Foto: Foto: Predrag Trokicić
Rat u Ukrajini ušao je u treći mesec. Kraj mu se ne nazire i ne
postaju jasniji ciljevi ruske invazije. U međuvremenu, Rusija je
zapretila Britaniji proporcionalnim odgovorom ako nastavi s
provociranjem Ukrajine da upotrebi zapadno oružje za napade na
teritoriju Rusije. Nuklearna pretnja se pominje svako malo, ali se brzo i
odbacuje uz nevericu da bi svet mogao otići tako daleko u svojoj
ludosti. Na pitanje zašto da ne, nije li se već otišlo predaleko time
što nuklearno oružje postoji kao sama osnova vrelog mira, nema mudrog
odgovora.
Svet se odmah podelio. Za razliku od perifernih ratova –
što je bez sumnje cinična oznaka, ali odgovara realnosti geografije
moći – u ovom ratu su strane brzo zauzete. Suspenzija Rusije iz Saveta
za ljudska prava Ujedinjenih nacija posle Buče to slikovito prikazuje:
sa 93 glasa za, 24 protiv i 58 uzdržanih – gde su 82 zemlje pokazale da
su primile k znanju upozorenje Rusije da će podršku suspenziji smatrati
neprijateljskim gestom – svet je gotovo ravnomerno podeljen, bar u
brojkama. Često se ponavlja mantra o novom ili nastavljenom hladnom
ratu, iako je svet danas iščašeno bipolaran, a i uzroci te polarnosti
imaju malo sličnosti s onima iz prethodnog stoleća.
Tokom prva dva
meseca, a posebno na samom početku agresije na Ukrajinu, odigrale su se
brojne razmene između postsocijalističkih levičara i onih koji o
socijalizmu pišu, iako ga ne znaju iz prakse. Ta pisma
su bila zanimljiva u meri u kojoj postsovjetsko đače mentoru očitava
lekciju iz skrovišta, između dva naleta raketa, o tome gde je sedište
zemaljskog imperijalizma i šta ćemo sad s tim. Zapadni mentori su se
brzo dosetili reči
Karla Libknehta iz 1915: „Glavni neprijatelj nemačkog naroda je u
Nemačkoj: nemački imperijalizam, nemačka ratna partija, nemačka tajna
diplomatija. S tim neprijateljem kod kuće se nemački narod mora sukobiti
u političkoj borbi, sarađujući s proletarijatom drugih zemalja koje se
bore protiv svojih imperijalista“. Pošto se Putin teško može odrediti
kao antiimperijalista, a nije ni priznati predvodnik prezrenih na svetu,
zapadni mentori su se usmerili na neprijatelja kod kuće koji se uvek
može uvećati do gargantuanskih granica NATO-a, i onda je sve u redu.
Bratu iz marijupoljskog skloništa kao da poručuju – kad ponovo budeš
imao kuću, seti se gde ti je najveći neprijatelj. Istočni levičar se
takođe oglašava, nekad u karikaturalnoj formi direktne odbrane ruskog
cilja, daleko češće u liku istočnoevropskog levog NATO patriote. Iako
smo mislili da se Istočna Evropa rastočila padom Gvozdene zavese, u
želji da što pre umakne toj nametnutoj istočnosti koja se postepeno
pomerala dublje u kontinent, ka Rusiji – kao da se iznova rodio istočnoevropski
glas. Zapad uvek ujedinjuje: nećemo da budemo tampon zona zauvek
osuđena na status drugog reda između dve imperije – NATO je naš izbor,
nismo ga uvezli, nije nam dopremljen, mi sami smo se pitali da li ćemo
Varšavski zameniti NATO paktom.
S druge strane, levica se bar
dopisuje, bar ima šta da poruči jedna drugoj. Između razorenih gradova i
razorenih života, bar nastoji da pronađe objašnjenje i podeli krivicu.
Druga strana – koja je takoreći na strani pravde kao takve – juriša,
zajapurena, gotovo željna novog rata, uvek spremna da se umota u
zastavu, da zapeva nacionalne pesme, da obnovi staro geslo: on da
ratuje, ona da rađa.
