Ovih dana građani Republike Srpske susreću se sa jednom pravom antičkom moralnom dilemom: da li jedan politički sistem, koji veliki broj građana smatra nepravednim, treba braniti od nepravednih i nepravnih napada kojima je izložen? Tema je dostojna razmišljanja grčkih klasika.
Naime, mi svi svjedočimo pritiscima na vladajući režim u Srpskoj koji su, blago rečeno, upitnog legitimiteta a i legaliteta. Predsjednik Republike, kao i mnogi njegovi saradnici, stavljeni su – i to bez odluke suda, na „crnu listu“, što je imalo za posljedicu da su im uskraćena mnoga elementarna prava. Ti ljudi čak nemaju mogućnost da koriste platne kartice. Da stvar bude još gora pritisak nije ograničen samo na političare, već je obuhvatio i mnoge privredne, pa čak i medijske subjekte. Šta god ko mislio o uređivačkoj politici ATV i ponašanju nekih njenih novinara, ipak, činjenica da je uposlenicima te medijske kuće uskraćena mogućnost korištenja bankarskog sistema teško da može proći „test legitimnosti“. Sve to je još grđe ako imamo u vidu da su subjekti tog pritiska eksterni igrači – ambasada SAD u BiH i „neimenovani“ Visoki predstavnik. Čovjek ne bi očekivao da se u jednoj evropskoj zemlji XXI vijeka vlast smjenjuje, ili ovako drastično pritiska, na bilo koji drugi način do voljom građana/glasača. Čovjek bi takođe očekivao da takva praksa, kada se pokuša, neminovno mora proizvesti drastičan otpor naroda koji je datu vlast izabrao. Međutim, vidimo da tog otpora nema, čak naprotiv, vrlo često čujemo zlurade komentare tipa: „tako im i treba“ ili „i od baje ima veći baja“ i slično. Zašto je to tako?
Pravo jačeg
Na početku „Države“ Platon raspravlja na temu onog što se kasnije nazvalo „Teorija sile“ – on nam izlaže teoriju države i prava koja glasi: pravo je ono što jači definiše kao pravo. Ili, riječima Lenjina: „pravo je volja vladajuće klase pretočena u zakon.“ Srećom po ljudski rod ova nakaradna doktrina davno je teorijski pobijena, a i u praksi (bar modernih demokratskih država) odbačena, umjesto čega je instalirana republikanska doktrina o suverenosti narodne volje kroz predstavnička zakonodavna tijela. Ipak, „teorija sile“ i danas se – doduše umotano u kvazidemokratsko ruho, susreće u mnogim manje demokratskim režimima. Pitanje glasi: da li režimi koji pravo shvataju na način „teorije sile“ mogu da se pozovu na kršenje vlastitog prava od strane druge, jače sile. Upravo takvu situaciju imamo trenutno u Srpskoj.
To nam daje i odgovor na pitanje zašto su građani indiferentni na drastičnu nepravdu i nepravo kojima su izložene vlasti koje su oni sami izabrali. Odgovor je očit: sam taj režim vlasti u svojoj je praksi primjenjivao takav odnos prema svojim političkim protivnicima kao i običnim građanima. Tako je Predsjednik Republike, koji se sada sasvim opravdano poziva na kršenje njegovih prava „odokativnom“ odlukom nekih moćnika, sam u više navrata i „odokativno“, sa pozicije moći, kršio prava drugih optužujući ih bez dokaza. Na primjer, koliko smo puta od njega čuli kako je „taj-i-taj“ „izdajnik“, „strani plaćenik“ itd, bez da su dokazi ikad prezentovani.
Jednako drastičan slučaj imamo sa sankcionisanim medijima poput ATV i UNA TV – koja je čak pod teretom sankcija stavila ključ u bravu, ostavljajući tako desetine zaposlenih na ulici. To su ljudi koji su samo radili svoj posao, izdržavali svoje porodice, otplaćivali kredite itd. Kako je moguće da izostaje šira podrška i empatija za njihovu nedaću na pravdi boga. Odgovor je opet očit: sam vladajući režim u Srpskoj, sa kojim se povezuju ovi mediji, u više navrata je napadao pa i vrijeđao novinare nerežimskih medija, često drastično kršeći njihova prava – čak do mjere da novinarima nekih medija nije dopuštan ulazak u institucije RS i sl. A to su pak takođe ljudi koji samo rade svoj posao na način kako znaju i misle da treba.
