Ovih dana napokon smo dobili epilog jednog uistinu mučnog i zlokobnog slučaja koji već više od decenije opterećuje javnost i savjest slobodnog svijeta: izgleda da je Asanž uspio da napravi neku vrstu dila. No mučna svijest o stanju savremenih zapadnih demokratija je ostala. Naime, bastion demokratije pokazao je da je daleko od onog što bi trebao biti: država u kojoj su građani suvereni a vlada samo puki narodni službenik. Stvar je još gora ako se ima u vidu da ovo nije samo jedan izolovan slučaj, već sve više liči na nešto što postaje uobičajena praksa “slobodnog svijeta”: analogan slučaj Snovden obilježila je frapantna činjenica da niti jedna tzv “slobodna” zemlja nije smogla snage da mu pruži utočište, već ga je našao kod zlog diktatora Putina. Zašto su ovi slučajevi tako važni? - oni nas vraćaju ne temu onoga šta savremena država treba da bude.
“We the people of…”
Savremene države su takve političke zajednice u kojima je narod suveren. Političari, računajući i one na najvišim funkcijama, su puki “službenici” koji izvršavaju volju građana. Kako to ameri vole reći: Predsjednik “služi” u kabinetu. Naravno to je dvosmjeran odnos i političari imaju i treba da imaju mogućnosti da plasiraju svoju volju građanima. Način kako oni to rade su politike koje predlažu i provode. Ni jedan političar nije suveren u smislu kako su to bili nekadašnji kraljevi/carevi: tako da može silom državnog aparata ili autoritetom sebe ili funkcije koju obnaša nametnuti svoju volju naciji. On mora da ubjedi građane da je njegova politika ok i da dobije njihovu podršku. Ne samo na izborima, već i svakodnevno: na primjer Predsjednik Srbije ne može građanima Srbije nametnuti svoju volju po pitanju litijuma – ako građani odluče da spriječe iskopavanje on mora da se povinuje njihovoj volji. Ukoliko to ne uradi građani imaju pravo (i teorijsko i ustavno) impičmenta, tj opoziva Predsjednika i to i mimo redovnih izbora. Ako se on ne povinuje toj volji za smjenom građani čak imaju “pravo tiranicida”: takav predsjednik je tiranin, on je prekršio ne samo svoje ustavne ovlasti, već i “prirodno pravo”, i može biti uhapšen ili giljotiniran ako pruži otpor. Slučaj Slobodana Miloševića nedavni je domaći primjer onog što teorija naziva “tiranicid”.
Ovo je fundamentalna logika savremene države koju su teorijski razradili klasici liberalnog republikanizma Džon Lok i Imanuel Kant, a prvi put u istoriji primjenili američki Očevi utemeljivači stvarajući “Prvu i najveću republiku”. Ustav SAD počinje čuvenim “We the people of the United States…” kojim se eksplicitno iskazuje da je država nastala voljom američkog naroda – a ne nikavim božanskim, istorijskim ili aristokratskim “pravom”. Jedan fragment tog Ustava kaže: “No nobility in the United States”. Dakle: nema suverene volje ma kog čovjeka nad bilo kojim drugim. Nema tu “rek’o Mile” ili “rek’o Bajden”: koliko god Bajden želio da pošalje milijarde $ Ukrajini on to ne može uraditi aktom volje tj. predsjedničkim dekretom, već mora dobiti podršku Kongresa i građana. U takvim državam vlast je uvijek efektivno podjeljena i postoje bezbrojni mehanizmi kojima se sprječava da jedan od državnih službenika, ili neka institucija (npr Predsjednik) zadominira nad ostalim institucijama. I tako postane de facto kralj, premda de jure samo demokratski izabran službenik.
Naravno, ovo je veoma krhka, kompleksna i sofisticirana forma države. Zato i ne čudi da je tako često izložena uzurpaciji. Slučaj Asanž nam pokazuje jedanu od karakterističnih situacija uzurpacije.
