5. oktobar pravi je povod da se pozabavimo bijednim pokušajima
revizionizma novije srpske istorije. Balkanski narodi, kao i većina malih
naroda, opsjednuti su falsifikovanjem vlastite istorije. Bugari su vjerovatno
najgori, mi Srbi ih pratimo u stopu, a dišu nam za vratom komšije Hrvati.
Odnedavno se pojavljuju i nove zvijezde na sceni tipa Makedonaca i Bošnjaka. Kičeraj
sa Tvrtkom, ili arhitektonska rješenja centra Skoplja, jako dobro ilustruju do
koje mjere neukusa to može ići.
Što se više bavim „slavnom“ srpskom istorijom, sve više uviđam koliko je to zapravo jedan opsežan revizionistički
projekt, sastavljen od mitova, izvrtanja, poluistina i pukih laži. Ako i
postoji neko opravdanje za takvo stanje kada su u pitanju događaji iz daleke
prošlosti (poput mita o Kosovu) zamagljeni u viševijekovnoj distanci i odsustvu
provjerljivih činjenica, naš revizionizam novije istorije je potpuno
neprihvatljiv i neshvatljiv. Najnoviji primjer te vrste je pokušaj
rehabilitovanja Slobodana Miloševića i reinterpretacija njegove uloge u
istoriji srpskog naroda. Sve do mjere da se u srpskoj prestonici razmišlja o
podizanju spomenika čovjeku poznatom u svijetu pod nadimkom „Balkanski
kasapin“.
Kada sam prije par dana studentima postavio pitanje valorizovanja
Miloševićeve uloge u našoj istoriji, većina je imala blago afiramtivan ili
opravdavajući stav. Čak i oni koji ga preziru većinom ga preziru ne zato što je
pokrenuo spiralu ludila koja je na kraju morala završiti u apsurdnim ratovima;
već zato što je te ratove izgubio. Kao neko ko je živio u doba Miloševića, i
bio direktan učesnik događaja u koje nas je
gurnuo, ne mogu a da se ne zapitam kako je to moguće? Kako je moguće da jedan
Vojislav Šešelj – najogavnija, najantisrpskija i najnemoralnija ličnost koja se
ikad pojavila na našoj političkoj sceni i dalje gostuje po TV ekranima i
objašnjava nam kako „nije Slobo kriv“, već je to sve maslo zlog Zapada?
Revizionistička mašinerija
Objašnjenje je naravno
očito: revizionistička mašinerija radi vrlo efikasno, a na raspolaganju
ima velike resurse države – od medija,
preko crkve, do obrazovnog sistema. Oni se pokazuju sposobnim da nas ubjede da
ne vjerujemo vlastitim očima i da preokrenu čak i najočitije, do kraja
dokumentovane i dokazane činjenice.
Van svake sumnje Milošević je bio čovjek potpuno
nedorastao istorijskom momentumu u kome se našao – vremenu sloma komunizma i
pada Berlinskog zida. Do koje mjere on nije razumjevao te događaje, najbolje
svjedoči sama činjenica da je u doba raspada socijalističkog bloka svoju
partiju nazvao „socijalistička“.
Jednako je bio nesposoban da očuva sjajni proizvod
koji mu je ostavljen u naslijeđe – Jugoslaviju. I da tu zemlju, praktički već
spremnu za EU, uvede u zajednicu evropskih naroda. Ako već Jugoslavija nije
bila njegov/naš izbor, da je bio iole pametniji mogao je bar izbjeći građanski
rat. Za razliku od mudrih lidera, poput Vaclava Havela i Vladimira Mečiera,
koji su Čehoslovačku proveli kroz „Baršunastu revoluciju“ i razdvajanje bez
ispaljenog metka, naši „lideri“, a među njima je Milošević najkrivlji, odveli
su nas u višegodišnji rat, razaranja i bijedu.
Oni koji Miloševića krive zato što je gubio ne shvataju
da su to bili ratovi koje je bilo nemoguće dobiti u datim okolnostima. Ti
ratovi su morali biti izgubljeni, jer su vođeni za u suštini nemoguću ideju
„Velike Srbije“, tj objedinjavanja jedne nacije u jednu državu. Ta koncepcija
nije propala zbog loše sreće, „antisrpske zavjere“, ili loše vođenog rata, već
je naprosto bila nemoguća u Evropi nakon 1945.: evropske nacije definitivno su
odbacile ideju promjene granica zbog etničkog nepodudaranja teritorije i
stanovništva. Lukavi Tuđman je to na vrijeme shvatio i odustao od
teritorijalnih zahtjeva prema BiH, tako da je Milošević ostao jedina budala na
sceni. Iz današnje perspektive teško je uopšte i poimiti kako je bilo moguće da
su on i ljudi oko njega bili toliki diletanti da tu elementarnu stvar nisu
vidjeli i razumjeli.
Kao što je
njegova politika bila protivna vremenu i prostoru u kome se pojavila tako je i
autokratski režim koji je on uspostavio bio inkompatibilan sa Evropom s kraja
XX vijeka. Iako je bio netalentovan za razumjevanje istorijskih okolnosti u
kojima se država i narod nalaze, Miloševiću se ne može osporiti nesumnjivi
autokratski talent na kojem bi mu pozavidjeli i korifeji autokratija iz
prošlosti. Nama mrski Soroš jednom je prilikom označio i Miloševića i Tuđmana
kao „male diktatore musolinijevskog tipa“. I bio je u pravu. Naš od milja
„Slobo“, koristio je sve standardne autokratske tehnnike.
