U organizaciji Udruženja za filozofiju i društvenu misao i Fondacije Friedrich Ebert ovih dana u našem gradu održan je lijep prigodni skup posvećen pedesetogodišnjici smrti Hane Arendt. To je bila prilika da se podsjeti na neke od ključnih motiva njene misli, te promisli o njihovoj relevantnosti u interpretiranju sadašnjeg trenutka. Kao što je poznato, strateška tema na koju se fokusiralo njeno filozofiranje jeste problem totalitarizma kao radikalno novog i do dvadesetog vijeka nesusretnutog oblika dominacije.
Poništavanje pojedinca
Za razliku od ranijih oblika političke dominacije, poput diktature ili tiranije, totalitarizam nije ograničen na političke i ekonomske aspekte moći, već teži da zahvati cjelokupnu ličnost čovjeka, obuhvati biće pojedinca i društva u cjelini. Pri tome on ne ostaje ograničen na tzv. javnu sferu, već pretenduje da zagospodari i privatnim, pa i najintimnijim područjima ljudske egzistencije. U tom smislu totalitarizam je moć koja poništava čovjeka kao čovjeka u njegovom totalitetu – u svim aspektima egzistiranja i na svakom mjestu.
Za razliku od tiranije, na primjer, u kojoj pojedinac mora da slijedi zapovjedi gospodara dok je u „javnom prostoru“, zatvoren iza svoja četri zida on može da misli i govori „slobodno“ – ako se ta riječ na takvo biće uopšte može smisleno primjeniti. Pojednostavljeno rečeno, diktat tiranina se slijedi iz pukog straha, a ono što se kažnjava je pobuna ili javno reprezentovana nesaglasnost. Međutim, totalitarni sistemi teže da zahvate i privatne sfere bića, da prodru ne samo u privatnost doma, već i u samu psihu čovjeka. Oni „ukidaju razliku između javnog i privatnog“ i to postižu opsežnim i radikalnim procesom indoktrinacije – infiltriranja u duhovno biće čovjeka. Poistovjećivanje čovjeka sa političkim sistemom prevladava druge normalne oblike identifikacije, kakva je recimo porodica. Za totalitarizam je sasvim logična konsekvenca Pavlik Morozov – maloljetnik koji je prijavio Partiji vlastitog oca. Jer totalitarni sistemi ostvaruju potpunu orvelovsku kontrolu nad čovjekom. Na taj način događa se da se zapovjedi slijede ne po prinudi, ili iz pukog straha, već kao akt prividno slobodne volje.
Ako slobodu volje shvatamo kao kardinalni atribut čovjeka, njegovu specifičnost u odnosu na druga živa bića, onda je jasno da su totalitarni sistemi institucionalizovan radikalni antihumanizam – jer poništavaju samu bit čovjeka kao čovjeka. Oni ne porobljavaju čovjeka, već ga poništavaju. Zato se u „Izvorima totalitarizma“ govori o pretvaranju ljudi u „automatone“ – specifičnu formu podljudske egzistencije lišene kritičkog mišljenja i slobodne volje. Automatoni će slijediti zapovjedi vođe uvijek i bespogovorno, ali, što je specifičnost totalitarnih sistema, i sa vlastitom identifikacijom sa takvom zapovjedi. Tiranin ili diktator zapovjedaju a mi slušamo jer se bojimo odmazde. Duce ili Firer samo izriču ono što živi automat i „sam misli“, i zato kada slijedi zapovjed Vođe on nije rob, već slijedi vlastitu volju isprogramiranu tako da se podudara sa onim što vođa zapovjeda. Zato su u diktaturi ili tiraniji ljudi svedeni na robove ili podanike, dok su u totalitarnim sistemima oni indoktrinirani automati ispranog mozga, kontuzovani vladajućim narativom koji je prodro duboko u njihovu psihu i postao – ne više ideološka nadgradnja, već njihov vlastiti, spolja kodifikovani, self.
