Moja generacija odgajana je na ideologiji “bratstva i jedinstva” i kulturi jugoslavenstva. Pri tome smo obrazovani u izvanrednom školstvu i sa TV programima koji su bili na nivou današnjih History ili Discovery TV. Dominantna pop kultura bila je R’N’R i djeca cvijeća. Odgajani na takvoj kulturi, koja je po sebi bila sekularizovana, multikulturalna i nadnacionalna, sve do 1990. godine nismo doživljavali vjersko-nacionalne razlike kao bilo šta presudno. Ipak, kada je ludilo počelo, međusobno smo se divljački masakrirali. Rat u BH bio je ekstremno krvoločan upravo zato što je bio i nacionalistički i religijski.
Pitanje i zebnja glase: možemo li zamisliti kako bi izgledao sukob između sadašnjih generacija? Zaključanih u jednonacionalne enklave. Obrazovanih na nacionalističkim mitomanijama. Sa TV programima PINK/Happy smeća. Sa dominantnom pop ”kulturom” rijalitija i turbo-folka. Odgajanih na netoleranciji i mržnji prema svakom drugom i drugačijem. Prije svega drugoj vjeri i naciji, ali i drugačijem mišljenju, stilu, seksualnoj orijentaciji – bilo čemu što nismo “mi” i bilo čemu što odstupa od većinskog unutar “nas”. Ta ideologija mržnje i netolerancije očito poprima razmjere sistemskog projekta – ona prožima kompletan javni prostor i sve naše ključne institucije čija je funkcija vaspitanje i obrazovanje.
Uzmimo samo nekoliko nedavnih slučajeva. Moje pravilo je da u tekstovima uvijek uzimam za primjer svoj narod (“prvo u svome dvorištu”), ali ovaj put počećemo sa komšijama Bošnjacima – iz razloga što se u prethodnom periodu Islamska zajednica potrudila da, u tradicionalno žestokoj konkurenciji, preuzme vodeću ulogu u raspirivanju mržnje. Kako smo nedavno – na primeru imama Mehića iz Kozarca imali priliku da posvjedočimo, Bošnjake u džamijama uče da je Svetosavlje, koje veliki dio Srba danas smatra jednim od osnovnih identitetskih markera, ni manje ni više do “fašističko” po svojoj suštini. Da nije u pitanju puki eksces, nekultura i neznanje jednog imama, već etablirano mišljenje, možemo zaključiti po nastupima i drugih imama, ali i podršci koju je dotični dobio za svoje gluposti, od samog Reisa, ali i mnogih javnih ličnosti i političara. Reis je čak otišao korak dalje, pa nas je upozorio da bi određene političke odluke i politike, mogle izazvati oružanu reakciju. Reis je očito zaboravio da pročita Ustav države u koju se tako kune, a u kome piše da je BiH sekularna država u kojoj političke odluke donose politički predstavnici naroda, a ne vjerski poglavari – njih se po tim pitanjima ništa ne pita.
Islamska zajednica samo je jedan “slučaj” širenja nacional-šovinističke mržnje. O tome kakav kancerogen jezik šire među Bošnjacima njihovi “patriotski” mediji ne treba ni trošiti riječi. Političari su naročito gadni: pogledajmo samo nedavne izjave poput one Šemsudina Mehmedovića, koji je Predsjednike Srbije i Republike Srpske uporedio sa Hitlerom. No, najgore je što obrazovni sistem i “nauka” (pod navodnicima, jer tu nema ni “n” od nauke), koja bi trebala biti glavni motor emancipacije i prosvećivanja naših posrnulih naroda, tome daje svojski doprinos. Pogledajmo, recimo, literaturu koja se štampa u komšiluku:
Autor je filozof koji je doktorirao 1970. godine na Filozofskom u Zagrebu sa temom “Filozofija Ernsta Blocha”, ali to ga nije sprečavalo da plasira ovakvo smeće, gdje se bez pardona govori o “genocidnoj svijesti” čitavog jednog naroda. Svojevremeno sam na jednoj naučnoj konferenciji (u sred Beograda) svjedočio kako Šaćir Filandra, tadašnji dekan (!) FPN Sarajevo, definiše Dejtonski mir kao “institucionalizaciju srpskog zla”. Ovakvim stvarima nastavlja se anticivilizacijski diskurs iz 90-tih, koji promoviše antimoderni koncept kolektivne krivice – savremeni “Zapad” je zasnovan na individualizmu, i, shodno tome, konceptu personalne odgovornosti/krivice. Nema kolektivne krivice naroda, kakvi god bili zločini počinjeni u njegovo ime. Posljedica je: naš bijes nije usmjeren na stvarne krivce po imenu i prezimenu, već na apstraktne kolektivitete. Umjesto da, na primjer, za zločin u Srebrenici krive one koji su taj zločin počinili, bošnjački “akademici” targetiraju čitav jedan narod.