Poput izazivanja
raznih isceniranih „događanja naroda“ tipa „Jogurt revolucije“ u Vojvodini,
„Balvan revolucije“ u Hrvatskoj pa do profesionalnih demonstranata sa Kosova.
On je proveo i
potpunu režimizaciju medija napadajući i gaseći sve koji nisu bili pod kontrolom.
Još gore od toga, njegov režim je uveo šešeljizaciju javnog prostora,
pretvarajući najcrnji šovinizam i neukus u nacionalni stav. Današnja Jovana
Jeremić i Informer ne bi bila mogući bez Šešeljevih performansa kod Minimaksa. Sjajne obrazovne i kulturne
programe iz doba Jugoslavije Milošević je zamijenio smećem u kome su zločinci
tipa Arkana promovisani u idole generacije „vidimo se u čitulji“, a pjevaljke
sa dna kace postajale nacionalne ikone – preteče današnjih starleta.
Kao i svaki režim
tog tipa on je bio agresorski prema vani a zločinački prema unutra. Likvidirao
je ljude za koje je mislio da ga ugrožavaju, poput Ćuruvije ili Stambolića. Kao
i svaki autokrata Milošević se nije libio da žrtvuje pojedince i grupe u ime
„viših“ nacionalnih ciljeva.
Kao i svaki autokrata
koristio je jeftini agresivni nacionalizam za unutrašnju homogenizaciju i
obezbjeđivanje saglasnosti.
„Govno“
Najbolje ga je – i kao
ličnost i po efektima opisao Koča Popović: „Da
Slobo nije bio govno, Tuđman nikad ne bi pobijedio u Hrvatskoj… HDZ je
pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni krivac za tu
pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i
natjera ove da utočište traže u nacionalizmu.”
Posljedice
Posljedice njegove
vladavine su zastrašujuće kako za morano biće tako i za biološki opstanak našeg
naroda i osjetimo ih i dan-danas.
Bijeda, hiperinflacija,
smrt, razaranje, poniženje osnovni su markeri njegove epohe. Slijedeći svoje
lude fiksideje on nam je podario „gazda Jezdu“, Dafinu i novčanice sa bezbroj
nula – simbol pljačke naroda od strane režima.
On nas je uveo u poniženje
da smo kupovali gorivo u kanisterima i plastičnim bocama, a hljeb na bonove.
Jedna od najupečatljivijih scena koja mi je ostala urezana u memoriji iz tog
doba je kada se nekad pristojni i ponosni beogradski penzioneri bukvalno tuku
za hljeb.
Itd.itd. Stravične
posljedice njegove „patriotske“ politike nemoguće je pobrojati. Milošević&Co
jesu bili „balkanski kasapin“, ali još tačnije bi ih bilo nazvati „Kasapin
Srba“.
Zločin revizionista
Revizionisti žele da sve
to sada zaboravimo. Ili bar opravdamo nekakvom „antisrpskom zavjerom“,
Masonima, Vatikanom i sl. Posljedice takvog revizionizma su očite i predvidive:
naši današnji političari prave copy-paste greške Miloševića. I to još shvataju
kao vrhunsku državničku vještinu! Aleksandar Vučić – loša i morbidna parodija
Miloševićevog režima, ponavlja njegove destruktivne metode, samo u još goroj i
crnjoj izvedbi: od jeftinog populizma, destrukcije javnog mnjenja i eliminacije
drugačijeg mišljenja, Happy/Pink smeća, izdajnici&strani plaćenici
etiketiranja, antiZapad i antiEU politika i narativa, fantaziranja o „Rusi dolaze“,
korupcije i kriminalizacije države … pa sve do retrogradnih i istorijski
nemogućih shvatanja države. Kao i Milošević i on je kreirao
nacionalističko-populistički inferno i upire se da ljude drži u mraku
zatucanosti, mržnje, laži i neznanja.
Udruženi poduhvat
mase revizionista u funkciji je tog mračnog cilja: da ovaj narod drže u mraku
nerazumjevanja onog što se dogodilo i izvlačenja pouka. Nije naš najveći
problem Milošević kao takav – svaki narod s vremena na vrijeme pogriješi u
izboru. Već je problem ako to postane konstanta. Kao što se ispravno kaže: prvi
put je omaška – drugi put je izbor. Ljudi mogu sebe samozavaravati kako hoće,
ali to ima cijenu: svaki raskorak između stvarnosti i života se plaća. Mi
možemo sanjati o obnovi Dušanovog carstva, dolasku Rusa, ili po ko zna koji put
pokušati sa „liderskim državama“ tj manje ili više jakim autokratijama. I
nadati se da će ovaj put to uspjeti. Međutim neće. Ali cijena će biti plaćena.
Pravo pitanje
koje mi trebamo sebi postaviti glasi: ne da li je Milošević bio zločinac, autokrata
i diletant – što su stvari u koje se ne može sumnjati, već kako je moguće da
smo ga mi konstantno birali i slijedili, unatoč očite ludosti i očite
nemoralnosti njegovih politika? Čak smo za njim krenuli pod NATO bombe,
pjevajući na mostovima? Kako je moguće da se 5.oktobar nije desio 1991. ili bar
1995.? Postavljanje takvog pitanja je ono što revizionisti žele spriječiti. Jer
kada se to jednom zapitamo, više nam se neće tako lako moći prodati
diletantizam, pljačka i zločin kao „patriotizam“. Neće nam se desiti da u ime „viših“
ciljeva, i čekajući Rusiju koja nikada neće doći, istrpimo vize, osiromašenje i
egzodus. Kako nas i dan-danas ubjeđuju Miloševićevi đaci:
Pri tome, bez trunke
stida i srama, tvrde kako smo „lider“ u Evropi, a preporod samo što nije došao.