Kad počne rat, samo je jedna opcija izložena univerzalnoj osudi. U februaru, neposredno pre početka agresije, Koalicija Stop the War
(Zaustavite rat) iz Velike Britanije objavljuje iskaz koji je malo ko
bio spreman da podrži. To svakako nisu bili torijevci, ali nisu ni
laburisti, čiji sadašnji vođa proglašava
mirovnjake u najbolju ruku naivnima, u najgoru solidarnima s agresorom.
Iskaz o Ukrajini ove snažne inicijative koja postoji već dve decenije, počinje rečima: „Stop the War
se protivi ratu u Ukrajini i veruje da krizu treba rešiti uzimajući u
obzir pravo ukrajinskog naroda na samoopredeljenje, kao i razloge koje
Rusija navodi u vezi s brigom o sopstvenoj bezbednosti“. Ovaj je iskaz
prethodio sada već čuvenim frazama o denacifikaciji i demilitarizaciji,
koje su od početka zvučale kao loš slovenski humor u lice Evropi i
Americi. Ako se bolje pogleda, Koalicija neprijatelja zbilja traži kod
kuće, zahtevajući od Britanije da ne dosipa ulje na vatru, da radi u ime
mira, a ne konfrontacije, odbacujući ideju da je NATO defanzivna
alijansa, podsećajući na Avganistan, Jugoslaviju, Libiju i osobito Irak,
uz kreativno insistiranje na neophodnosti novog evropskog sporazuma o
kontroli naoružanja i nuklearnog razoružanja. Ali avaj.
Danas je
ovakvo razmišljanje odocnelo. Diplomatsko rešenje će doći, kada dođe.
Sve ostalo su zaustavljeni životi, neki doslovno i zauvek, dok su neki
stopirani u simboličkom smislu, u iščekivanju, strepnji, u tuđim
domovima ili bez krova nad glavom. Pacifiste niko ne sluša u miru, iako
se čini da se pacifista može biti samo tada. Davno je Orvel rekao da
onaj ko ometa ratne napore jedne strane automatski pomaže drugoj.
„Zamisao da možete superiorno ostati po strani, dok živite od hrane zbog
koje britanski mornari izlažu život riziku da bi vam je dopremili,
buržujska je iluzija koja se goji novcem i merama bezbednosti“. Orvel to
piše 1942, u ratu za koji se verovalo da je poslednji pravedni rat,
kada se verovalo da je moguće biti jedino na strani pravde ili nepravde.
Danas dobro znamo da teorija pravednog rata nije nestala svršetkom poslednjeg
pravednog rata. Samo se pritajila, dogrevana tokom takozvanih
perifernih ratova, čekajući na novo otelovljenje radikalnog zla. Šta smo
radili u međuvremenu? Da li je neko zaista verovao da je pravda
dosegnuta posle 1945? Ili da su periferni ratovi bili puko čišćenje
korova u nepreglednom klasju demokratije? Seća li se iko teze o
banalnosti zla?
Verovatno ne. Ispada da svi oni koji pred prizorom
u Buči i dalje kažu da rat mora da stane superiorno stoje po strani,
insistirajući u stvari na svom pravu na grejanje i po cenu ljudskih
života, ili svojim cinizmom odguruju pravdu, ili ne prepoznaju gde
stoluje zlo. Naivni su u najbolju ruku, šuruju s neprijateljem u
najgoru. A možda to nisu lumpen-pacifisti koje prizori nasilja ne podstiču
da se i sami maše puške, već oni koji bi – i kada tih prizora nema, i
pre nego što do njih dođe – hteli svet u kojem takvih prizora ne bi
nipošto moglo ni da bude? Možda, samo možda, nisu najveća pošast oni
koji dosledno traže nuklearno razoružanje, svesni da bi to oružje moglo i
da se upotrebi kad je već tu na dohvat ruke, nego oni koji nisu ni na
jednoj strani dok je sve u redu, ali se za tili čas nađu s jedne ili
druge strane rova kad ih neki prizor podseti koliko se nasilja uzgaja
neprekidnim ulaganjima u novo naoružanje? Da li bi ratova bilo da nismo
uspavani u pripravnosti za njih? Da li bi pravedni ratovi bili opcija da
nema perifernih ratova? Da li bi ljudski život kao takav imao vrednost
da svi ljudski životi imaju jednaku vrednost?