Šta je rodni aparthejd?
Rodni aparthejd, odnosno rodna segregacija, jesu sistematske institucionalne mjere i prakse koje provode državni organi, a kojima se žene i muškarci tretiraju različito na temelju njihovog spola, što dovodi do totalnog isključivanja žena iz javnog života.
“Aparthejd” – na afrikaanskom jeziku je riječ za “razdvojenost”. To je termin koji se počeo upotrebljavati u Južnoj Africi za rasni aparthejd – sistematsko ugnjetavanje crnaca, kada je bijela manjina sprovodila načela rasne segregacije kroz diskriminatorne zakone protiv crnaca, po kojima se kršenje rasne razdvojenosti – aparthejda kažnjavalo prema kaznenim zakonima.
“Rodni aparthejd” su prvi put artikulisale braniteljke ljudskih prava žena iz Afganistana i feminističke saveznice, kao odgovor na potčinjavanje žena i djevojčica i sistematske napade na njihova prava pod talibanskim režimom 1990-ih godina. Ovaj pojam se počeo šire koristiti nakon što su talibani ponovo preuzeli kontrolu nad Afganistanom 2021. godine. Međutim, standardi aparthejda u međunarodnom pravu, razvijeni u 20. vijeku, bili su osmišljeni da se bave rasnim aparthejdom.
Rodni aparthejd podrazumijeva ekstremni, sistematski i strukturalni rat protiv žena. Ovaj pojam označava pravila, dekrete i zakone u Afganistanu koji su dizajnirani da dehumanizuju i potisnu žene, diktirajući njihovu tjelesnu autonomiju, pristup obrazovanju i ekonomiji. Talibanski režim je zabranio ženama rad, obrazovanje, putovanja, prisustvo u medijima i javnom životu, svodeći njihovo postojanje na puku reproduktivnu funkciju. Dakle, ženama su oduzeta sva ljudska prava i dostojanstvo.
Godine 2021. talibani su zabranili obrazovanje djevojčicama starijim od 12 godina. Više od 1,5 miliona djevojčica je zatvoreno kod kuće. U avgustu 2024. godine, novi članci “Zakona o poticanju vrline i sprečavanju poroka” stupili su na snagu. Novi zakon produbljuje već opresivni stisak talibana nad životima Afganistanki. Neki od novih članaka uključuju:
- Ženama starijim od 12 godina zabranjeno je pohađanje škole
- Žene moraju prekriti cijelo tijelo i lice kada su u javnosti
- Žene smiju napuštati kuću samo u slučaju nužde
- Ženama je zabranjeno nositi usku ili kratku odjeću
- Ženama je zabranjeno pjevati, recitovati, čitati naglas u javnosti – ženski glas se smatra privatnim
- Žene ne smiju putovati bez pratnje muškog rođaka
- Žene ne smiju imati susrete s muškarcima niti gledati u muškarce s kojima nisu u srodstvu
- Žene – muslimanke – trebale bi se držati podalje od nemuslimanki
Žene u Afganistanu postavljaju pitanja: “Zašto me je bog stvorio ako za mene: Nema škole. Nema zaposlenja. Nema izlaska na ulicu. Nema putovanja. Tretirana sam kao dijete bez glasa, tijela i lica.“
Talibanski zakoni smatraju da je ženski glas dio privatnosti, kao što je i ženski polni organ, ženske oči i cijelo žensko tijelo. Žena i cjelokupno žensko tijelo u javnosti mora biti ukinito, jer žena pripada jednom muškarcu i svako otkrivanje ovih “intimnih dijelova ženskog tijela“ po tom mizoginom tumačenju predstavlja seksualni poziv žene.
Ova institucionalizovana mržnja prema ženama dovela je do katastrofalnih posljedica: porasta samoubistava žena, povećanja smrtnosti na porođaju, prakse prisilnih brakova djevojčica. Pretpostavlja se da je nasilje nad ženama, uključujući tjelesno i seksualno nasilje, sve više rasprostranjeno, jer žrtve nemaju nikakav pristup pravdi.
Pravni aspekt aparthejda
Standardi aparthejda u međunarodnom pravu, razvijeni prvenstveno u 20. stoljeću, bili su osmišljeni da se bave rasnim aparthejdom. Prilagođeno međunarodnom pravu o rasnom aparthejdu – rodni aparthejd naglašava da je diskriminacija i isključivanje žena postalo institucionalizovano od strane sistema vladajućih elita. To znači da je segregacija, žena zapravo, sam cilj vlasti. Od države se očekuje da štiti ljudska prava i slobode, međutim, u aparthejdu država sistematski ukida ta ista ljudska prava svojim građankama.
Jedini način da se pozitivna promjena dogodi jeste dosljedan i principijelan međunarodni odgovor. Dakle, jedan od ključnih aspekata pravnog okvira aparthejda je to što pojašnjava pravne obaveze drugih država da preduzmu efikasne mjere kažnjavanja talibanskog rukovodstva kako bi okončale ovu nezakonitu situaciju.