Nažalost, analogne, ako ne i gore primjere, možemo naći i kod nas Srba, a i kod drugih nam komšija Hrvata. I kod nas u širenju nacional-šovinističke mržnje često prednjači Crkva, slijede je novinari i političari, a akademska zajednica nedovoljno je kapacitirana da se odupre sveopštem ludilu. Kod svih – i Bošnjaka, i Srba i Hrvata, važi ista matrica: “jeste, ima toga i kod nas, ali…” pa onda salva koja dokazuje da su ovi drugi neuporedivo gori mrzitelji i zločinci, dok smo “Mi” ipak više žrtve nego dželati.
Posljedice: Kako smo posijali, tako sada i da žanjemo
Posljedice ovakve kulture mržnje možemo da vidimo na dnevnom nivou u manje ili više ekstremnoj formi. Tako su nedavno na dječijem turniru u Sarajevu još balavi klinci iz Splita pjevali “Ubij Srbina!”, a grupa starijih heroja Bošnjaka je napala djecu i roditelje iz Srbije. Vandalizam protiv vjerskih i kulturnih spomenika “onih drugih” redovna su pojava. Čak ni groblja nisu pošteđena.
Ni nama Srbima nije mane, pa tako i naša omladina redovno skandira “Nož, žica, Srebrenica”, a nije joj strano ni skrnavljenje vjerskih objekata onih “drugih”. Ni Hrvati, naravno, ne zaostaju ni pedlja i malo-malo osvanu poruke koje targetiraju Srbe ili Bošnjake itd., itd. – mogli bismo ove i ovakve svinjarije nabrajati do u nedogled.
Naravno, ova šovinistička mržnja nije usmjerena samo na pripadnike druge vjere i nacije, već na bilo koga ko može biti targetiran. Agresija i postaje naša svakodnevica. Pogledajmo samo šta se dogodilo u našoj Banjaluci, inače nekada mirnom gradu, samo u prethodnih par dana: napadnuti su novinari, pripadnici LGBT zajednice, prijećeno je novinarki, itd.
Sve to pokazuje da živimo na tempiranoj bombi koja će, ako eksplodira, dovesti do još goreg pada u varvarstvo nego je to bilo devedesetih. Učimo se mržnji bez razumijevanja. Vaspitavamo se na animozitetu prema “drugom” i “drugačijem”. Pri tome smo, da stvar bude još gora, društvo sačinjeno od tzv. “gubitnika tranzicije”. Ne treba smetnuti s uma ekonomske posljedice tranzicije na kulturu mržnje: BiH je među najsiromašnijim zemljama Evrope. Bijeda, naravno, pojačava frustraciju, i kako mnoga istraživanja pokazuju – desničari i politički ekstremisti regrutuju svoje falange uglavnom među frustriranim luzerima tranzicije.
“Šta da se radi i ko su prijatelji naroda?” (Lenjin)
Ono što nedostaje našim društvima je elementarna empatija prema drugom i drugačijem, naročito prema stradanju i patnji onog “drugoga”. I, što je još važnije,: razumijevanje frustracije tog “drugog”. Umjesto toga, mi uživamo u “njihovim” frustracijama i sadistički ih potpirujemo. Mi Srbi bismo pametno uradili da pokušamo razumjeti frustraciju mnogih Bošnjaka postojanjem Republike Srpske. Frustraciju koju izaziva sjećanje na likvidacije nenaoružanih ljudi u Srebrenici, opsada Sarajeve ili slike iz logora Keraterm. Ovo smo, uz mnoštvo drugih zvjerstava i gadosti, neki “Mi Srbi” uradili:
A onda smo ispali još gori skrivajući (u mnogim slučajevima) počinioce samo zato što su “naši”. 35 godina nakon rata trebalo bi da smo u stanju preispitati svoje postupke. To preispitivanje ne znači da na bilo koji način treba redukovati Republiku Srpsku. Taj izgovor je obična jeftina fora – Republika Srpska bi time zapravo samo ojačala.
