Mjesec juni pravi je trenutak da se pozabavimo slavnom srpskom istorijom i neslavnom srpskom istoriografijom, za koju se i letimičnim pregledom može utvrditi da je zapravo u pitanju prava indoktrincija izmišljenim, poluizmišljenim, proizvoljno povezanim, prećutanim i krivotvorenim naracijama. Krajnje je teško razlučiti šta je tu naučni fakt, šta se zaista dogodilo, a šta je obična izmišljotina u svrhu indoktrinacije.
No, razmjere tog mentalnog inženjeringa lako je utvrditi. Postoji jednostavan test za to: svake godine kada novu generaciju studenata pitam za dvije slavne bitke iz naše istorije – Kosovo i Nikopolje, po pravilu ogromna većina, ako ne i svi, nisu čuli za ovu drugu. To nam mnogo govori, ne samo o razmjeri indoktrinacije, već i o njenoj intenciji.
1. Bajka o Kosovu
Sve moguće detalje o Kosovu i 1389-toj svi znamo još od malih nogu: Lazar i poziv, Obilić i Murat, večera, izdaja, „kletva“, itd. Imamo i sjajan film, koji je prikazao sve ključne momente priče. Šta je tu problem? Naime, ništa od ovoga nije zasnovano na naučnim dokazima. Jedino što je nauka utvrdila jeste da su autori ovog mita kneginja Milica i Patrijarh Danilo. Izvori o Kosovu su vrlo šturi i uglavnom posredni. U pitanju je naracija zasnovana na narodnom predanju koje se formiralo u vijekovima nakon bitke. S obzirom da nema kredibilnih izvora, narodnoj mašti se moglo pustiti na volju. To, međutim, nije istina o događajima, već projekcija fantazija u prošlost. Tako, npr., nejasno je ko je ubio Murata (sve do XVI vijeka ne spominje se Obilić, već se govori o 12 vitezova), a jedan turski istoričar ubjeđivao me je da je zapravo Bajazit ubio i Jakuba i Murata. Kada pogledamo šta o Kosovu piše u Ćorovićevoj „Istoriji Srba“, must have knjizi svake prave domaćinske srpske kuće, vidjećemo da se takav nedostatak fakata jasno priznaje.
2. Nikopolje
Takve neizvjesnosti nema kada je u pitanju bitka kod Nikopolja 1396. godine. Istoričari su je detaljno izučili, što i ne čudi, imajući u vidu značaj bitke: u pitanju je posljednji veliki krstaški pohod. Tu su se sukobili, s jedne strane hrišćanska koalicija predvođena Sigismundom, „Kraljem Mađara i Hrvata“, i Otomansko-srpska koalicija na čalu sa Bajazitom. Na Wikipediji možemo naći sljedeći opis aktera (koji, nažalost, mnogo podsjeća na današnje koalicije):
Osmanlije su bile pred porazom, sve dok se u bitku nije uključio genijalni Stefan Lazarević, sa teškim srpskim oklopnicima, i preokrenuo bitku, koja se završila masakrom i pokoljem hiljada evropskih plemića. Ova velika bitka i veličanstvena pobjeda „srpskog oružja“ prećutana je u našoj osnovno-srednjoškolskoj istoriji i očito postoji ozbiljan trud da se izbriše iz kolektivne memorije.
Jednak pokušaj zaborava, ili bar tihog ignorisanja, možemo vidjeti na primjeru Stefana Lazarevića, jednog od naših najmarkantnijih ratnika, viteza Reda Zmaja. Iako je njegov život dokumentovan, a njegove zadužbine još odolijevaju vremenu, neobično je koliko se on manje (ako uopšte) pojavljuje u našoj kolektivnoj memoriji u odnosu na gotovo u potpunosti neizvjesnog Obilića. U legendarnoj bitci kod Ankare, kada su Mongoli pregazili Osmanlije, Stefan je briljirao na bojištu i ostao sa svojim vitizovima zadnji uz sultana. Bajazit je ipak poražen i završio kod Timura u zarobljeništvu. Prema nekim romantičnim izvorima, Bajazit – zvani „Munja“ – ubio se kada je vidio kako Olivera, gola, služi vino Timuru, tako što je glavom udarao u zid ćelije. Takođe jedan lijepi detalj iz naše istorije koji se trudimo zaboraviti.
3. Famagusta
Sličnih primjera svjesnog neznanja imamo bezbroj. Na jedan takav, koji malo ko kod nas zna, naletio sam u Veneciji. Venecijanci imaju u kolektivnom sjećanju traumu Famaguste. To je završna bitka opsade Kipra. Opsadu je vodio lala kara Mustafa paša, a odbranu su držali plemići pod komandom Markantonio Bragadina. Unatoč brojčanoj nadmoći, Turci nisu uspjeli da se probiju. Dogovorena je predaja grada, a da branitelji budu pušteni. Međutim, bijesan zbog gubitaka od 20 000 vojnika (od toga 12 000 janjičara), Paša je iznevjerio dogovoreno i pobio plemiće, a Bragadina živog odrao. Koža mu se i danas čuva u crkvi San Đovani u Veneciji. Bio sam zgrožen kada sam saznao da krivicu za ovu nečasnu stvar Mleci isporučuju nama Srbima – oni, naime, tvrde da je paša bio Srbin. Na moje: „Halo ljudi, da li ste vi normalni? – nema Srbina koji se zove Mustafa“, podastrti su mi fakti: u pitanju je poturčeni Srbin iz Senjaka iz čuvene „srpsko-otomanske“ porodice Sokolović.