Tehnike kojima se to ostvaruje uključuju širok arsenal praksi: od potpune dominacije javnim diskursom, cenzure svakog drugog i drugačijeg mišljenja (paljenje knjiga ili gole zabrane samo su najprimitivnije forme toga), pa do agresivnog ispiranja mozga kroz sistem javnog obrazovanja, kojem više nije svrha da mlade generacije odgoje kao samostalnomisleća bića koja npr. znaju stvarnu istoriju svog naroda, već da stvori zaluđene fanatike režima i vjernike u oficijelnu mitologiju. U totalitarnoj distopiji pojedincu nije zabranjen samo specifičan set ideja, već bilo šta što odudara od vladajućeg narativa – ukinuto mu je mišljenje kao takvo. Ili, kako to Hana kaže: u totalitarnim sistemima „ne postoje ‘opasna mišljenja’ – mišljenje kao takvo je opasnost“, a krajnji cilj “totalitarnog obrazovanja nikada nije bio usađivanje uvjerenja, već uništavanje sposobnosti za njihovo formiranje.” Automatikon ne misli, već djela. Tj. on djela shodno „svojim“ mislima, slijedi „svoju“ volju, ali to nije njegova autentična volja, već programirani algoritam. Kada je upotrebila slavnu formulaciju „banalnost zla“ Arendt je pokušala da objasni naoko frapantu odbranu koju je Ajhman prezentovao na suđenju: „Samo sam radio svoj posao.“ To je zapravo hladnokrvno tačna tvrdnja: čovjek-automat radi posao koji mu sistem nalaže nikada ne propitujući utemeljenja i ispravnost sistema. Zvuči poznato?
Zato se, kako kaže Hana „totalitarni sistemi i totalitarne vođe u svom vladanju oslanjaju na mase i održavaju na osnovu podrške masa“, a ne kao diktatori ili tirani na osnovu podrške vojnopolicijske hunte. On to mogu jer su projektovali adekvatno „mišljenje“ mase. Pojam „masa“ je jedna od sidrišnih kategorija u teoriji totalitarnih sistema Hane Arendt: „Mase ne drži na okupu svijest o zajedničkom interesu, njima nedostaje ona specifična artikulisanost koja se izražava u jasnim, ograničenim i ostvarivim ciljevima“, već se uvijek drže nekih apstraktnih, mističnih ili metafizičkih programa poput recimo rasne superiornosti. Zvuči poznato? Jednako je važna dijagnoza da mase nastaju kada se slomi građansko društvo: zato je svaki političar koji razara građansko društvo već neko ko otvara uslove za totalitarizam, čak i ako ga sam ne uspostavlja.
Poništavanje političkog
U totalitarizmu nestaje politika kao takva. Zapadnjački pojam politike definiše ju kao djelatnost u kojoj se kroz neku formu diskurzivne komunikacije između učesnika definiše najracionalnija moguća javna politika. Zato su imanenti atributi zapadnjačkog političkog prostora pluralnost i sloboda mišljenja/govorenja. Totalitarni sistemi pak traže apsolutnu jednoglasnost, dok se bilo kakvo neslaganje tretira kao neprihvatljivo po sebi – „subverzija“, „izdaja“, i sl. Zvuči poznato? Politička opozicija ne tretira se kao normalna situacija u kojoj određeni broj ljudi o određenoj stvari misli drugačije, već kao sam antihrist koji narušava monolitnost zajednice simbolisane u vladajućem narativu ili, npr., liku Vođe. Kojem se, po logici totalitarnog mentaliteta, zahtjeva potpuna i bespogovorna odanost. Što bi rekla jedna naša mlada politička vedeta: „Za mene je šef Bog“. U totalitarnim sistemima bivši građani (slobodni ljudi podvrgnuti vladavini prava u pravnoj državi) prestaju to biti i postaju mase sljedbenika podvrgnutih volji vođe ili politbiroa.