“Državna tajna”
Očito je da se u ovako shvaćenoj državi ne može voditi skrivena politika i ono što se u teoriji naziva “državni razlog”: fora po kojoj u ime “opšteg interesa” političari imaju pravo da donose odluke mimo znanja i volje naroda. Američki ustav to eksplicitno zabranjuje i zahtjeva da se odluke državnih službenika daju na uvid javnosti. Na primjer Ustav u članu I.5 takozvanom “propozicijom publiciteta” zahtjeva da oba doma Kongresa javno objavljuju sve odluke koje donose. Jasna je logika toga: ako je narod suveren onda samo on može odlučivati šta je “opšti interes” i kakva može biti državna politika po nekom pitanju. “Državni razlog” je zapravo uvredljiv “paternalistički” stav prema narodu: kojim se on tretira kao nezreo te u njegovo ime treba da odluče neke navodno superiorne političke elite. One, međutim, mogu odlučivati samo u okvirima mandata i ovlaštenja koje ima institucija koju obnašaju i ako su u stanju dobiti podršku javnosti za svoje politike. Koliko god ovo bila kristalno jasna politička logika, a i ustavna propozicija, vremenom su političke elite uspjele progurati priču kako postoje stvari koje u ime “opšteg interesa” trebaju ostati skrivene od javnosti. Jasno je da tako nešto nije bilo moguće uraditi pod postojećim Ustavom SAD.
To je izvedeno suptilnom promjenom logike političke zajednice: Hajek je svojevremeno dobro primjetio da kriza demokratije nastaje kada se pitanje “kolike ingerenecije vlast treba da ima” zamjenjeni sa “Ko treba da vlada”. Tako više nije više pitanje da li neka vlast može ili treba imati ingerencije da krije informacije od javnosti, već ko to radi i u koje svrhe.
Kada se napravi prvi korak u tom smjeru onda nije dugo trebalo čekati i na otvorene laži kojima su političke elite pokušavale nametnuti svoje politike (tj svoju volju) naciji. Tako se administracija Buša jr nije ustručavala najbestidnijeg laganja o Sadamovom oružju za masovno uništenje, samo da bi pridobila podršku javnosti za svoju nelegalnu akciju protiv Iraka 2003.
Logika takve vlasti poznata je još od antike. Platon ju je nazvao “plemenita laž”: vladar ima pravo da laže narod ako je to u interesu tog naroda. Tako je Buš jr smatrao da je interes američkog naroda u “borbi protiv terorizma” slamanje Sadamovog već slomljenog režima, i nije se libio da laže narod misleći da to radi u “opštem interesu” američkih građana (cinici bi rekli i pojedinih kompanija – i one su valjda neki “narod”). Tako rade uzurpatori. U jednoj pravoj liberalnoj republici ni jedan političar to ne bi smio raditi: on bi morao da izađe sa činjenicama pred građane i da onda pokuša dobiti njihovu podršku za akciju koju predlaže.
Gledajući u kom pravcu su otišle SAD, od mlađeg Buša pa do slučaja Asanža, nema sumnje da se Očevi utemeljivači prevrću u grobu čudeći se gdje je “Prva i najveća republika” završila.
Krimen Asanža
U čemu se onda sastoji tako strašni krimen Asanža, kao i Snovdena, Anonimusa, Wikiliksa i ostalih? Zapravo nije poenta u konkretnim informacijama koje je objavio. Već u činjenici da se drznuo podsjetiti građane SAD šta su ovlasti vlade a šta uzurpacija.
Wikiliks je uradio ono što je vlast po Ustavu dužna sama da uradi a nije: objavio je informacije na osnovu kojih se kreira državna politika. On nije provodio nikakvu propagandu za ili protiv rata u Iraku, za ili protiv podrške Ukrajini i sl. Već je samo dostavio informacije koje je vlada imala o tim i mnogim drugim događajima a odbijala je da ih da na uvid građanima. Zašto bi vlada nešto krila? – pa očito je: smatrala je da građani ne bi podržali njene politike da su imali sve informacije. Zato je bila “redukovana u izričaju”: tj filtrirala je samo one informacije koje neće dovesti do masovnog otpora ljudi politikama vlasti. A u nekim slučajevima, kakav je npr. kampanja protiv Iraka 2003., čak i direktno lagala. E sad, ko je tu kriv jasno je.