Šta tek reći o našim sudskim procesima. Koji su često prava farsa u kojoj se očiti krivci izvlače sa nikakvim ili minimalnim kaznama. Mi smo čak svjedočili tako drastičnim stvarima kakvo je ubistvo SDS-ovog potpredsjednika i gradonačelnika Doboja Branislava Garića, i oslobađajućoj presudi za ubicu. Svjedočili smo i da je vladajući režim usvojio „zakon o kleveti“, a prijeti još gorim „zakonom o stranim agentima“ i sl., koji otvaraju sumnjive mogućnosti progona neistomišljenika. Kako se jedan režim u kome se događaju takve stvari može pozvati na principe pravde i prava sad kada njegove članove sudski i vansudski progone. Da bi se Predsjednik Republike pozvao na pravo i pravdu kada mu nelegitimno sude zato što je radio po Ustavu – a ne diktatu nekog „neizabranog stranca“, ili ga bez odluke suda stavljaju na nekakve „crne liste“, on je prethodno morao biti takav Predsjednik koji i sam poštuje pravo i pravdu i ne pravi svoje „crne liste“.
Ovu situaciju opisao je Tukidid u legendarnom „Melskom dijalogu“: kada je tokom Peloponeskog rata atinska flota došla pred Mel, vladari tog malog ostrva pozvali su se na drevni zakon koji zabranjuje da se napadne grad koji je proglasio neutralnost. Atinski admirali su im odgovorili: Mel nije demokratski polis već je vladavina oligarhije – prema tome nemate pravo da se pozovete na prava kad vi sami ne poštujete prava svojih građana. Sa istim argumentom suočio se Slobodan Milošević kada je pokušao da pozivanjem na pravo ospori ilegalni napad NATO na Srbiju: njegova riječ nije pila vode jer je sam bio diktator koji ne poštuje prava građana Srbije, a ni okolnih država. Sa istim argumentom susreću se danas putinovi oligarsi kada pokušavaju da pozivanjem na pravo sačuvaju svoje jahte: oni su dio tiranskog režima koji ne poštuje ničija prava i sami su sebe stavili izvan sistema pravne zaštitete. Pravo se, naime, može primjenjivati samo na one koji su dio pravnog sistema – tj i sami ga poštuju.
Vladavina prava i pravna država
Na ovom iskustvu možemo da vidimo pravu poentu moderne liberalno-republikanske teorije prava: ona štiti ne samo građane, već i nosioce vlasti od nepravnih progona. Ako se u jednoj državi zakoni donose ustavno propisanom procedurom, vlast na kredibilnim izborima bira narod, a ta se vlast ponaša odgovorno na način da poštuje svoja ustavna ograničenja i ne krši prava građana, sasvim je izvjesno da će takva vlast biti zaštićena od nepravnih progona: štitiće ju sami građani koji su je izabrali jer vjeruju u njenu legitimnost. Oni će stati na barikade da brane svoj polis. Takva vlast neće doživjeti zlurade komentare tipa „ko se mača lati od mača će i da strada“ – koje ovih dana slušamo po Banjaluci.
Ali ako se vlast ponaša na način da ustav shvata samo kao „običan list papira“, ako izbore dobija pod sumnjivim okolnostima, i ako krši prava građana i pravila korektnog političkog ponašanja, onda ona ne samo da je uskratila sebi mogućnost pozivanja na pravnu zaštitu, već ne može računati ni na podršku građana – onih koji su stvarni izvor njene moći. Ona može računati samo na pripadnike režima (a i to samo oročeno, „pri pejd“ – dok ovi imaju korist od te vlasti). U „običnim“ vremenima to je često i dovoljno. Ali, kada dođe do ozbiljnijih izazova, kada se flota pojavi na granicama, traži se širi nacionalni konsenzus. No takvog konsenzusa neće biti i nikakva patriotska prenemaganja i pozivi na jedinstvo ne mogu obezbjediti nedostajuću podršku. Nemoguće je „jedinstvo“ u društvu nepravde. Kao što je nemoguće i pravo u društvu neprava.