Imajući u vidu prethodno Arendt je, logično, smatrala da je neizostavni aspekt totalitarizma teror – jer je u svakom zdravom društvu neminovno da ljudi imaju različita mišljenja i različite političke, moralne, estetske itd. svjetonazore. U društvu koje hoće jednoglasnost nedostajuću saglasnost ne može se obezbjediti drugačije do prinudom. No ona uočava i mračniju dimenziju cijele te stvari: krajnja svrha terora zapravo nije u eliminaciji političkih protivnika ili čak nesaglasnih građana, već proizvodnja atmosfere straha i opšte nesigurnosti. Totalitarizmi, kako je već rečeno, uspijevaju da ostvare jednoglasnost tehnikama indoktrinacija, zaglupljivanja masa, i kontuzovanja ljudi u automate. Zato im je teror eventualno nužan u početnim fazama uspostavljanja. Kasnije, oni imaju voljnu saglasnost sljedbenika-automata. Teror tu služi za održavanje neke vrste stalnog vanrednog stanja. Termin „permanentna strepnja“ slikovito opisuje na šta se tu cilja. Zato su idealni protivnici totalitarnih sistema apstraktni, polurealni i često empirijski potpuno irelevantni neprijatelji predimenzionirani od strane propagandne mašinerije do nivoa smrtne opasnosti za „Nas“. Hitler je uspio ubijediti Nijemce da su Jevreji problem iako su činili manje od 1% stanovništva Njemačke. Putin je uspio ubijediti Ruse da su Ukrajinci „nacisti“. Ideja proizvođenja apstraktnih neprijatelja je u održavanju permanentnog poluvanrednog stanja – održavanje homogenizacije stanovništva stalnom ali nevidljivom prijetnjom. Jer protiv takvih neprijatelja se ne možete odbraniti – oni su stalno prisutna, gotovo kafkijanska opasnost, koja kao takva traži stalnu mobilizaciju/budnost zajednice. Ernst Jinger je izvnaredno opisao logiku totalitarnih sistema terminom „totalna mobilizacija“.
Zvuči poznato?
Naravno, danas ovakvu interpretaciju totalitarnih sistema znaju i ptice na grani. Ono što zabrinjava je da, premda bar u okviru Zapadne civilizacije danas nemamo čiste totalitarne sisteme, u smislu kako je taj termin definisan u političkoj teoriji dvadesetog vijeka, mi ipak lako prepoznajemo mnoge protototalitarne aspekte savremenih društava. „Totalitarni virus“, da upotrijebimo Hanin termin, nije iskorijenjen, premda su efikasni lijekove pronađeni i jasni. Lako nam je da shvatimo o čemu je pričala Hana Arendt kada, npr. pogledamo putinističku Rusiju. Ali putinizam je manji i lakši dio problema – to je jedna za današnje standarde sirova forma wannabe tototalitarnog sistema koja koristi grube i danas zastarjele metode indoktrinacije i terora da postigne ono što je krajnji cilj takvih sistema: potpuno apsorbovanje pojedinca od strane države. Putinizam je međutim anahron, prevladan vremenom i prostorom, i biće poražen porazom na ratištu. Mnogo teži problem su sofisticirane forme protototalitarnih sistema kakve susrećemo u savremenim Zapadnim demokratijama. Ovih dana svjedočimo upravo frapantnom projektu napada na slobodu govora koja se gura kroz Evropski parlament. Cenzura je u mnogim mjestima „slobodnog svijeta“ mnogo jača nego u putinističkom infernu: nedavno sam boravio na Malti i bio frapiran činjenicom da je Russian Today blokiran ne samo na TV nego i na Twitteru. Broj sankcionisanja slobode govora u Britaniji je deset puta veći nego u Rusiji. Iskustva Asnaža, Snowdena i sl. zorno nam svjedoče o staljinističkim progonima kojima se izlažu pojedinci koji raskrinkaju sistem. Viktor Ivančić je ukazao na ilustartivnu činjenicu da Snowden nije mogao naći utočište ni u jednoj tzv. „slobodnoj demokratiji“, već se sklonio u mračnu Putinovu diktaturu. O orvelovskim razmjerama nadzora, biopolitike, i medijske proizvodnje saglasnosti postaje nas strah i misliti.
Za razliku od putinizma sofisticirane protototalitarne tehnike koje susrećemo u zapadnim demokratijama ne mogu biti poražene na ratištu, jer su dostigle takve nivoe sofisticiranosti da ni ne moraju više izlaziti na bojno polje. One se „autoreprodukuju“ unutar sistema i u tom smislu predstavljaju totalitarni ideal dovoden do svoje tehničke perfekcije. Kada su Tonija Blera upitali zašto instalira nadzorne kamere i nadgleda ulice Londona odgovor je bio lakonski: „Ko nema šta da krije, nema čega da se boji.“