Bošnjaci bi pak trebalo da pokušaju razumjeti frustraciju i strah nas Srba koji su nas vodili ka stvaranju Republike Srpske. Frustraciju osjećanjem nepravde zbog raspada Jugoslavije u koju smo tako puno uložili, i straha iz iskustva Jasenovca. Umjesto što lupetaju o fašizmu svetosavlja, trebalo bi da se potrude da razumiju da istorija ne počinje 1995. godine sa Srebrenicom. Naročito bi se trebali potruditi da shvate frustraciju koju izazivaju oslobađajuće presude “njihovim” zločincima od strane bh. sudova. Ovo su, uz mnoštvo drugih zvjerstava i gadosti, neki Bošnjaci uradili – a da niko za to nije odgovarao:
Takvo preispitivanje ni na koji način ne bi oslabilo BiH – naprotiv, BiH bi time postala mnogo jača.
Ovdje uopšte nije u pitanju “istorijska relativizacija” niti pokušaj izjednačavanja zločina. Ostavimo te stvari istoriji i nadležnim sudovima. Ne bavimo se pitanjem “Ko je počeo rat”; niti istjerivanjem pravde – ni one “tranzicijske”, koju bi htjeli Bošnjaci; ni one “istorijske”, o kojoj pričaju Srbi. Nije čak uopšte važno koliko su frustracije kojima su opterećena naša društva utemeljene u realnosti – neke su manje, a neke više podržane istorijskim faktima (a neke nisu uopšte). Suština je da te frustracije objektivno postoje i da nije stvar u dokazivanju njihove “lažnosti”, ili ko je veća žrtva, a ko veći zločinac, već u hendlovanju situacije ka smirivanju strasti.
Kako se to može postići? Zapravo, ne traži se ništa spektakularno. Kako je to pokazao proces “denacifikacije” u Njemačkoj nakon 1945. godine, dovoljno je emancipovati ljude: otkriti im šta se zaista desilo. Prikazati im, na primjer, filmove i slike iz Aušvica. Samo jasna spoznaja onog što se dogodilo, i onog što se sada događa, spriječiće da se isto ponovi na još rušilačkiji način. Umjesto što kao nojevi zabadamo glavu u pjesak pred onim što smo uradili, ili to opravdavamo istim takvim, sličnim, ili još gorim postupcima “druge strane”, trebali bismo se ponašati kao zreli ljudi i konstatovati ono što je urađeno, te pokušati razumjeti genezu tih postupaka. Pravi pristup ovome bio bi, na primjer, da se naši srednjoškolci upućuju na gledanje filmova o stradanju onog “drugog”. Pored toga što banjalučki gimnazijalci idu u Palas da gledaju “Daru iz Jasenovca” i “Oluju” (što je dobro, jer će biti oprezni da im se slično ne ponovi), trebalo bi im prikazati i “Quo vadis Aida” (što je dobro, jer će biti oprezni da slično sami ne ponove u budućnosti); a sarajevski gimnazijalci bi pored “Aide”, trebalo da pogledaju i “Daru iz Jasenovca”; dok bi oni zagrebačko-mostarski trebalo da vide i “Oluju”. Na taj način bi, pored toga što spoznaju patnje i golgote “svojih”, spoznali takođe i greške, gluposti i gadosti koje su u prethodnim generacijama počinjene od strane “njihovih”. Pa ih valjda, ako nisu baš pravi retardi, ne bi ponovili. A bili bi i manje frustrirani. I manje bi mrzili. Usput bi naučili i staro pravilo jednog starog banjalučkog profesora: “narod ko’ narod – sve je to u par deka: Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Ameri, Rusi, Ukrajinci …” Pa ne bi bili toliki šovinisti i ne bi ponavljali budalaštine neuvaženog dr Muminovića (i sličnih) o “genocidnoj svijesti” i sl. A ne bi ni šutali svaku nacionalističku loptu koju im neko od populističkih političara nabaci.
