“Da! Ja sam dobro razumio vaš sistem! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vrijeme da ne bi imali ni snage ni vremena za gnjev! Oni tapkaju, budite zadovoljni.
Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa.
(Ona se smije) Ne smijte se! Ne smijte se, budalo!
Kažem vam, izgubljeni ste. Već ste pobijeđeni, u krilu vaših najznačajnijih pobjeda, zato što postoji u čovjeku – gledajte mene – neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, djelo straha i smjelosti, neznana i zauvijek pobjednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.”
– “Sve najnužnije namirnice biće ubuduće na raspolaganju svima, to jest, dijeliće se na male i jednake dijelove svim građanima koji budu mogli dokazati svoju lojalnu pripadnost novom društvenom uređenju. Sva svjetla se moraju pogasiti u 9 sati naveče i niko neće moći boraviti na javnom mjestu ili hodati ulicama grada bez propusnice, propisna oblika, koja će se izdavati samo u izvanredno rijetkim slučajevima i prema nahođenju. Najstrože je zabranjeno pružati pomoć bolesnim osobama, ako to ne znači dojavljivanje vlastima koje će se o njima pobrinuti. Potkazivanje među članovima iste porodice posebno se preporučuje, te će biti nagrađeno dodeljivanjem dvostrukog obroka hrane, nazvanog “dnevnim građanskim obrokom”.–
Muzička uvertira čija središnja tema podsjeća na sirenu za uzbunu.
Zastor se diže. Pozornica je u potpunom mraku.
Uvertira završava, ali tema uzbune ostaje, kao daleko brujanje.
Iznenada, u dubini, sa lijeve strane pozornice, pojavljuje se kometa i polagano se kreće prema desnoj strani.
Kometa osvjetljava, poput kineskih sjena, siluete više ljudi koji su okrenuli leđa publici, nepomični, nagnuvši glave prema kometu.
Odzvanja četiri sata. Dijalog je gotovo nerazumljiv, nalik na mrmor.–
Kraj svijeta!
– Ne, čovječe!
– Ako svijet umre…
– Na koljena, ovo je komet zla…
– To je znak rata…
– To nije nikakav znak.
– Kako se uzme.
– Dosta! To je vrućina. U naše se doba više ne vjeruje u znakove, šugavče! Srećom smo suviše razumni…
– Ti suviše toga prezireš… Štedi svoj prezir, trebaće ti.
– Meni ništa ne treba. Prezira imam do smrti. I ništa ovozemaljsko neće nikad biti iznad mene, ni kralj, ni kometa, ni moral! Ne želeći više ništa, ja sam iznad svega.
Alber Kami