Nedavno tragično samoubistvo Mladena Dulića opet je pokrenulo niz teških pitanja iz domena bazičnih ljudskih prava: do koje mjere sloboda mišljenja i govorenja čovjeka može biti tolerisana? Da li su u pitanju apsolutne vrijednosti koje u civilizovanom društvu ne bi smjele biti izložene nikakvim restrikcijama? Ili vlasti države, pod određenim uslovima, imaju/trebaju imati ovlaštenja za ograničavanje? Tako nas je ova tragedija ponovo vratila na pitanja ozakonjenja mehanizama poput klevete, verbalnog delikta, ili modernih formi ove stare teme kakva je “cyberbullying”.
Dobronamjerni ljudi, zgroženi činjenicom da se jedan mladi život ugasio zbog maltretiranja na netu, pokrenuli su kampanju za ograničavanje slobode izražavanja na mreži. Ovakva kampanja je nastavak zlokobne tendencije ograničavanja slobode govora u ime nekih „viših“, ili manje ili više „opravdanih“, ciljeva, a koju možemo pratiti unazad nekoliko godina u našem društvu. Tako smo se suočili sa zakonom kojim se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici, nedugo zatim i sa zabranom nazivanja Republike Srpske “genocidnom tvorevinom”, a osokoljena lakoćom uspjeha uspostavljanja takvih zakona naša vlast najavljuje, ni manje ni više, dodatnu kriminalizaciju klevete.
Slučajevi iz ove klase pokazuju staru istinu da lijek može biti gori od bolesti. Svi su slični zakoni motivisani manje ili više „ispravnim” namjerama: naravno da je u najmanju ruku problematično osporavati sudske presude (kakva je ona o Srebrenici) bez iznošenja novih relevantnih činjenica.
Naravno da je, u najmanju ruku, nekulturno označavati čitavu jednu političku zajednicu „genocidnom“. Šta tek reći o tome da smo svi mi koji izađemo na web izloženi napadima raznih frustrani anonimusa u virtualnom svijetu.
Ipak, unatoč tome, ne bi trebali podleći iskušenju da ograničavamo fundamentalna prava, kakvo je sloboda govora, samo zato što neki luzeri istresaju svoje komplekse na nama. Ljudi moraju imati pravo reći nešto o nekome, koliko god to za dotičnu osobu bilo bolno ili čak i neistinito. Naravno, sasvim druga stvar je neovlašteno snimanje (što je onaj dio gadosti koji je u Mladenovom slučaju krivično djelo). Ali ljudi koji su ismijavali Mladena, kao i oni koji se rugaju srebreničkim žrtvama ili vrijeđaju Republiku Srpsku imaju pravo da to rade. To je stvar njihove nekulture, kompleksa i prostakluka. Mi možemo da ih moralno preziremo, ali ne i pravno sankcionišemo. Jer zadatak ustava i pravnog poretka nije, niti treba da bude, da vaspitava ljude, niti da štiti bilo čija osjećanja ili „ugled“.
Šta ovdje može biti prava mjera i kako bi jedna savremena republika trebalo da tretira ove slučajeve? Sa stanovišta sada mjerodavne liberalne filozofije prava stvar je jasna: tek ako neki govor/mišljenje/djelovanje proizvede formalne („objektivne“) posljedice za targetiranu osobu X, pravni sistem treba da sankcioniše počinioce B,C,D…
U praksi to znači sljedeće – navešću primjer iz ličnog iskustva. Prije par godina jedan bloger me je optužio da sam na nezakonit način bio angažovan u Parlamentarnoj skupštini BH, te da sam na taj način prisvojio 200+ hiljada maraka. S obzirom da sam tada učestvovao u političkoj kampanji za opoziciju, to je imalo i šire posljedice na druge ljude. RTRS je, u najboljoj tradiciji raznih „TV Bastilja“, odmah prenijela tu neprovjerenu info i to u udarnom terminu centralnog dnevnika. Kada se sljedeći dan PSBH očitovala po tom pitanju i potvrdila da je sve OK sa mojim angažmanom, taj „demanti“ je (kako to nalažu elementarni štosevi targetirajućeg novinarstva) emitovan u par sekundi na kraju dnevnika. Šta se može i treba uraditi u ovakvim slučajevima targetiranja? Ništa – do da se javnosti predstavi šta se dogodilo. Tako da ljudi dobiju uvid u sklonost datog blogera da laže, RTRS-a da se koristi prizemnim taktikama itd. Koliko god bilo neprijatno, to je zapravo veoma korisna stvar za sve nas – računajući i samu metu: koja je na osnovu toga saznala mnogo o ljudima koji ga okružuju. Recimo, koliko se može vjerovati javnom servisu. Pravna zaštita bi se uključila tek da je moj ugovor bio suspendovan od strane PSBH. Ključna stvar je razlikovati sam govor (i njegove subjektivne posljedice na X) od objektivnih posljedica govora. Tek ako bi poslodavac pokrenuo disciplinski ili otkazni postupak pojavile bi se objektivne posljedice i tada pravni sistem treba da djeluje i ispita slučaj i zaštiti X ili ga sankcioniše ako se navodi pokažu kao tačni. Dakle, ljudi imaju pravo da misle ili govore da je osoba X idiot ili lopov ili šta god. To je stvar ličnih „estetskih“ uvjerenja o nekome/nečemu. Čak i ako bi psihološki pritisak zbog takvog javnog mnjenja bio tako veliki da je nepodnošljiv za X-a, to još ne znači da ljudima treba zabraniti da tako misle/govore o X.