Definicija aparthejda prema međunarodnom pravu treba se tumačiti tako da uključuje rodne hijerarhije, a ne samo rasne hijerarhije. Do tada, ojačani novim zakonom, talibanski inspektori za moral imaju široke ovlasti da samovoljno pritvaraju i kažnjavaju pojedince, uključujući fizičke kazne, za takozvane moralne zločine, na osnovu sumnje, bez ikakvog zahtjeva za dokazima ili pravičnim postupkom, dok se obični građani podstiču da prijavljuju prekršaje. Zakon, ne samo da ovlašćuje inspektore da ulaze u domove ljudi, što predstavlja ozbiljno narušavanje prava na privatnost, već će dodatno pogoršati već prisutnu klimu straha i nadzora u afganistanskom društvu.
Ove prakse protiv žena u Afganistanu nesumnjivo čine zločin protiv čovječnosti prema Članu 7 Rimskog statuta i, kako je zatraženo od strane UN-ovog izvjestioca, trebale bi se smatrati rodnim aparthejdom.
Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda (MKS) definiše zločine protiv čovječnosti kao niz zabranjenih djela počinjenih kao dio širokog ili sistematskog napada na civilnu populaciju, sa znanjem o napadu.
Zločin progonstva je namjerno i ozbiljno uskraćivanje osnovnih prava u suprotnosti s međunarodnim pravom zbog identiteta grupe ljudi na osnovu razloga koje međunarodno pravo priznaje kao neprihvatljive. Progonstvo počinjeno protiv ljudi zbog karakteristika spola, ili društvenih konstrukata i kriterija korištenih za definiranje roda, predstavlja rodno progonstvo.
Priznavanje rodnog aparthejda kao samostalnog zločina ojačalo bi dostupne alate za okončanje režima aparthejda. Kada se zamijeni jezik vezan za rasu jezikom vezanim za rod, definicije aparthejda predstavljaju posebno teške oblike rodno zasnovane diskriminacije. Zbog ovog institucionalnog ugnjetavanja žena, mreže afganistanskih žena u svijetu i Amnesty International traže kodifikaciju rodnog aparthejda u statutu MKS.
Kao odgovor na rastuće restrikcije talibana prema ženama i djevojčicama u Afganistanu, grupa žena u Španiji pokrenula je peticiju koja poziva njihovu vladu da se bavi ovim pitanjem pred MKS. Pismo koje podržava inicijativu navodi: “Oni koji su odgovorni za više od 100 represivnih pravila i dekreta moraju odgovarati za svoje postupke.” U roku od nekoliko sati od pokretanja, peticija je prikupila više od 1.000 potpisa. Poziv dolazi usljed međunarodnog ogorčenja zbog pomenutog nedavno uvedenog talibanskog zakona koji nameće teška ograničenja slobodama žena. Peticija poziva MKS da klasifikuje tretman talibana prema ženama i djevojčicama iz Afganistana kao “zločin protiv čovječnosti.”
Ako rodni aparthejd postane pravno prepoznatljiv termin, postojaće mogućnost za procesuiranje vođa koji sprovode ove zločine. Takođe ćemo postaviti novi istorijski presedan da međunarodna zajednica ne toleriše takvo ponašanje. Aparthejd nije samo zločin, već podliježe univerzalnoj jurisdikciji, što nameće obavezu državama da istraže i procesuiraju navodne počinitelje aparthejda kada se nađu u bilo kojoj zemlji.
Uprkos mizoginiji i totalnom nipodaštavanju žena od strane talibana, Afganistanske žene su ipak našle načina da pjevaju i govore u javnosti uprkos talibanskom zakonu koji želi da ugasi njihove glasove. Žene preplavljuju društvene mreže snimcima pjesama nakon što su talibani objavili svoj prvi set zakona. Stihovi popularne pjesme koja se širi na društvenim mrežama kažu: “Njihove čizme možda su na mom vratu, ili njihove šake na mom licu, ali s našim dubokim svjetlom iznutra, boriću se kroz ovu noć.“
Tiče se svih nas
Zašto je za nas važno da se odmah suprotstavimo rodnom aparthejdu i pridružimo svjetskim kampanjama za ukidanje talibanske vladavine koja uništava život ženama u Afganistanu?
Jedan od razloga je da su novim talibanskim zakonima muškarci u cijelom svijetu dobili zeleno svjetlo za svoje ispoljavanje nadmoći i kontrole nad ženama. Čule smo na feminističkim online konferencijama da su već u nekim zemljama muškarci počeli da prijete svojim ženama da će proći “kao Afganistanke” ako se suprotstave njihovim naredbama. Mi smo jedan svijet, i to što se događa u jednoj zemlji uvijek ima posljedice na sve nas. Muška prevlast nad ženama se lako preliva iz jedne u drugu zemlju.
Dakle, nužno je raditi u dva pravca: zahtijevati od međunarodne zajednice da uvrsti rodni aparthejd za zločin protiv humanosti u statut MKS i tražiti od svojih vlada osudu talibanskih vlasti. Oko 15 miliona žena koje su trenutno zatočene i zaključane u “svojim domovima” u Afganistanu mogu se jedino nadati našoj solidarnosti kako bi se pomakle iz ovog mjesta ne-bića. One rizikuju živote da pjevaju za svoju slobodu. Ti ne rizikuješ svoj život da staneš na njihovu stranu.
Olivera Simić je vanredna profesorka na Griffith Univerzitetu u Australiji