Uzavrela politička situacija u Srbiji u prethodnih par dana kulminirala je porukom Predsjednika Srbije da neće dopustiti nasilnu smjenu vlasti, kakva se se, po njegovom mišljenju desila u Ukrajini 2014. godine. Da misli ozbiljno pokazuje nam poduhvat razoružavanja građana Srbije.
Sa druge strane, opozicioni lideri iskoristili su gnjev naroda da pozovu građane na masovne demonstracije. Koliko god nezadovoljstvo stanjem u zemlji bilo jasno i opravdano, politički zahtjevi demonstranata nisu bili sasvim jasno artikulisani: kretali su se od zahtjeva za smjenom/ostavkom pojedinih funkcionera, neustavnog zahtjeva za zabranu “rijalitija”, pa do apstraktnog “stop nasilju”. Jedan je zahtjev, međutim, sasvim nedvosmislen: “Vučiću, odlazi”.
Politički zaplet u kome se traži smjena vlasti “na ulici” nije neubičajena stvar u demokratskim društvima. Ipak, često nije sasvim jasno razumljeno kada i pod kojim uslovima je legitimno demonstracijama pritiskati vlast, sve do njene smjene. Nije zgoreg da ovih dana ponovimo te lekcije. Dva su glavna modela.
Slučaj 1: “Građanska neposlušnost”
Prva stvar je relativno benigna i događa se u situaciji kada vlast nije prekoračila svoja ustavna ovlaštenja, već je donijela neku konkretnu odluku, zakon ili politiku sa kojom se neka grupa građana ne slaže i zahtijeva da se ta odluka revidira ili ukine. Tipičan slučaj te vrste je otpor koju su zainteresovane grupe građana pružile tzv. “Zakonu o kleveti” u Republici Srpskoj. Građani ne osporavaju politički sistem RS, a ni vlast (SNSD većinu); već tvrde da je konkretni zakon pogrešno rješenje. Ovakve stvari nemaju veze sa stranačkim borbama vlast-opozicija (premda opozicija, iz razumljivih razloga, po pravilu podržava takve apele), već se događa da jedna grupa građana (u našem slučaju novinari, pravnici, mnogi profesori i političari, NVO sektor i drugi) pokušavaju apelovati na vladu da je predloženi zakon loš i da ga treba odbaciti.
U ovakvoj situaciji, otpor je po definiciji “nenasilan”, jer se vrši unutar sistema, a ne pozivom na rušenje vlasti ili sistema u cjelini. Tipični metodi kojima se to radi su javni nastupi i apeli, protesti, okupljanja ljudi, okrugli stolovi, stručne i javne rasprave, medijske kampanje i slično, sve sa ciljem da se pridobije većinska podrška za zahtjeve. Prema tome, to nije nikakva zavjera ili “izdaja” (kako se to često spočitava), već normalna demokratska procedura: građanska “poslušnost” ne znači blanko prihvatanje bilo kakvih zakona koje vlast donese, već obećanje da će se osporavanje zakona vršiti unutar sistema, po za to predviđenim procedurama.
Ukoliko argumenti apelanata stoje, i ako su dovoljno uporni, velika je vjerovatnoća da će uspjeti promijeniti stvar, a pametna vlada će ispoštovati zahtjeve. Zašto je to pametno sa stanovišta vlasti? Zato što, ako se vlast konstantno oglušuje o zahtjeve manjinskih grupa, prije ili kasnije će dostići tačku trpljenja ljudi, i bunt će postati većinski.
To je ono što se po svemu sudeći desilo u Srbiji: ovih dana izašli su na ulice roditelji, studenti i đaci, poljoprivrednici sa traktorima, radnici Kolubare, zaposleni u “Dr Laza Lazarević”, anti-RioTinto aktivisti, i uopšte veliki broj ljudi koji su zgađeni političkim i društvenim sistemom koji je u Srbiji uspostavio Vučić i SNS. Broj bijesnih građana Srbije očito se približava ka većinskom, a energija otpora raste. Vlastima dolazi na naplatu serija bahatosti i nepodopština koje je radila: destrukcija institucija i potpuna uzurpacija vlasti od strane jednog čovjeka; sveopšta korupcija; sumnjiva rušenja u Savamala; slučaj Belivuk; tzv. “nestanak snimka sa naplatne rampe”; djevojčica pregažena od strane sina vlasnika PINKa bez adekvatne kazne; katastrofalno kadriranje u kome je pravi pravcati polusvijet imenovan na važne državne funkcije; progon hrabrih i nekorumpiranih tužiteljki; ministar finansija koji je plagirao – (tj. narodski rečeno “ukrao”) doktorat; katastrofalno vođena politika prema Kosovu; neviđeno zagađenje javnog prostora Pink-Happy-Informer smećem itd., itd., itd. Sve su ove gadosti izazivale manje ili veće proteste i negodovanja, ali ni jedna od njih sama po sebi nije bila dovoljan okidač za smjenu vlasti i vlast ih je nepametno ignorisala. Na kraju su se akumulirale do mjere da je nataloženi bijes naroda toliki da je sama vlast ozbiljno ugrožena.