Međutim, konkretne posljedice, kakvo je npr. gubitak radnog mjesta, okidač su za pokretanje mehanizma pravne zaštite, koji onda treba da dobaci i do počinilaca B,C,D. Naravno, ovo je nesavršeno rješenje, kao uostalom i svako drugo pravno rješenje i brojne slijepe ulice ostaju. No intencija djeluje adekvatna.
Uzmimo jedan drugačiji i manje drastičan primjer koji je u prethodnih par dana podigao popriličnu prašinu – naime, Kanye West je objavio svoj afinitet prema Hitleru.
Elon Musk je promptno reagovao suspendujući twitter nalog dotičnoga. Međutim, time je pogriješio i napustio svoju prethodnu korektnu i važnu poziciju zasnovanu na dosljednom pridržavanju prava slobode mišljenja i govorenja, a na osnovu koje je reaktivirao Trampov nalog:
Zašto je to greška i zašto je sloboda govora tako sjajna stvar? Između ostalog, jer omogućava ljudima da bolje spoznaju realnost – omogućava nam da sve vrste bolesnika, idiota i budala odmah detektujemo – čim progovore.
Nema sumnje da je izjava Westa uvredljiva za milione Jevreja i da je njima teško kada čuju da jedna tako popularna ličnost podržava njihovog zlotvora. Ali postoji i druga, važnija strana medalje: ona njegovim fanovima daje važnu informaciju o dotičnom – naime da je neobrazovana budala koja podržava zločinca koji bi, da je kakvom istorijskom nesrećom dobacio do Afrike, i Westa i sve druge pripadnike njegove “niže“ crne rase poslao u gasne komore i „radne“ logore. Isto tako u bolnom slučaju Mladena: sloboda govora nam pokazuje koliko su njegovi „prijatelji“, poznanici, i svi ostali koji su učestvovali u ismijavanju, agresorskom govoru itd nevaspitani kompleksaši. Tako da ubuduće možemo da ih izbjegavamo, izolujemo i moralno preziremo.
Umjesto da im zabranimo da govore, trebamo uraditi upravo suprotno i njihov govor predstaviti široj javnosti – koja onda na osnovu toga može ocjeniti o kakvim se likovima radi. I najvažnije: naučili smo da naš vaspitno-obrazovni sistem negdje debelo podbacuje, te da bi na tome trebalo poraditi. Koliko god to idealistički zvučalo, buduće slične nesreće neće se spriječiti restrikcijom slobode govorenja, već poboljšanjem vaspitanja i obrazovanja – emancipacijom ljudi a ne zakonskim ograničenjima slobode. Uostalom – kako bi inače znali da nešto nije u redu sa sistemom? Tek ako bi podrška javnosti Westovim stavovima bila značajna – mi možemo shvatiti da nešto ne radimo dobro i shodno tome djelovati. Ne tako da zabranimo Westu da glumi budalu, već da objasnimo ljudima, koji to ne znaju, šta je nacizam. I kakve su katastrofe raznorazne budale prouzrokovale tokom istorije, ako su bile u stanju da nađu sljedbenike.