Uopšte, antisrpski feeling Mletačke republike oni objašnjavaju sa: „Vi ste uvijek bili na strani Turaka“. Na moju tvrdnju da smo mi zapravo najveće žrve Osmanilija, te da smo izdani od ostatka Evrope, samo zato što nismo katolici, uslijedili su fakti koji pokazuju da su u beskonačnim mletačko-osmanskim ratovima naši preci po pravilu bili na strani Osmanlija. Recimo, u Bitci kod Lepanta 1571. godine, jednoj od najvažnijih bitaka evropske istorije, na strani Turaka borila se bar jedna „srpska“ galija. Učestvovao je (na brodu samog Uluč Alija) i jedan naš sugrađanin, kasnije osmanski admiral, Halil paša Lijevčanin. Turbe mu se i danas nalazi u našem gradu kod „Buka“. No, sem mene, mislim da malo ko zna o kome se radi. Iako svi prolazimo tuda kada hoćemo da popijemo kafu gledajući preko rijeke u „Šeher“ – današnje „Srpske Toplice“.
4. Indoktrinacija
Sličnih primjera je bezbroj i tražilo bi tomove knjiga da se to dokumentuje. Šta nam ovakva selekcija i autocenzura istorije govori? Prvo, mi očito ne učimo stvarnu istoriju, već neku vrstu mitologije. Posljedica je da nemamo osnovni instrument za razumijevanje sebe – tj. svoje prošlosti: mi ne učimo ko smo i šta smo uistinu bili, već šta bismo željeli da smo bili. U tu svrhu moramo ignorisati fakte, a neprovjerene mitove prihvatiti kao najviše nacionalne istine.
Drugo, svrha indoktrinacije je očita iz selekcije koja je napravljena. Mi sebe volimo da vidimo kao bastion i last stand hrišćanstva. Zato pamtimo Kosovo, a hoćemo da ne znamo za Nikopolje ili Famagustu. Jednako tako, rado bismo da izbrišemo svoju nedavnu komunističku prošlost, ali da sačuvamo svoj antifašizam – zato falsifikujemo četnički pokret u antifašistički. Itd.
Treće, to nam onemogućava da shvatimo kako nas drugi vide. Mi možemo misliti o sebi šta hoćemo, ali naše neznanje i našu reinterpretaciju sebe ne dijele i drugi. Mi često nismo u stanju shvatiti uzroke podozrenja koje postoji protiv nas i onda se ne možemo racionalno postaviti u takvoj situaciji.
Još gore od samozavaravanja jeste sam sadržaj tog mitološkog narativa. Eshatološki koncept žrtvovanja, prihvaćen kao nacionalni arhetip, mora proizvoditi iracionalne poteze u sadašnjosti. Mi se ne vodimo Stefanovom realpolitikom i stvarnim pobjedama (doduše kao islamskog vazala). Naš kolektivni mit je lazarevska žrtva. I poraz shvaćen kao pobjeda – što je u filozofiji istorije baš neviđena budalaština i najveći „doprinos“ Srba toj filozofskoj disciplini.
Ovakav kancerogen sadržaj u svijesti mora proizvoditi katastrofalne posljedice u stvarnosti. Kako objasniti Miloševićevu odluku da uđe u sukob sa NATO? On nije mogao biti u zabludi po pitanju konsekvenci. Momir Bulatović je posvjedočio da je Vesli Klark bio eksplicitan: „Nemojte sumnjati u našu odlučnost. Sravnićemo Beograd sa zemljom“. Ipak, Milošević se, slijedeći kosovsku mitologiju, upustio u tu unaprijed izgubljenu bitku. Ono što je nama za nauk jeste koliko mu je lako bilo proizvesti saglasnost naroda za tako očitu glupost: naša kultura vaspitava omladinu da je najveća mačo vrijednost poginuti u ime iracionalnog cilja. Otuda smo stali pod NATO bombe, umjesto da, kao racionalni ljudi, srušimo ludog Miloševića. Pogledajmo samo koliko bi Srba danas bilo spremno da se žrtvuje za nemoguću putinističku fantaziju o „Panslovenskoj imperiji“. Jedan moj prijatelj (inače Rus) imao je običaj da kaže: „Vi Srbi mislite da žene vole gubitnike“.
Međutim, niko nije fasciniran luzerima. Naročito ako su na „pogrešnoj strani istorije“ – u taboru azijskih despotija nasuprot evropskih koalicija.