Izgleda da je samo jedna stvar izvesna u političkom životu Srbije:
drugi predsednički mandat Aleksandra Vučića treba da započne tokom iduće
sedmice. Iako bi taj mandat trebalo da se ozvaniči pred parlamentom u
novom sazivu, zakletva će, sva je prilika, biti položena pred starim.
Istini za volju, u kalendaru Narodne skupštine do kraja meseca nije zakazan
nijedan događaj. Predsednik je skupštinu raspustio 15. februara, otkada
je i vlada u tehničkom mandatu. Izborni proces nikako da se okonča, ali
kad i Veliki Trnovac ponovo izađe na birališta polako će se pristupiti
ponovnom ustanovljenju rada tih sekundarnih institucija, skupštine i
vlade, u punom kapacitetu i u skladu s Ustavom i zakonima.
Mnogi
su se bavili razlozima za odlaganje njihovog konstituisanja. Jedni tvrde
da je reč o pragmatičnom potezu usred krize, te da deluje izglednije da
će se rat u Ukrajini završiti pre no što će Srbija dobiti zakonodavnu i
izvršnu vlast. Drugi pak veruju da je reč o surovom srpskom realizmu –
samo jedna institucija ne može raditi u tehničkom mandatu, dok sve
ostale u drugoj formi nisu ni potrebne. Tu je i treći momenat.
Predsednik voli obećanja koja se rastežu da bi njihov efekt bio
intenzivniji, ali i faktor iznenađenja, kao u oktobru 2020, kada smo 129
dana čekali na neverovatno, a gotovo identično ustrojstvo nove-stare
vlade. Mene, međutim, zanima šta će biti s Anom. Hoće li srpska politika
od jeseni biti obeležena frazom Ana nije tu? Da li će srpsku
kuću posle pet godina najzad voditi domaćin, neko kao Palma, ili će se
predsednikov san o revoluciji u oblasti rodne ravnopravnosti nastaviti
nekim novim iznenađenjima? Ili je pak bilo dosta revolucije, dosta
rodne ravnopravnosti, dosta gej-frendli spoljne politike, da se konačno
vratimo tamo gde nam je i mesto, u prošireni sabor SPC-a s predsednikom
na čelu? Najmuškije društvo kakvo i priliči teškim odlukama koje su pred
Srbijom.
Pre pet godina Srbija je izgleda bila pomalo nalik Alisi
koja je mogla poći ’ovim putem’, ’onim putem’, a u načelu je bilo
svejedno kuda će se baš zaputiti. Moglo je malo i ovamo i onamo. Na
’ovom’ putu smo išli opremljeni putinofilijom, na ’onom’ opremljeni gej
premijerkom. Putin ne voli gejeve, zato njemu ne šaljemo gej premijerku.
S druge strane, za one koji su do juče mislili da Srbija,
patrijarhalna, nazadna, ne može da krenem ’onim’ putem, pokazali smo da
se varaju. I ne samo to, očitali smo im lekciju iz LGBT+ sloboda i rodne
ravnopravnosti. Pre Ane, samo je Johana Sigurdardotir bila premijerka
lezbejka, ali to je Island, pa se takoreći i ne važi.
Sigurno je
neobično što osobu na najvišoj poziciji u vlasti sopstvene države
oslovljavam imenom. Dva su razloga za to. Jedan je očigledan, sledim
predsednikov primer. Ana i šef ostaju neka vrsta udruženog Luisa Kerola
koji osmišljava Srbiju s one strane ogledala, u jednoj čudnoj zemlji
čuda, u kojoj je malo toga čudesnog, a svačega čudnog. Drugi razlog je,
međutim, važniji, feministički. Kao feministkinju, zanima me položaj
žena u politici, te je samim tim žena na čelu vlade pozicija koju
pozdravljam i za koju od srca navijam. Uostalom, mnoga merodavna
istraživanja su pokazala da učešće žena u politici, osobito na najvišim
pozicijama, utiče na to koja će se politička pitanja razmatrati i kakva
će se rešenja predlagati. Žene će se radije baviti politikom koja u prvi
plan stavlja kvalitet života, i češće će isticati položaj žena i
manjina. Na mnoštvu primera u svetu je dokazano da žene u svom
političkom zalaganju češće i intenzivnije prelaze stranačke linije, da
je njihov stil upravljanja manje hijerarhijski, participativniji i
kolaborativniji. Takođe, žene se u politici češće i više bave socijalnim
pitanjima, jer su osetljivije na interese zajednice i odgovornije prema
svojim biračima. Upravo iz tih razloga, one se više zalažu za održanje
mira kroz procese stabilizacije, rekonstrukcije i sprečavanja daljih
konflikata. Najzad, zbog svog specifičnog pristupa politici, koji je
delimično uslovljen i njihovim istorijski kasnijim ulaskom u politički
život, žene podstiču poverenje u demokratske i predstavničke
institucije, osobito zato što su im prioriteti u oblastima obrazovanja,
zdravlja i drugih razvojnih pitanja.
