Nedavno smo pisali o mučnini koju izaziva ponašanje gotovo svih aktera involviranih u „slučaj Srebrenica“. Taj osjećaj nije nimalo umanjen usvajanjem „Rezolucije“ u UN. Naprotiv, cijela ta stvar postala je još gadnija. Šta bi, naime, trebala biti funkcija ovakve rezolucije? Odgovor je očit: unapređenje procesa pomirenja i stavljanje tačke na događaje iz 90-tih. Jednako je očito da taj cilj nije postignut, već su naprotiv – zla krv, mržnja i međusobna prepucavanja postala još intenzivnija. No to nije spriječilo naše domaće akteri da slave svoje „istorijske pobjede“ i sve nas unazađuju.
Bošnjačka histerija
Čemu se raduju Bošnjaci? Objektivno, ovo je, zapravo, prava jedna blamaža. Od samog početka stvar je disgusting: zamislite samo da se jedna ovakva rezolucija priprema u tajnosti? O genocidu bi valjda trebalo da je postignut transparentan planetarni konsenzus. Glasanje jasno pokazuje da to nije slučaj.
Pored toga što je 19 država glasalo „protiv“, čak 68(!) ih je bilo „suzdržano“. Činjenica da ovoliki broj država nije eksplicite podržao rezoluciju govori sve samo za sebe. Kakva je rezolucija koju pola planete ne priznaje? Netom nakon sjednice UN-a, Denis Bećirević nas je slavodobitno obavijestio: „Uspjeli smo. Pobijedila je pravda.“ Niti su uspjeli, niti je pobijedila pravda. Pravi uspjeh bio bi da su zajedno sa svojim komšijama Srbima dobacili do nekakvog konsenzusa o događajima 90-tih i budućnosti BiH. Da su to uspjeli, ili da su bar imali namjeru za tako nešto, ovakva rezolucija zapravo ne bi ni bila potrebna. Umjesto toga, zaključili su da im je mnogo lakše naći moćne sponzore i izgurati cijelu tu stvar na silu. To im je i pošlo za rukom samo zahvaljujući stupidnoj odluci srpskih političkih rukovodstava da sebi naprave neprijatelje od nekih od najmoćnijih država svijeta. No, šta su time dobili? Zapravo, dobili su samo to da Srbi – sa kojima moraju živjeti i sa rezolucijom i bez nje, sada osjećaju još veći animozitet i nepovjerenje i prema njima i prema državi u ime koje se sve ovo navodno radi. Dobili su nestabilniju BiH, i nestabilniji region. Sa svim posljedicama koje sve to u budućnosti donosi. Ako je to pobjeda, onda bujrum.
Srpska histerija
No, ostavimo Bošnjake da se bave svojim „uspjehom“ i valjaju u blatu istog. Pogledajmo listu naših srpskih “uspjeha” u ovoj borbi. A ona je uistinu nevjerovatna hronika ludosti i apsurda.
Stvar je počela ničim izazvanom, suludom i teško objašnjivom kampanjom „Mi nismo genocidan narod“. Koliko je to samo po sebi apsurdno jasno nam govori činjenica da, niti to piše u Rezoluciji, niti je tako nešto uopšte moguće – iz prostog razloga što niko normalan i pri zdravoj pameti neće prihvatiti konstrukciju „genocidni narod“. Niti je iko ikad i tvrdio da jesmo – sem naših političkih predstavnika. Mi smo se, dakle, ovih dana intenzivno borili protiv nečeg što ne postoji: simulakruma koji su iz nekih razloga kreirali naši politički lideri.
Da stvar bude još luđa, nošenje borbe protiv Rezolucije preuzeo je na sebe niko drugi do čovjek poznat po izjavi „100 za jednog“. Onaj isti koji je igrao svoju ulogu u mračnom vremenu 90-tih, a deceniju kasnije izvodio performanse tipa instaliranja Bulevara prvoosuđenog za zločin u Srebrenici. Da li smo mi uopšte normalni?
