukama Suda za koje smatramo da krše principe pravde i duh Ustava.
Postoje mnogi legitimni načini
kako se bori sa nelegitimnim odlukama Ustavnog suda.
Jedan takav je već demonstrirala vlast Republike Srpske. U pitanju je
svojevrsna igra nadgornjavanja između Ustavnog suda i Narodne skupštine: Sud
pobije neki zakon (npr. o 9. Januaru), NSRS donese novi takav zakon. I tako do
u beskonačnost. No najjače sredstvo je ono što se u teoriji zove “građanska
neposlušnost”. On je naročito važan kod nas jer je svjesno “neprovođenje”
odluka Ustavnog suda krivično sankcionisano. To znači da svi organizatori
proslave 9. januara mogu biti gonjeni. Država BiH još nije dovoljno jaka da to
uradi, ali jednog dana možda će biti. Međutim, ni jedna država nikada neće biti
dovoljno jaka da sankcioniše sve svoje građane. Šta Ustavni sud i država mogu
uraditi u situaciji kada mi svi izvjesimo zastave na prozore i izađemo na trgove da slavimo?
To je i upozorenje Ustavnom sudu BiH gdje može odvesti njegovo
konstantno kršenje duha Ustava. A i uputstvo vlastima RS šta treba da urade.
Umjesto što i sami krše Ustav i provode kvazipolitičku pobunu i puč, oni treba
da pozovu ustavotvorca – tj narod, da brani svoj Ustav. Ako su u pravu, ako je poziv autentičan,
narod će se odazvati i to je onda jasan, prima facie dokaz Ustavnom sudu da
svojim interpretacijama ne pogađa intenciju naroda-ustavotvorca. Ako pak
građani RS izignorišu poziv, to znači da je tumačenje naših političara pogrešno
i da oni samo hoće da stave još jednu od institucija države pod svoju moć.