Neko će se sigurno
usprotiviti i reći da ima i muškaraca koji rade kolaborativno, u cilju
mira, osetljivi na svoje birače i posvećeni pitanju zdravlja i društvene
nege. Neko drugi, možda i poneka feministkinja, reći će da nisu sve
žene, samim tim što su žene, takve da se lako uklapaju u ovoj opis.
Setimo se samo čelične ledi, muti Merkel (koja je stidljivo prizvala
svoj feminizam prvi put tek posle 16 godina kancelarske karijere), desne
komšinice Kolinde Grabar Kitarović, Magdalene Anderson, premijerke
Švedske koja je posle gotovo dva veka švedske neutralnosti podnela
zahtev za pristupanje njene zemlje NATO savezu. Izuzeci potvrđuju
pravilo. Ali Ana je među njima verovatno najveći izuzetak. ’Gej’
premijerka u zemlji bez gej prava. Stil upravljanja bratski,
kancelarijski, ponekad huliganski, uvek zagledan u šefa kojem bi ona
trebalo da je ’šefovica’. Zaokupljena zdravljem i razvojnim pitanjima, u
kom god svojstvu da se njima bavi – kao predsednica Kriznog štaba,
predsednica vlade, poverenica Gradskog odbora Beograda SNS-a – uvek na
isti način: vlast treba zaštititi od građana i na njih prebaciti svu
odgovornost. Ako njen šef podučava narod i daje sve od sebe da ga narod
razume, Ana je tu da narod kažnjava što nije razumeo, što još nije
naučio, što je razmažen i stalno hoće još. Još hleba, još zdravlja, još
prava, još institucija, još demokratije. Svega čega je za Aninog vakta
nekako ispalo manje. Anu zajednica nije izabrala, pa prema njoj nije
bila ni odgovorna, a tehnokratski način rada, koji joj je isprva bio
najveći adut, ne spada u za narod lako prevodive fraze. Iako njoj,
istina, nije palo u deo da čuva mir u komšiluku i preko granica, nije se
osobito istakla ni u ovoj oblasti. Posle nadaleko čuvenih ’ljudi iz
šume’, odlučeno je da o unutrašnjem miru vode računa Vulin i Dodik, uz
blagi nadzor s Andrićevog venca. Otkako je u spoljnim poslovima nešto
drugo postalo kudikamo važnije od pinkvošinga, i tu se povukla u senku
fraziranja o mudrosti i hrabrosti mudrijih od sebe. Ana je malo uradila
za socijalna pitanja, sem što je aktivnim participiranjem u opštoj
neoliberalizaciji Srbije značajno doprinela povećanju srpske socijale.
Malo je, ili ništa, uradila za žene, jer je u poplavi #verujemti,
#nisamprijavila i #bungabunga, sasvim ostala po strani, potpuno
nezainteresovana za pol s kojim deli žensku sudbinu. Možda zato što je
ne deli? U jednom je sigurno ne deli ni sa jednom majkom u Srbiji: njoj
čak i predsednik čestita na rođenju njenog deteta koje nije sama rodila.
Da je sreće, bar bi taj legat za sobom ostavila, bar samoj sebi u
amanet, da dete može da izvede iz zemlje kao roditelj ili bar kao
partnerka roditelja.
Šta će biti s Anom, najvećim iznenađenjem
koje nam je šef dosad priredio? Hoće li ostati sa nama i tokom najteže
zime od 1945, ili, pre, od 1993? Da li će nam biti potrebna sada kad naš
put mora biti ili zapadni ili istočni? Jer, za
zapadni je put očito daleko više potrebno od toga da se na njega krene s
gej premijerkom. Brine me perspektiva tog predsednikovog ključnog
saputnika, kud god da se na kraju zaputimo. Ali, za Anu ne brinem.
Izvesno je da na tragu uspešne petogodišnje karijere više nigde neće
biti primorana da odvrće sijalice, pa bilo da ostane u zemlji u kojoj
nije – i ne može biti – registrovana kao gej majka, bilo da ode nekud
gde će to biti moguće, uprkos ratnoj skupoći energenata.