U masi opskurnih stvari koje su obilježile cijelu ovu histeriju naročito je groteskna „molitva“ koju je u 5.30 ujutro obavio Patrijarh. Valjda za „spas srpskog naroda“ (od koga, čega – ostalo je nejasno). Medijski specijal koji je posvećen tom činu, kao i sam čin, prije bi priličio jednoj srednjovjekovnoj kampanji nego nekoj evropskoj državi XXI vijeka. No čak ni to ne predstavlja klimaks apsurda cijele ove stvari koji je, bar za sada, dostignut postavljanjem morbidnog obavještenja „Mi nismo genocidan narod“ na Bg „Kuli“ i bezbrojnim bilbordima.
Sve ovo ludilo, neukus i sramota nisu, nažalost, ostali samo na domaćem terenu. Već su kulminirali u psihotičnim ispadima u sali UN-a. Gdje smo gledali ponašanje koje bi bilo nedostojno desetogodišnjeg djeteta u dječijoj igraonici, a kamoli predsjednika jedne evropske države XXI vijeka. Ponašanje koje bi prije bilo očekivati od nekog psihotičnog nesretnika nego državnika sa zadatkom. Dok se sve to nesnosno patetisanje sa zastavom događalo, šlag na torti bila je neka glupača iz delagacije Srbije, tik iza leđa Predsjednika, koja pred planetarnim auditorijem sva sretna crče od smijeha kao da je upravo prisustvovala usvajanju rezolucije o cijeni sladoleda u Maroku.
Taman kad smo se ponadali da će ludilo napokon stati, uslijedile su nove salve besmisla. Očekivano: blamaža je, u stilu uobičajenog srpskog istorijskog revizionizma, predstavljena kao nova „velika diplomatska pobjeda“. Mučna stvarnost, međutim, izgleda ovako:
Od 50 evropskih zemalja 44 su glasale “Za”. Od exYu država – naših prvih komšija, svi su, računajući i braću Crnogorce, glasali “Za”. Sa druge strane „prijatelji” su nam bastioni demokratije i ljudskih prava: Kina, Rusija, Mađarska, Bjelorusija, Severna Koreja, Sirija. Mi ne samo da smo uspjeli “izgubiti” na glasanju, već smo se istovremeno, iako narod u sred Evrope, svrstali u tabor neevropskih “nedemokratskih” režima. Šta reći?
Unatoč činjenicama i onom što smo mogli svjedočiti vlastitim očima na semaforu UN utakmice, naši domaći „patriotski odgovorni“ analitičari zasuli su nas salvama ekspertiza o „debaklu bošnjačke politike“, te našem „istorijskom uspjehu“ i „moralnoj pobjedi”. Cinik bi pomislio da je ovima važnije sačuvati rejting predsjednika, nego osporiti rezoluciju. Ta kampanja pokazuje nam do koje mjere je naša politička i „intelektualna“ elita uporna u svojoj neodgovornosti. Svako normalan bi se u ovakvoj situaciji zapitao: kako/zašto smo doživjeli ovako nešto? Šta su uzroci našeg neuspjeha? Recimo, mogli bi se zapitati koliko u tome ima udjela katastrofalna kadrovska politika, koja je u najvažnija mjesta poput Vašingtona i NYC slala potpuno podkapacitirane partijske poslušnike. Koji su uspjeli biti do te mjere nesposobni i nezainteresovani da za pola godine nisu bili u stanju registrovati da se ovako nešto sprema.
Takođe bi se mogli zapitati sledeće: samo 19 država „protiv” nedvosmisleno znači – ili je (a) podrška Kine i Rusije nama neiskrena; ili (b) te države nisu baš tako uticajne kako to naše „patriote“ uporno tvrde govoreći o „promjeni svjetskog poretka“ i „opadanju moći Zapada“. Što onda znači da je naša anti-Zapadna orijentacija pogrešna i treba ju promijeniti. Umjesto ovakvih propitivanja, mi se opet, po ko zna koji put, bavimo svime sem onim što treba i zamajavamo sami sebe pretumačenjem očitog neuspjeha u „pobjedu“.
No, populizam je proizvod za domaću upotrebu. Proizvodnja simulakruma, vanrednog stanja i političke histerije, mogu biti korisna sredstva za dobijanje izbora, ali potpuno su beskorisni na međunarodnoj realpolitičkoj sceni. Naprotiv – to su zagarantovani putokazi u nove neuspjehe i nove žabe koje će trebati gutati. Jedan drevni mudrac svojevremeno je rekao: “Zao čovjek spreman je da spali svoju zemlju da bi vladao zgarištem.”