Slučaj 2: “Pravo tiranicida”
U savremenim državama narod je suveren i može u bilo kom momentu da smijeni vlast. Postoje razni institucionalni mehanizmi za to: od impičment procedura opoziva do vanrednih izbora. Jedna od poenti demokratije je da se smjena vlasti obavlja nenasilno – ne morate svaki put giljotinirati kralja, dovoljno je ne glasati za njega na izborima. Pitanje glasi: kada je opoziv legitiman i šta konkretno znači “narod”? Da li građani koji su izašli na demonstracije u petak predstavljaju “narod” ili “većinu”? Ili je u pitanju tiranija manjine? Postoji jednostavan način da se to provjeri: vanredni izbori.
Koliko god vlast SNS zaista bila opravdano na meti, odgovor koji je Vučić ponudio na bunt je korektan i ispravan: izbori. Prethodni korak takođe ima smisla: tzv “kontramiting” 26. maja valjda treba pokazati da anti-SNS demonstranti ne mogu pretendovati da govore u ime “naroda”, već samo jednog dijela naroda, za koji mi još ne znamo da li je većinski. Nastranu to šta ko mislio o Vučiću i SNS-u i koliko skup 26.5. bio skup “sendvičara” i ucijenjenih, on će da demonstrira da li SNS uopšte ima više bilo kakvu podršku.
Kako god bilo, način da se to istjera na čistac su izbori. Naime, zašto bi SNS, ili bilo ko drugi, “otišao” tj. prepustio vlast samo zato što je neki Aleksandar Savanović, uz Seku Sablić i Seku Aleksić zgađen njegovom politikom i praksom? Za SNS su glasali milioni Srba i glas svakog od njih jednako vrijedi kao i glas profesora političke teorije. Nekorektno je, rasistički i nemoralno neke ljude smatrati inferiornim bićima samo zato što iz nekih svojih razloga glasaju za političku opciju koja se nama gadi.
Ono što je sada potrebno je, prvo, politički zahtjev za poštenim izborima u kojima tipične autokratske metode dobijanja izbora (krađom, medijskom dominacijom i sl.) ne bi imale presudan uticaj. To je najjednostavnije postići tako što će regularnost izbora nadgledati neka eksterna organizacija – EU na primjer. I, drugo, antirežimski kandidati koji bi bili u stanju artikulisati nezadovoljstvo naroda u jasnu i uvjerljivu političku agendu.
Smjena vlasti “na ulici” je legitimna samo-i-samo-ako (a) vlast odbije da raspiše poštene izbore; i (b) ukoliko izgubi izbore i odbije da ih implementira. U oba slučaja, ta vlast postaje po definiciji tiranska, te narod ima ono što se u teoriji zove “pravo tiranicida”. Ovo pod (b) se desilo Miloševiću 5. oktobara.
Situacija je napeta, a balon antirežimskog bijesa opasno se približava tački pucanja. Treba biti smiren i kristalno jasno razumjeti šta je dopušteno, a šta ne. U sadašnjoj situaciji u kojoj je Predsjednik Srbije najavio da prihvata izbore, nema osnova za uličnu smjenu vlasti. Građani imaju pravo da traže promjenu politika, ostavke nekih državnih funkcionera, pojedina zakonska rješenja itd., – ako su iole pri zdravoj pameti, ovi iz SNS će to poslušati. Građani imaju i pravo da traže nerežimsku kontrolu izbora. Ako, i dok god, vlast prihvata i poziva na poštene izbore, zahtjev za smjenom je nelegitiman. A, na kraju krajeva i iracionalan: šta da se Vučić povuče, da ostavku, a Parlament sa SNS većinom se raspusti? – opet nam slijede izbori. Politički smisao ovih protesta treba da bude da prinude vlast na poštene izbore. Ključni test za vlast će biti da li oni prihvataju – ne samo izbore – već fer i poštene izbore. Ključni test za opoziciju je da li može naći kredibilne kandidate i politike koje su u stanju da održe i povećaju antirežimske energije do momenta glasanja.